Bog je izvor svih blagoslova, a čovjek može blagoslivljati u Božje ime samo na ministerijalni način. Moć blagoslova dana Aronu i njegovim sinovima (usp. Br 6, 22 – 27), zatim apostolima (usp. Mt 10, 12 – 13; Lk 10, 5 – 6) i zaređenim službenicima, stoga je ustupak popraćen zahtjevom blagoslivljati u Božje Ime samo ono što Bog može blagosloviti. Historija Crkve podsjeća nas da kada svećenici uzurpiraju svoju moć blagoslova, Božje lice biva trajno unakaženo. Ova ozbiljnost poziva na oprez u pastoralu blagoslova.
S ove točke gledišta, deklaracija Fiducia supplicans dovela je i Učiteljstvo i zaređene službenike u neodrživu situaciju, što ću objasniti u tri točke.
Prvo, tvrdeći da su blagoslovi za parove u neredovitim situacijama i istospolne parove mogući, pod uvjetom neimanja obreda ni liturgije, dokument promiče pastoralni pristup dok odbija zaređenim službenicima dati naznake o riječima i gestama koje su prikladne za označavanje milosti koje dijeli Crkva. Dikasterij za nauk vjere je također sebi izričito zabranio regulirati ekscese ili pogrješke koje bi mogle nastati, osobito u ovom vrlo delikatnom području, na veliku štetu vjernika kojima bi ovi blagoslovi trebali pomoći. Ovo odricanje od crkvene vlasti u skladu je s rješenjem koje se promiče. Ali sama činjenica da to dovodi, u ovom konkretnom slučaju, do oslobađanja rimskog prvosvećenika, a s njim i svih biskupa, njihove odgovornosti za posvećenje vjernika (munus sanctificandi), na koje su ipak vezani božanskim konstitucije Crkve, postavlja pitanja. Ono što je ovdje u pitanju nije manevarski prostor prepušten zaređenim službenicima, nego uspostava ‘institucionalizirane tajnovitosti’ za čitavo područje crkvenog djelovanja.
Drugo, princip koje je uvela deklaracija „Fiducia supplicans“ ne poznaje granice. Doduše, deklaracija se posebno odnosi na „parove u neredovitim situacijama i istospolne parove“. Ostavljam svakome na volju da zamisli razne situacije koje ulaze u ovaj okvir, od onih najbezobraznijih do objektivno najskandaloznijih, a koje bi ipak mogle biti blagoslovljene, kao i parovi dobre volje i oni ranjeni životom koji iskreno traže božanska pomoć. Doista, odričući se obreda blagoslova, odričemo se i njegovih darova, tijekom koje dušobrižnici prosuđuju prikladnost, razaznaju nakane i pomažu ispravno usmjeriti vjernike. Slično, čineći praksu blagoslova nekontroliranom, unaprijed prihvaćamo sve ekscese koji će se pojaviti. Štoviše, naslov deklaracije („o pastoralnom značenju blagoslova“) i njezin sadržaj otvaraju put mnogo široj primjeni, jer nema razloga ograničiti blagoslov na parove. Doista, slijedeći načelo u središtu dokumenta, postalo bi moguće blagosloviti bilo koju objektivnu situaciju grijeha kao takvu, ili bilo koju situaciju objektivno utvrđenu grijehom kao takvim, čak i onu koja je najsuprotnija Evanđelju i najodvratnija u Božjim očima . Sve se u takvom shvaćanju može blagosloviti…
Treće, kada nadređeni prebace odgovornost na podređene, njima ostaje sav teret. U ovom slučaju deklaracija „Fiducia supplicans“ poziva župnike na veću pastoralnu brižnost, a naznake koje tekst pruža nisu dovoljno korisne, iako bi naznake trebale pomoći zaređenim službenicima u vršenju njihove službe. Što će dati povoda novim zahtjevima za blagoslovom, ostavljajući te iste službenike potpuno bespomoćnima. Zaređeni službenici se više neće moći oslanjati na podršku liturgijskih i biskupskih normi da bi odlučivali što trebaju ili mogu činiti. Pred pritiscima ili ucjenama više se neće moći skrivati iza autoriteta Crkve i odgovarati: „to nije moguće, Crkva to ne dopušta“. Više se neće moći osloniti na dobro promišljene kriterije za procjenu prikladnosti. U svakom teškom slučaju, morat će na svojoj savjesti nositi težinu odluke koje će biti prisiljeni donijeti sami, pitajući se jesu li bili vjerni sluge ili kvaritelji čovječanstva.
Tu trostruku napuštenost sensus fidei, pastiri i vjernici mogu bolno osjetiti samo kao dojam da je stado prepušteno samome sebi, bez vodstva. Protuteža takvom nedostatku svakako je poticaj na veće milosrđe, pozornost prema najslabijima, prihvaćanje onih kojima je Božja pomoć najpotrebnija. Međutim, je li bilo potrebno žrtvovati nauk? Nije li trebalo podržati ono što Crkva naučava?
Htjeli to ili ne, deklaracija „Fiducia supplicans“ se dogodila. Čak i ako se vratimo nekoliko stoljeća unatrag, ovom dokumentu nema ekvivalenta. Nevolja je stigla među Božji narod i ne može se popraviti. Sada moramo raditi na popravljanju štete i osigurati da se njezini uzroci, uključujući one koje smo identificirali, riješe prije nego što se požar proširi. To će biti moguće samo ako ostanemo ujedinjeni oko Svetog Oca i molimo za jedinstvo Crkve.
Emmanuel Perrier, O. P.
