Papi Franji nije strano oštro kritiziranje američkih katolika, što su mnogi komentatori istaknuli kao posebnost njegova pontifikata. U razgovoru s kolegama isusovcima u Lisabonu, opisao je i kritizirao “vrlo jak reakcionaran stav” u Sjedinjenim Državama.
“Želio bih podsjetiti te ljude da je indietrismo (gledanje unatrag) beskorisno,” rekao je Franjo, “i moramo shvatiti da postoji odgovarajuća evolucija u razumijevanju pitanja vjere i morala sve dok slijedimo tri kriterija koje je Vincent Lérins već naznačio u petom stoljeću: doctrine evolves ut annis consolidetur, dilatetur tempore, sublimetur aetate [tj. učvršćivanje s godinama, razvijanje s vremenom, produbljivanje sa starošću].
Doktrina napreduje, širi se i konsolidira s vremenom i postaje čvršća, ali uvijek napreduje, ustvrdio je Papa. “Promjena se razvija iz korijena prema gore, raste u skladu s ova tri kriterija.”
Navodeći primjer svoje percepcije evolucije “doktrine”, Franjo je ustvrdio da je “smrtna kazna grijeh. Ne možete je primjeniti, ali prije nije bilo tako.” Takva izjava je u suprotnosti sa stoljetnim katoličkim učenjem i riječima Svetoga pisma.
Franjo je tvrdio kako “indietristi … formiraju nešto zatvoreno, nepovezano s korijenima Crkve i gube srž objave.” Tvrdio je da takvi ljudi promiču alternativnu Crkvu: “ideologija zamjenjuje vjeru, članstvo u dijelu Crkve zamjenjuje članstvo u Crkvi.”
Takav duh “funkcionalizma” dio je odbacivanja Drugog vatikanskog sabora, smatra Papa. “Dosta je onih koji dovode u pitanje Drugi Vatikanski, a da ga ne imenuju”, rekao je. “Oni dovode u pitanje učenja Drugog vatikanskog sabora.”
Umjesto da preispituje Drugi vatikanski sabor, Franjo je otkrio da je “moj san za budućnost biti otvoren onome što nam Duh govori, otvoren razlučivanju i ne zaokupljen funkcionalizmom”.
Papino citiranje svetog Vinka Lerinskog postalo je uobičajeno u takvim izjavama i susretima. Prethodno je upotrijebio svečeve riječi kada je razgovarao s mađarskim isusovcima, kako bi ustvrdio da je “nevjerojatna podrška obnovi” neka “nostalgična bolest”.
Doista, papa Franjo je stekao naviku citirati spise svetog Vinka kada iznosi argumente za revoluciju u praksi ili učenju Crkve. U takvim prilikama Franjo izjavljuje da je promjena jednostavno prirodna i dio dosljednog “razvoja” Crkve.
No, sveti Vinko Lerinski nije zagovarao odbacivanje crkvenog nauka – unatoč načinu na koji se njegove riječi danas uobičajeno koriste. Umjesto toga, izjavio je da onako kako fizičko tijelo pojedinca raste u skladu s božanski određenim planom, tako i svaki razvoj crkvene doktrine mora slijediti isti zakon napretka.
Svetac je napisao da takav proces treba
“biti učvršćen godinama, uvećan vremenom, pročišćen starošću, a ipak, uz to, nastaviti neiskvaren i nepatvoren, potpun i savršen u svim mjerama svojih dijelova, i, da tako kažemo, u svim svojim ispravnim udovima i osjetilima, ne dopuštajući nikakvu promjenu, nikakvo rasipanje svog razlikovnog svojstva, nikakvu varijaciju u svojim granicama.”
Sveti Vinko je zapravo bio vrlo jasan u svom protivljenju novom nauku koji nije imao utemeljenje u predaji Crkve. U slučajevima kada u Crkvi vlada zbunjenost, zbog toga što se dio “odsjekao od zajedništva sveopće vjere”, sveti Vinko iznosi jasno učenje o katoličkom odgovoru:
“Što ako neka nova bolest želi zaraziti ne samo beznačajan dio Crkve, nego cijelu? Tada će njegova [katolička] briga biti prionuti uz starinu, koju u današnje vrijeme nikako ne može zavesti nikakva prijevara novosti.”
