Naslovnica Crkva FINANCIRANJE CRKVE IZ PRORAČUNA

FINANCIRANJE CRKVE IZ PRORAČUNA

Po tko zna koji put, jedna ‘građanska udruga’ izašla je u javnost s priopćenjem da se protivi financiranju vjerskih zajednica, misleći ponajviše na Katoličku Crkvu, sredstvima iz državnog proračuna. Kako naši sekularni mediji, a pogotovo Jutarnji List ne mare što ponavljaju istu priču, tako je jučer izašao i ovaj članak u kojem si novinar dopušta da jednostavno prepiše priopćenje od nepoznate udruge za zaštitu ljudskih prava ‘David’.

Kao što možete pretpostaviti, problem je što se u ova teška vremena troši milijardu (kako samo barataju s brojkama, a novinari to lijepo prenose bez provjere) i više kuna iz proračuna na ‘usluge’ koje, eto, neki građani uopće ne koriste. Oni zato predlažu da ovakve ustanove financiraju ‘vjernici i građani koji to žele’.

Ono što ovi građanski aktivisti zaboravljaju je da su vjernici također porezni obveznici i kao grupa građana su nedvojbeno najveći punitelji državnog proračuna. Ta činjenica stoji čak i ako brojimo samo 25 posto onih praktičnih vjernika, jer još uvijek se radi o preko milijun ‘građana’. Zar od svih tih poreza, prireza, doprinosa, trošarina i onih famoznih parafiskalnih nameta, vjernici ne mogu očekivati za uzvrat baš ništa od ove države barem za potrebe financiranja karitativnog rada Crkve kojoj pripadaju? Namjerno sam izdvojio karitativni rad jer se pretpostavlja da je to dar ljubavi za potrebe drugih, ali kako će ga vjernik izdvojiti kad su ga već dobro udarili po džepu? Između ostalog, svaki građanin, bio on vjernik ili ne, mogao bi nabrojati barem sto stavki u proračunu od kojih nema nikakve koristi ili im se čak osobno protivi.
Realnost je da živimo u socijalističko ustrojenoj državi koja ‘isisava’ novac građana, uključujući vjernike a ne, kako dotične osobe iz udruge David tvrde, da ‘Crkva isisava novac iz državnog proračuna’. Katolička Crkva funkcionira već više od dvije tisuće godina i ne treba sredstva iz ovog niti bilo kojeg drugog proračuna. Vjernici su kroz stoljeća (da ne kažem milenija) naviknuti na davanje ‘desetine’ za potrebe Crkve. To bi sasvim sigurno učinili i danas da porezna presija sekularne države nije tako velika.

Iza ove inicijative se krije mogućnost da država uvede još jedan dodatni porez za vjerske zajednice, koji bi ona provodila i samim time kontrolirala. Jer kada bi vjernici, i to samo onih 25 posto, moglo slobodno financirati Crkvu s ‘desetinom’ svojih primanja (umjesto da ih daju državi) onda bi se razvijao paralelni sustav školstva, zdravstva itd., što sasvim sigurno nije u ‘interesu’ današnje političke elite. Zato će ovakav sustav financiranja ostati na životu, što omogućuje državi da i dalje samo kapljicama financira Crkvu, a sve ostale društvene institucije drži strogo pod svojim nadzorom.