Italija je u nedjelju izabrala prvu ženu premijerku Giorgiu Meloni. Uobičajeni liberalni glasovi nisu slavili. Inače, talijanski izbori ne zanimaju me pretjerano. Od 1945. bilo je sedamdeset talijanskih vlada– gotovo jedna godišnje, što bi moglo sugerirati nestabilnost. Ali Talijani često kažu da je sustav previše stabilan. Opći izbori samo preslaguju članove političke klase, koji se rijetko puno mijenjaju. Ovaj put je bilo drugačije. Populistička talijanska premijerka (“ekstremno desna”, “neofašistica” u mainstream medijima) imat će značajne reperkusije za Europu i Ameriku, pa čak i za Katoličku crkvu.
Istaknuti talijanski teolog, koji sada živi u Sjedinjenim Američkim Državama, nedavno je ustvrdio da bi izbor Meloni za premijerku mogao “povrijediti Franju“: „Kampanja je bila vulgarna, a sva bitna pitanja– od rata u Ukrajini do klimatskih promjena – su bila ignorirana”.
Ovaj prikaz “svih bitnih pitanja“, poput mnogih političkih analiza ovih dana, izostavlja mnogo toga. Naime, pitanja koja svakodnevno zabrinjavaju većinu Talijana– poput kriminala, inflacije izvan kontrole i ilegalne imigracije– koji kao većina građana u mnogim zapadnim nacijama vide da su im zemlje postale neprepoznatljive.
A Ukrajin – o kojoj je sam papa Franjo nesigurno govorio– zapravo je dobila značajnu pozornost tijekom kampanje. Talijani, kao i drugi Europljani, ne vole Putinovu agresiju, ali su duboko zabrinuti zbog cijena energenata prije zime.
Čini se da je pravi problem s Melonijinim izborom za progresivne katolike u tome što bi „nova vlada u Italiji vrlo lako mogla ojačati opoziciju Franji i ozbiljno ograničiti društvenu i političku recepciju temeljne poruke njegova pontifikata“.
Što je “temeljna poruka“?
Za početak, otvorenost prema masovnom useljavanju. Čak i prije nezaboravne izjave “Tko sam ja da im sudim?“ papa Franjo je odlučio otići na maleni talijanski otok Lampedusa, koji je bliži sjevernoj Africi nego Kuba Floridi.
Tisuće ilegalnih imigranata ondje ulaze u Italiju nakon opasnog prelaska Sredozemnog mora – ili umiru pokušavajući. Italija nije idealno odredište, posebno s obzirom na velike razlike u kulturi i vjeri novopridošlica. Velika većina Talijana – i Europljana općenito – osjeća da su im državu preplavili ilegalni imigranti zbog onoga što su u biti otvorene granice.
Papa povremeno spominje da zemlje, naravno, trebaju razmotriti koliko imigranata mogu primiti. Ali njegova je “glavna poruka“ da bi ih Europa trebala prihvatiti daleko više.
Postoji rasprava o ovome; i što bi se stvarno moglo dogoditi ako bi desno orijentirana vlada došla na vlast u Italiji.
Sekularna Europa još uvijek koristi kršćanski pojam “dočekivanja stranaca“, moralno načelo koje nema malu težinu. Ali postoji razlika u načelima i praksi kada stranci dolaze u milijunima i stavljaju teške terete na narode i kulture koji imaju svoje vlastite probleme.
Ujedinjeno Kraljevstvo napustilo je Europsku uniju dijelom zbog imigracije. Mađarska i Poljska usvojile su politiku (možda će sada i Italija) usmjerenu na očuvanje nacionalnog identiteta, što europske elite nazivaju ksenofobijom i islamofobijom. Čini se da čak i Francuska ide u tom smjeru. Neki vjernici (čini se da je među njima i papa Franjo) pozive na ograničavanje imigracije smatraju pukom pohlepom, sebičnošću i bešćutnošću.
Međutim, nije tako jednostavno, što i sami možemo vidjeti u Sjedinjenim Američkim Državama, kada se najsiromašniji građani i ilegalni imigranti natječu za poslove i resurse.
Europa je upravo svjedočila još jednom zapanjujućem političkom razvoju, a to je liberalna Švedska u kojoj je izabrana populističko/konzervativna vlada, koja predstavlja “novi val krajnje desnice prema The Washington Postu, ali zapravo u stvarnosti predstavljaju reakciju Šveđana na sve veći broj kriminalnih djela, stotine islamističkih bombaških napada i najveću stopu silovanja u Europi
Ali europski populizam nije samo imigracija. On isto tako uključuje “kulturni rat“, nešto što je Franjo marljivo pokušao ublažiti.
Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, nedavno je upozorila da Europska unija ima “alate“ za suočavanje s Italijom ako “stvari krenu u lošem smjeru“. Čak su se i šefovi talijanskih liberalnih stranaka osjećali obveznima podsjetiti Europsku uniju da „se ne bavi talijanskim unutarnjim poslovima“, kako je rekao jedan političar.
Von der Leyen je spomenula kako se ti “alati“ (uglavnom uskraćivanje fondova Europske unije) koriste protiv Mađarske i Poljske, ne samo zbog njihove useljeničke politike (Poljska je velikodušno primila stotine tisuća ukrajinskih izbjeglica, gotovo su svi kršćani, na primjer), nego i zbog njihove podrške tradicionalnim obiteljima, zagovaranja većeg broja djece i nacionalnog identiteta, i – možda najbolnijih točaka za Europsku uniju – nastojanju da se ograniči pobačaj i LGBTIQ+ propaganda usmjerena na malu djecu, a sve je označeno kao tendencija prema “fašizmu”.
Meloni je, međutim, loš kandidat za političku elitu. Fan Tolkiena koja svoj rad vidi u Italiji kao zaštitu Shirea – tj. Italije – rekavši da „moć smatra vrlo opasnom… neprijateljem, a ne prijateljem“.
Nakon izborne pobjede je bila oprezna u pogledu pobačaja- spremna je tolerirati postojeći talijanski zakon, ali želi smanjiti broj pobačaja– u zemlji u kojoj mnogi medicinski stručnjaci već odbijaju sudjelovati u pobačaju zbog osobne savjesti. Njezina će koalicija očito favorizirati tradicionalniju socijalnu politiku (oni već govore o roditeljskim pravima), nešto što je protivno međunarodnim elitama koje promiču ekstremne stavove o pobačaju, homoseksualcima i trans osobama te to smatraju moralnim imperativima.
Papa Franjo je govorio o pobačaju kao o “unajmljivanju ubojica“, a o rodnoj teoriji kao o vrsti zapadnog kulturnog imperijalizma. U isto vrijeme, bio je prilično popustljiv prema političarima koji se zalažu za pobačaj, te homoseksualnim i transrodnim skupinama. Papa Franjo nema snage za kulturan sukob koji je potreban da bi se nešto promijenilo.
Kao netalijanu, teško bi papi Franji bilo kritizirati političku koaliciju koja uživa široku podršku javnosti. Sami talijanski biskupi sada će se naći u teškoj poziciji između papinskih preferencija i osjećaja građana. Bit će zanimljivo vidjeti može li talijanska vlada pomoći Europi da se uhvati u koštac s problemima koji predstavljaju novi izazovni znak našeg vremena.
