Slobodna ekonomija – ona u kojoj je tržište, a ne država, dominantni akter u gospodarskom životu – jedan je od tri međusobno povezana sektora slobodnog i čestitog društva budućnosti koje je Ivan Pavao II. ocrtao u Centesimus Annus, druga dva su demokratska država te živa javna moralna kultura.
U nedavnom članku o socijalnom nauku Ivana Pavla II. u isusovačkom časopisu La Civiltà Cattolica, vlč. Fernando de la Iglesia Viguiristi, S.J., rekao je ovo o jednom aspektu epske enciklike Ivana Pavla iz 1991., Centesimus Annus:
Na početno pitanje, smije li se reći da je nakon pada komunizma kapitalizam društveni sustav koji je pobijedio, i da se prema njemu moraju usmjeriti napori zemalja koje nastoje rekonstruirati svoju ekonomiju i svoje društvo? Ivan Pavao II. je odgovorio: ako se pod »kapitalizmom« misli sustav u kojem sloboda na ekonomskom sektoru nije stavljena u čvrst juridički kontekst koji će je staviti u službu integralne ljudske slobode, te je smatrati posebnom dimenzijom te slobode, središte koje jest etičko i religiozno, tada je odgovor odlučno negativan. (CA 42)
Pošteno; to je točan citat. Ali zašto je profesor međunarodne ekonomije na Papinskom sveučilištu Gregoriana izostavio rečenicu neposredno prije te negativne presude:
Ako se pod »kapitalizmom« misli ekonomski sustav koji priznaje temeljnu i pozitivnu ulogu poduzetništva, tržišta, privatnog vlasništva i, dosljedno, odgovornosti za sredstva proizvodnje, slobodnog ljudskog stvaralaštva na sektoru ekonomije, odgovor je dakako pozitivan, premda bi se možda zgodnije moglo govoriti o »ekonomiji poduzetništva« ili o »ekonomiji tržišta« ili jednostavno o »slobodnoj ekonomiji«.
.
Potpuno se slažem s pokojnim papom da je ovdje bolji izraz “slobodna ekonomija”, i to ne samo zato što riječ “kapitalizam” očito izaziva groznicu kod europskih akademika.
Slobodna ekonomija – ona u kojoj je tržište, a ne država, dominantni akter u gospodarskom životu – jedan je od tri međusobno povezana sektora slobodnog i čestitog društva budućnosti koje je Ivan Pavao II. ocrtao u Centesimus Annus, druga dva su demokratska država te živa javna moralna kultura. Prema mišljenju Ivana Pavla, i demokratska politička zajednica i javna moralna kultura bile su bitne za ublažavanje i usmjeravanje goleme energije koju oslobađaju slobodna gospodarstva, tako da te energije služe individualnom ljudskom procvatu i društvenoj solidarnosti. Demokratski politički sustav to čini osmišljavanjem pravnog i regulatornog okvira za slobodnu ekonomiju, onu koja nagrađuje poštenje i kreativnost i kažnjava korupciju. Javna moralna kultura (koju Crkva pomaže oblikovati) čini to tako što pomaže u formiranju građanstva koje razumije da se nekim apetitima ne smije udovoljavati, jer oni štete pojedincima i uništavaju vrline potrebne za plemenito življenje slobode — uključujući ekonomsku slobodu.
S obzirom na gospodarsku i političku stvarnost dvadeset prvog stoljeća, pitanje nije trebali bi birati između gospodarstva usmjerenog na tržište i socijalističke fantazije koja nastavlja zavoditi intelektualce. Pravo je pitanje stupanj regulacije koji bi trebao uokviriti aktivnosti slobodne ekonomije, o svemu, od minimalnih plaća preko pornografije do emisija ugljika do razvoja umjetne inteligencije. Rasprava o pravilnom zakonskom uređenju gospodarstva je u tijeku, što i treba biti. Trenutno je prilično užareno, a igrači u toj drami ne uključuju samo liberale i konzervativce starog kova, već i populiste i “nacionalne konzervativce” koji nisu zadovoljni slobodnom trgovinom i čini se da su skloni nacionalnoj industrijskoj politici koju favoriziraju socijaldemokrati, a i drugi s lijeve strane.
Predlažem da ova rasprava koja je u tijeku izvuće dvije važne lekcije iz Centesimusa Annusa.
Prvi je povezan s prirodom bogatstva u postindustrijskom svijetu i implikacijama toga za ekonomsku pravdu. Ako je bogatstvo danas prvenstveno stvoreno ekonomskom maštom i poduzetničkim vještinama koje rade kroz disciplinirane i šireće mreže proizvodnje i razmjene, tada je primarni imperativ pravde u gospodarstvu uključivanje što većeg broja ljudi u te mreže—što znači borbu protiv siromaštva i program posvećen osnaživanju siromašnih. U katoličkom kontekstu, ta gospodarska stvarnost dvadeset prvog stoljeća naglašava činjenicu da su najučinkovitiji crkveni programi protiv siromaštva naše škole, čija je gradnja i opstanak moralni i društveni imperativ.
Druga je lekcija povezana s prvom i dotiče se pitanja “globalizacije” o kojoj se oštro raspravlja. Nema sumnje da je globalizacija imala negativne posljedice; ali također je istina da je pomogla izvući čak dvije milijarde ljudi iz krajnjeg siromaštva. Živjeti društveno-etičku vrlinu solidarnosti, koju je naglasio Ivan Pavao II., znači zajedno se baviti tim dvjema činjenicama gospodarskog života dvadeset prvog stoljeća, a ne stavljati ih jedne protiv druge u nacionalističkoj igri s nultim rezultatom.
Pitanje “kako” prepuštamo ekonomistima. Crkva se treba baviti načelima.
