U posljednjim godinama bilo je osuda ‘klerikalizma’ u Crkvi sa svih strana – ne samo od Svetog Oca. Međutim, ista riječ može se koristiti za mnoštvo značenja. Ako se, na primjer, koristi u objašnjavanju raznih liturgijskih i sakramentalnih čina ili upravljanja župama, to bi se, pretpostavljam, moglo nazvati ‘klerikalizmom’. Ali po istom principu, razne promjene u liturgiji, da ne govorimo o nedavnim pokušajima mijenjanja crkvenog nauka, također bi se mogle nazvati ‘klerikalizmom’, jer je u to uključen viši i niži kler bez laika. Kad je Pio XII. odlučio promijeniti obrede Velikog tjedna, ukinuti osmine brojnih velikih blagdana i slično, nitko nije konzultirao laike. Tako je i sv. Ivan XXIII. izbrisao iz kalendara sve blagdane za koje je mislio da se ‘ponavljaju’. To je naravno utrlo put oceanima liturgijskih i drugih promjena koje je Pavao VI. nanio Crkvi – uključujući uklanjanje većine laičkih položaja s papinskog dvora. Budući da nijednu od ovih stvari nisu tražili laici, one su nastale odlukama papa koji su smatraju da bolje razumiju vjeru od svojih prethodnika. U njihovim postupcima vidi se najdublji klerikalizam.
Ali kada je klerikalizam započeo?
Paradoksalno, današnji klerikalizam mogao bi se povezati s padom Papinske Države. Prije 1870. pape su vladale malom, ali ipak stvarnom zemljom. Imala je snagu i probleme kao i svaka druga nacija, ali je omogućila papinstvu da bude neovisno o bilo kojem svjetovnom vladaru s jedne strane – u doba kada je većina katolika živjela pod katoličkim vladarima – a s druge strane učinila ih je svjesnima stvarnih poteškoća vladara. Vladajući i nad plemstvom i nad pučanima, uzastopni pape morali su se brinuti za potrebe svojih laika. Iako je ova dvostruka uloga pape i vladara imala mnoštvo poteškoća, ona je svakog papu usidrila u svijetu u kojem su njegovi podanici morali živjeti. Nakon pada Rima, kako glasi popularna mitologija, pape su ‘oslobođene’ svjetovne vlasti i mogli su se posvetiti duhovnim brigama. Štoviše, mnogi tvrde da je ova vremenska vladavina bila odgovorna za ‘najgore pape’ u crkvenoj povijesti. No, s druge strane, može se uočiti kako su pape poslije pada Papinske države sve više udaljene od laika i zakona. Štoviše, ako je zemaljska vladavina papa bila odgovorna za sve loše u povijesti papinstva, čemu pripisujemo daleko veći broj svetih papa u tom dijelu povijesti, koji su bili uključeni u zemaljske brige?
Laičko upravljanje Crkvom
U svakom slučaju, ako su pape bile zabrinute za vremenite stvari, u tradicionalnoj katoličkoj državi, carevi i kraljevi bili su jako zabrinuti za vjerska pitanja. Svaki vladar je imao kapelicu na dvoru sa svojim kapelanima; osnivali su katedrale i opatije i molili Svetu Stolicu za odobrenje novih blagdana i pobožnosti. Carevi Svetog rimskog carstva i kraljevi Francuske, Španjolske i Engleske bili su počasni kanonici velikih rimskih bazilika – i imali su posebne liturgijske uloge na papinskim misama prilikom posjeta Rimu. Javno su na različite načine obilježavali velike crkvene blagdane – ponajviše pranje nogu siromasima na Veliki četvrtak i procesijama Presvetog sakramenta na Tijelovo. Biskupi i opati služili su u državnim zakonodavnim tijelima, a vrlo često je primas određene zemlje krunio monarha. Kruna je financijski podupirala Crkvu – i, u slučaju francuskog, španjolskog i portugalskog kolonijalnog carstva, financijski je podupirala evangelizaciju tih zemalja. Kao što je papa imao moć veta na bilo koji broj carskih i kraljevskih crkvenih mjera, tako su car Svetog rimskog carstva i kraljevi Francuske i Španjolske imali moć isključiti bilo kojeg kardinala kao kandidata u konklavi.
U zemljama koje je protestantski ustanak otrgnuo od kršćanluka, veza između Crkve i države nastavila se održavati u katoličkim kraljevstvima. Francuska revolucija započela je uništavanje ovog odnosa u katoličkoj Europi, i do 1914. on je preživio netaknut u samo dvije zemlje: Španjolskoj (koja je, kako će vam naši prijatelji karlisti reći, ipak napravila kompromis u nekoliko ključnih područja s liberalizmom) i Austro-Ugarskoj Monarhiji.
Austro-ugarski car-kralj Franjo Josip na mnoge je načine utjelovio tradicionalni odnos između laičke i klerikalne vlasti Crkve. Kao i s drugim okrunjenim europskim vladarima, naslijedio je i provodio katoličku pobožnost svojstvenu njegovim precima Habsburgovcima. Pobožnost je bila vezana uz štovanje križa i muke, Presvetog Sakramenta i Presvetog Srca, Blažene Djevice i svetog Josipa (zaštitnika obitelji), ova je religioznost dovela do goleme zbirke relikvija u Hofburgu, Carskom muzeju u Beču. Pranje nogu na Veliki četvrtak i Tijelovska procesija bili su vrhunci dvorskog života u Beču, a 1898. Franz Joseph predvodio je carsku obitelj u obilježavanju Posvete cijelog čovječanstva Presvetom Srcu, koju je predvodio Lav XIII. u Rimu. U kanonu mise, zborniku Velikog petka i Hvalospjevu Vazmenoj svijeći na Veliku subotu, molilo se za cara po imenu.
Franz Josip okrunjen je i pomazan za kralja Mađarske 1867. Kao vladar imenovao je kardinale, nadbiskupe i biskupe uz papino odobrenje. Od toga su bili izuzeti Salzburg i Olomouc, čije su metropolite birali katedralni kaptoli, te bivše ‘salzburške biskupije’ Seckau, Lavant i Gurk. Nadbiskup Salzburga imao je pravo imenovanja za Seckau i Lavant, a u Gurku je vladar predlagao dva kandidata, a imenovanje bi zaključio nadbiskup Salzburga. Morao se konzultirati s apostolskim nuncijem radi odobravanja cijelog procesa izbora, a zasebno austrijsko i mađarsko ministarstvo bogoštovlja i obrazovanja provelo bi postupak i Franjo Josip je bio taj koji bi odobrio izbor, kako za katoličke biskupe latinskog tako i za one istočnog obreda. Štoviše, morao je imati na umu da će se neka od njegovih imenovanja sjediti u jednom ili više zakonodavnih tijela unutar Monarhije.
Postojala su tri nacionalna parlamenta. U Gornjem domu – Domu lordova (Herrenhaus) austrijskog parlamenta mogli su se naći prinčevi-nadbiskupi Beča, Praga, Salzburga, Görza i Olmütza, nadbiskupi Lemberga i Zare, bizantski katolički nadbiskup Lemberga, armenski katolički nadbiskup Lemberga i pravoslavni nadbiskup Czernowitza, kao i kneževski biskupi Brixena, Breslaua (iako se nalazio u tadašnjoj Njemačkoj, za područje biskupije u austrijskoj Šleziji), Krakaua, Seckaua, Trienta, Laibacha, Lavant i Gurk. S druge strane, mađarski Gornji dom (Főrendiház) imao je još veći udio klerika i biskupa – iako također imao više kršćanske ‘pluralnosti’ od austrijskog Doma lordova: četrdeset i dva velikodostojnika katoličke i pravoslavnih crkava, uključujući nadbiskupe, biskupe, opate i razne druge visoke dužnosnike, te trinaest predstavnika protestantske vjeroispovijesti. Aneksija Bosne 1908. predstavljala je izazov u stvaranju reprezentativnih institucija za regiju koja ih nikada nije poznavala. U Bosanskom saboru su tako bili reis, poglavar islamske zajednice, regionalni muslimanski poglavari, četiri predstavnika pravoslavne zajednice; katolički nadbiskup i dva predstavnika franjevačkog reda te sefardski rabin. Različiti pokrajinski sabori u austrijskoj polovici Monarhije ubrajali su i brojne katoličke biskupe.
Još jedna vjerska dužnost koju je Franz Joseph shvaćao vrlo ozbiljno bila je financiranje misija – iako Austro-Ugarska Monarhija nije imala kolonija. Katoličku crkvu u Skandinaviji, Albaniji i Bugarskoj (u tom slučaju latinsku i bizantsku) znatno je financirao car, kao i Katoličku crkvu u Svetoj zemlji i Egiptu (koptska katolička crkva financirana je od svog početka time, a Franjo Josip platio je izgradnju latinske katoličke katedrale Sv. Katarine u Aleksandriji, gdje će, ironično, posmrtni ostaci njegovog ratnog neprijatelja kralja Viktora Emanuela III. počivati do nedavne repatrijacije u Italiju). I Katoličku crkvu u Sjedinjenim Američkim Državama je od 1826. izdašno financirao Franjo Josip. Preko organizacije pod nazivom Leopoldinenstiftung – „Zaklada Leopoldine” – Habsburgovci i njihovi podanici darovali su milijune dolara američkoj Crkvi, osnovavši 400 župa, subvencionirajući u cijelosti ili djelomično 300 misionara (kao što su sv. John Neumann i prečasni biskup Baraga) i slali su velike količine misnog ruha, kipova, vitraja, liturgijskog pribora itd. Veliki dio dinastičkog novca otišao je i crkvama istočnog obreda u Sjedinjenim Američkim Državama. Nažalost, izbijanje rata 1914. prekinulo je tok velikodušnosti – s što će, naravno, biti finalizirano inzistiranjem Woodrowa Wilsona na svrgavanju nasljednika Franza Jospeha, njegovom progonstvu i podjeli njegove monarhije.
Blaženi vladar Karlo
Taj nasljednik bio je bl. Karlo, koji je 1916. naslijedio Franju Josipa. Kao što sav katolički svijet zna, proglašen je blaženim zbog svoje osobne pobožnosti i kreposti. Već kao dječak napravio je posvetu Srcu Isusovu u obiteljskoj kapeli, jer ga je bolest spriječila da s roditeljima ode u Beč na svetkovinu Presvetog Srca Isusova. Kad god je to bilo moguće, od djetinjstva do njegove prerane smrti u progonstvu (1922.), išao je na sv. misu. Unatoč osobnoj izdaji od strane bečkog kardinala Piffla (koji je poticao Austrijance da se pridruže republici, proglašavajući to ‘vjerskom dužnošću’, i uvjeravao većinu drugih austrijskih biskupa u novi državni sustav) Karlo nikada nije izgubio ljubav prema Crkvi niti poštovanje prema crkvenoj hijerarhiji.
Odgovarajući na Pifflov potez u pismu od 15. siječnja 1919. koje je dostavio njegov tajnik, barun Karlo Werkmann, car je zamolio kardinala da preko klera utječe na katolike svih austrijskih biskupija kako bi postigli ne samo kršćanski, već i monarhistički izborni rezultat. Car je tvrdio da će Crkva u Austriji uskoro nestati bez Monarhije, kao što su već tada pokazali mnogi protucrkveni zakoni revolucionarne vlade (zakoni o braku, dopuštanje slobodnog zidarstva, itd.). Bl. Karlo je izjavio da, kao zakoniti vladar Njemačke-Austrije, nikada nije abdicirao i nikada neće abdicirati:
„…Sadašnja vlada je revolucionarna jer je eliminirala državnu vlast koju je uspostavio Bog. Uvijek se iznenadim kad se katolike lažno navodi na vjerovanje da je papa Lav XIII odobrio republiku; ovo je u osnovi pogrješno; republika koja je ostavila po strani prava drugih, nikada ne može, prema stavovima velikog pape, biti legitiman oblik vladavine za katolike“.
Svega je nekoliko biskupa (nadbiskup Salzburga – Ignaz Rieder, biskup Brixena – Sigismund Waitz, biskup Linza – Johannes Maria Gföllner, biskup Szombathelyja – Janos Mikes itd.) ostalo lojalno prognanom kralju i njegovom sinu Ottu. Ali bilo je i drugih na putu ka kanonizaciji koji su to učinili. Kardinal Mindszenty je najpoznatiji od njih, ali bi se moglo spomenuti i mađarskog Bl. Zoltán Meszlényi, koji je 1921. godine napisao studiju pod naslovom „Kralj i Narodna skupština” u kojoj je izjavio da je kraljeva volja iznad volje njegove nacionalne skupštine. Naravno, njegov najveći lojalist i po zemaljskom i po nebeskom rangu je sv. Ivan Pavao II., kojega je otac po caru nazvao Karol, a koji je pri susretu s Karlovom udovicom, službenicom Božjom Zitom, izjavio da mu je čast konačno upoznati njegovu caricu.
U doba kada se mnogi laici osjećaju izostavljenima, ignoriranima, pa čak i žrtvama velikog dijela hijerarhije, primjer i zagovor bl. Karlo i njegove supruge nikada nisu bili važniji. I dok se odnos između laičkih i klerikalnih ovlasti Crkve u gotovo svakoj današnjoj zemlji može jako razlikovati od onoga što je bio – a onaj kršćanskog svijeta čak su osudili mnogi teolozi posljednjih desetljeća – potonji je sustav proizveo mnoge svece, među kojima je bio i bl. Karlo.
