Vjerojatno ne postoji sfera današnjeg života Crkve na koju ideologije ne utječu… Ali sigurno nema nijedne sfere u kojoj je to više slučaj nego u liturgiji. Mnogi ljudi inzistiraju da se na postkoncilsku reformu gleda samo kroz određene ideološke leće. Kroz ove leće promatra se i izvorni liturgijski pokret, koji je bio nadahnut ljudima poput Dom Guérangera i vlč. Romana Guardinija, čije su ideale kasnije izdali, načela uglavnom odbacili i ciljeve nisu ispunili.
Promjene u liturgiji proglašene su krajnjim produktom i ispunjenjem volje Drugog vatikanskog koncila, izražene u konstituciji „Sacrosanctum Conciliumu“, čiji su ideali isto tako iznevjereni, načela uvelike odbačena, a ciljevi ostali neostvareni. Zabrinutost da su znanstvene pretpostavke reforme u najboljem slučaju bile pogrešne, a njezine metode prijevarne, zanemaruju se ili odbacuju. Reforme se proglašavaju spektakularnim pastoralnim uspjehom, dok se crkve, vjerske institucije i škole prazne i zatvaraju, a članstvo u Crkvi naglo pada. A budući da je u samoj naravi ideologije da su oni koji u nju vjeruju, slijepi i na njezine neuspjehe, oni koji ukazuju na njezine neuspjehe bivaju ili vrijeđani ili utišavani, ili im se nikad ne odgovori na upite.
… Doći će dan kada će ideološko uvjerenje da su postkoncilske reforme bile spektakularan uspjeh, izgubiti nerazumnu fascinaciju koju izaziva u tolikim umovima, posebno među onima koji su je proživjeli, i ostali neprimjereno vezani uz naivni optimizam svoje mladosti. Tada će vrijeđanju, prisilnom utišavanju i potiskivanju doći kraj, i započet će težak proces poštene procjene što je pošlo po zlu i zašto je pošlo krivo, te utvrđivanja što je potrebno učiniti da se to ispravi.
Odlomak iz članka koji je objavljen u New Liturgical Movement, kao odgovor na nedavni papin govor profesorima i studentima Papinskoga liturgijskog kolegija i visokoga učilišta Sant’Anselmo u Rimu.
