Kardinal Timothy Dolan napisao je članak za The Free Press pod naslovom “Zla antisemitizma”, u kojem govori protiv širenja mržnje prema Židovima u nekim krugovima danas. Takav moralni stav prikladan je za vođa Crkve. Za katolike bi trebalo biti očito da su mržnja i nasilje prema Židovima (ili bilo kome drugome) zlo.
Ipak, postoji opasnost da crkveni vođe, u svojoj revnosti da se bore protiv antisemitizma, zanemare doktrinu Crkve o ulozi Židova u povijesti spasenja. Ovo je danas vrlo česta pojava. Čak i mnogi inače pravovjerni katolici, koji bi odbacili ideju da je Drugi vatikanski koncil promijenio učenje Crkve, pogrešno vjeruju da je Koncil preinačio tradicionalno crkveno učenje o Židovima.
Stoga, iako je dobrodošlo što kardinal Dolan ponovno potvrđuje katoličko moralno učenje protiv antisemitizma, zabrinjava me jedan njegov odlomak koji se usredotočuje na teologiju:
Stav Crkve prema antisemitizmu je nedvosmislen. Naš Spasitelj bio je vjerni Židov kojeg su ubili rimski okupatori Judeje. Umro je za grijehe cijeloga čovječanstva. Prema našoj vjeri, Isus je donio Novi savez koji postoji uz Stari savez između Boga i židovskog naroda. Kao što je papa Sveti Ivan Pavao II. često isticao, ‘Božji savez sa Židovima je neraskidiv.’
Ne poznajem kardinalove misli i kao svom biskupu dugujem mu sinovsku odanost. Stoga pišem pod pretpostavkom da nije imao namjeru reći nešto heretično. No, nažalost, ove riječi same po sebi ne samo da ozbiljno pogrešno predstavljaju učenje Crkve, već nenamjerno potkopavaju i samu osnovu kršćanskog poštovanja prema židovskom naslijeđu. Budući da je ove riječi napisao katolički biskup u sekularnoj publikaciji, one će biti osobito sablažnjive za židovske čitatelje koji bi mogli steći pogrešan dojam o svom statusu u očima Crkve.
Teologija dvaju saveza
Najproblematičnija je izjava da Novi savez „postoji usporedno sa Starim savezom“. Istina je, kako kardinal Dolan možda pokušava reći, da savez koji je Bog sklopio s Abrahamom nikada nije opozvan. No, navoditi da „Stari savez“ i dalje postoji usporedno s Novim snažno sugerira teologiju dvaju saveza, ideju da Židovi još uvijek imaju poseban savez koji za njih ostaje valjan. Taj je stav osuđen od strane Crkve. Stari savezi — jer, kako je papa Benedikt istaknuo, nije postojao samo jedan, već više faza — dovršeni su u Novom, jedinom konačnom savezu u Isusu Kristu. Dakle, jedini način na koji Židovi mogu ostati vjerni nepovratnom savezu i primiti blagoslove koje im je Bog obećao odavno jest postati dio Katoličke Crkve, novog Izraela.
Crkva ostaje vezana neraskidivim dekretom ekumenskog koncila u Firenci iz 1441. godine, koji proglašava da stari Mojsijev zakon više nema duhovne koristi niti zasluga (upravo suprotno):
Sveta Rimska Crkva… čvrsto vjeruje, ispovijeda i uči da stvari koje se odnose na zakon Staroga zavjeta, Mojsijev zakon… nakon dolaska našega Gospodina, kad su bile ispunjene u njemu, prestaju, a počinju sakramenti Novoga zavjeta;… nakon proglašenja Evanđelja, tvrdi da se oni ne mogu promatrati bez gubitka vječnoga spasenja. Stoga, svi koji nakon toga vremena promatraju obrezanje, subotu i ostale zahtjeve zakona, Sveta Rimska Crkva proglašava strancima kršćanskoj vjeri i uopće neprikladnima za sudjelovanje u vječnom spasenju.
Što se tiče pape svetog Ivana Pavla II., nisam mogao pronaći nijedno mjesto gdje je rekao da je savez jednostavno „neraskidiv“. Međutim, spominjao je „Drevni savez koji Bog nikada nije prekinuo i koji nikada neće biti prekinut.“ Prvo, to se ne odnosi na neki odvojeni, paralelni savez, već na taj savez, dar i obećanje koje se ispunjava samo u Kristu. Drugo, valja napomenuti da je rekao kako savez nikada neće biti prekinut „od Boga“—no, za savez su potrebna dva sudionika.
U jednom ključnom eseju napisanom nakon svoje ostavke, papa Benedikt je istaknuo da je izraz „nikad opozvan savez“ u konačnici nedostatan:
Ova formula ne donosi do izražaja stvarnu dramu priče između Boga i čovjeka. Da, Božja ljubav je neuništiva. Ali povijest saveza između Boga i čovjeka uključuje i ljudski neuspjeh, kršenje saveza i njegove unutarnje posljedice: uništenje Hrama, raspršenje Izraela i poziv na pokajanje, koji vraća čovjeku sposobnost za savez. Božja ljubav ne može jednostavno ignorirati ljudsko „ne“. To ranjava samog Boga, a nužno i čovjeka.
Ironično, teologija dvaju saveza, iako pokušava očuvati dobre odnose između kršćana i Židova, zapravo uništava temeljnu osnovu tih odnosa, a to je da je Stari savez ispunjen u Isusu Kristu, Židovu, koji je darove i obećanja Božje proširio na pogane. Ako dva saveza ostanu „usporedna“ umjesto da se konvergiraju u Kristu, tada mi kršćani zaista nemamo ništa s Židovima, a oni nemaju ništa s nama, jer nisu pozvani da se ponovno uključe u stablo. Stvarnost je takva da, ako Josipova braća nisu otišla Josipu u času potrebe, već su odbila ovisiti o njemu, nikada ne bi bila oproštena i spašena od svog odbačenog brata.
„Onaj tko me predao tebi ima veći grijeh.“
Postoji još jedan, suptilniji način na koji kardinal Dolanov odlomak potkopava povezanost između Židova i kršćana u samom pokušaju postizanja prijateljskih odnosa. Možda iznenađujuće, taj problem vidim u njegovoj izjavi: „Naš Spasitelj bio je vjerni Židov kojeg su ubili rimski okupatori Judeje.“
Kardinal Dolan, naravno, pokušava osporiti laž da su svi Židovi odgovorni za smrt Isusa i da njihovi potomci čak i danas nose jedinstvenu krivnju za to. Stoga s pravom dodaje: „Umro je za grijehe cijeloga čovječanstva.“ Ovo je stajalište ne samo Nostra aetate Drugoga vatikanskog koncila, već i Katekizma Tridentskog koncila prije četiri stoljeća.
Međutim, ova površna sažetost završava time što prešućuje ne samo osnovne činjenice o Gospodinovoj smrti, već i ključnu ulogu Židova u povijesti spasenja.
Ključno je naglasiti da su Isusa predali na smrt Njegov vlastiti narod, koje je On sam držao odgovornim za krv proroka koju su prolili njihovi preci. Ovo nije samo bilo prorečeno u Starom zavjetu i Isusovim prispodobama, već su Isus i autori Novoga zavjeta to izričito naveli mnogo puta. Kao samo jedan primjer, evo riječi našeg Gospodina upućenih farizejima i učiteljima Zakona u Luki 11:47-51 (vidi također Matej 23:29-37, Djela 7:51-53, 1 Solunjanima 2:14-16):
”Jao vama! Podižete spomenike prorocima, a vaši ih oci ubiše. Zato ste svjedoci i sumišljenici djela svojih otaca: oni ih ubiše, a vi spomenike podižete! Zbog toga i kaza Mudrost Božja: `Poslat ću k njima proroke i apostole. Neke će poubijati i prognati – da se od ovog naraštaja zatraži krv svih proroka prolivena od postanka svijeta, od krvi Abelove do krvi Zaharije, koji je pogubljen između žrtvenika i svetišta.` Da, kažem vam, tražit će se od ovoga naraštaja!”
Nasuprot tome, Isus nije prorekao ulogu Rimljana, dok ih Djela i poslanice jedva spominju u pripisivanju krivnje za Isusovu smrt. Moderni čitatelji često se sablažnjavaju nad čestim spominjanjem „Židova“ kao Kristovih neprijatelja kod svetog Ivana—naravno, Ivan nije mislio na sve Židove, čak ni u svoje vrijeme—ali poanta je, koliko Ivan često spominje „Rimljane“? Štoviše, oni koji naglašavaju krivnju Rimljana dok potpuno izostavljaju onu Židova izravno proturječe Isusovim riječima Pilatu u Ivanu 19:11: „Ne bi imao vlasti nada mnom kad ti ne bi bilo dano odozgor; stoga onaj koji me predao tebi ima veći grijeh.“
Zašto tvrdim da ovo poricanje, umjesto da spašava kršćansko-židovske odnose, zapravo ih prekida? Osim izričite naracije Novog zavjeta, velik dio proroštava i tipologije Starog zavjeta postaje besmislen ako pretvaramo da su samo Rimljani ubili Isusa.
Da Josipova braća nisu prodala Josipa u ropstvo, on nikada ne bi bio u položaju da ih spasi od gladi. Slično tome (spomenimo samo jedan aspekt), iako je Isus u konačnici svećenik koji prinosi svoju vlastitu žrtvu, vrlo je značajno da je svećenički narod, kojeg je Bog odredio, sudjelovao u tome, i da nisu bili bilo koji Židovi, već glavni svećenici koji su Ga predali, jer „korisno vam je da jedan čovjek umre za narod i da cijeli narod ne propadne“ (Ivan 11:50).
Dakle, uloga židovskih vođa u ubijanju neokaljanog Jaganjca bila je ključan, iako ne laskav, trenutak providonosnog sudjelovanja židovskog naroda u otkupljenju čovječanstva, uključujući same Židove na kraju svijeta, kako je prorekao sveti Pavao. U tom je pogledu uloga Rimljana bila relativno sporedna, iako također providonosna s obzirom na budući značaj Rima za Katoličku crkvu. Sažeti ovaj događaj kao „vjerni Židov ubijen od rimskih okupatora Judeje“ zvuči kao da je Isus ubijen zato što su Rimljani bili antisemiti!
Istina ne može voditi mržnji.
Ne tvrdim da kardinal Dolan zapravo zastupa heretična uvjerenja da Židovi ne trebaju prihvatiti Krista kako bi bili spašeni ili da Isusa nisu na smrt predali Njegov vlastiti narod. U prvom slučaju, moguće je da nije razmislio o implikacijama svoje izjave, a u drugom namjerno izostavlja važnu činjenicu zbog retoričke svrhovitosti. No, osim opasnosti koju teologija dvostrukog saveza predstavlja za duše Židova, stvarajući dojam da im Isus nije potreban, postoji i opasnost u retoričkom potiskivanju istine iz straha da bi mogla biti zlorabljena. Ta opasnost je sljedeća:
Ako svi glavni glasovi koji se protive antisemitizmu to čine iskrivljavanjem katoličke doktrine, ili ako pokušavaju opovrgnuti laž da su svi Židovi ubili Isusa pretvarajući se da nijedan Židov to nije učinio, ili ako se antisemitizam definira tako široko da cenzurira katoličko učenje, tada će mladi ljudi koji u tome otkriju neiskrenost neizbježno potražiti radikalnije glasove. Neka tada poštovane vlasti koje su ih iznevjerile ne prigovaraju.
Katolici trebaju čvrsto doktrinarno uporište s kojeg će se suprotstaviti mržnji, a ne površne poluistine i fraze. Savršena ljubav prema Istini izgoni strah da će istina voditi zlu. I izgoni strah od toga da će biti omraženi jer proglašavaju da nema drugog imena po kojem se moramo spasiti osim imena Isusa iz Nazareta, Kralja Židova.
