Kardinal Gerhard Müller nedavno je zaredio svećenike za Institut Dobrog Pastira – tradicionalnu zajednicu svećenika koja slavi misu prema tridentskom obredu – u njihovom sjedištu u Courtalainu u Francuskoj.
Tijekom svoje propovijedi istaknuo je stav koji nalazimo u vatikanskom Dikasteriju za bogoštovlje i disciplinu sakramenata: stav čvrstog protivljenja i antagonizma prema latinskoj misi. Ljubaznim dopuštenjem Njegove Eminencije, mrežni portal Per Mariam objavio je ekskluzivni prijevod njegove propovijedi prilikom ređenja svećenika za Institut Dobrog Pastira. Cijeli tekst možete pročitati u nastavku.
Müllerovo slavljenje tradicionalne mise i njegovo ređenje novih svećenika prema tradicionalnom obredu postalo je u novije vrijeme redovitije. Razvio je blisko prijateljstvo s Institutom Dobrog Pastira, te je za njih izvršio niz ređenja, a također je s njima nedavno slavio tradicionalnu misu u Rimu.
Doista, održao je nedavno i završnu misu u Chartresu na Duhovski ponedjeljak, na kojoj se okupilo više od 20 000 hodočasnika iz cijeloga svijeta radi zajedničkog slavlja tradicionalne mise. Ovu činjenicu Njegova Eminencija spominje u homiliji.
U svojoj homiliji, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere također se osvrće na glasine i očekivane nove restrikcije tradicionalne mise.
Cdl. Müller navodi da je nakon sudjelovanja na hodočašću u Chartresu razgovarao s „visokim predstavnikom rimskog Dikasterija za bogoslužje i disciplinu sakramenta”. Bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere primjećuje:
„Još uvijek sam bio dirnut vjernošću 20 000 mladih katolika s kojima sam mogao slaviti svetu misu u prekrasnoj katedrali u Chartresu nakon blagdana Duhova, kada je visoki predstavnik prigovorio da to nikako nije razlog za radost, jer se sveta misa slavila po starom izvanrednom latinskom obredu. Dapače, neki stari obred svete mise vide kao veću opasnost za jedinstvo Crkve od reinterpretacije Vjerovanja, pa čak i izostanka svete mise. Preferenciju prema starom obredu tumače kao izraz sterilnog tradicionalizma, veću zainteresiranost za teatralnost liturgije nego za živo zajedništvo s Bogom koje ona prenosi.
Ako je to prevladavajući mentalitet među onima koji vode Kongregaciju (Dikasterij) za bogoštovlje i disciplinu sakramenata – kao što je poznat slučaj kardinala Rochea i nadbiskupa Viole – onda ne čudi što službenici tog Dikasterija nastoje ograničiti tradicionalnu liturgiju“.
Homilija kardinala Gerhard Müller u Courtalainu, 29. lipnja 2024.:
„Danas Katolička Crkva s velikom radošću slavi svetkovinu sv. apostola Petra i Pavla. Sam Gospodin gradi svoju Crkvu na stijeni u liku svetog Petra, koji ujedinjuje sve kršćane u ispovijedanju Isusa Krista, Sina Boga živoga.
Ovo spasonosno ispovijedanje Riječi Božje utjelovljene u Kristu moguće je samo ako se božansko poslanje apostola nastavi i nakon njihove smrti i ako se njihov autoritet nastavi vršiti u ime Kristovo. Pismo Rimske Crkve kršćanima Korinta, koje se pripisuje Klementu, trećem biskupu na Petrovoj stolici u Rimu, svjedoči o apostolskom nasljedstvu rimskih biskupa.
Autoritet učitelja i pastira vrše poglavari Crkve, koje je sam Bog postavio za sluge Kristove u sili Duha Svetoga polaganjem ruku i molitvom apostola i njihovih nasljednika (v. Dj 20, 28). Nove službe biskupa i svećenika, koje su se već pojavile u ranoj Crkvi uz apostole (Dj 15,6.22; Dj 20, 17.28; Tit 1, 6-9), uz pomoć đakona (v. Dj 6, 2-6, Fil 1, 1; 1 Tim 3, 17-22), tvore tri stupnja jednog sakramenta, kako to jasno potvrđuje Hipolitova tradicija na prijelazu u III. stoljeće.
Sveti biskup Ignacije Antiohijski, biskup grada odakle su djelovali Petar i Pavao (v. Gal 2, 11) i gdje su učenici prvi put nazvani kršćanima (v. Dj 11, 26), već je početkom 2. stoljeća svjedočio o nepovratnom razvoju tri stupnja svetog reda rekavši sljedeće:
„Slijedite svakoga biskupa kao što Isus Krist slijedi svoga Oca, a prezbitere kao apostole. Što se tiče đakona, poštujte ih kako Bog zapovijeda… Gdje se pojavi biskup, ondje će biti i zajednica, kao gdje je Isus Krist, ondje je i Crkva katolička”.
Poput apostola, biskupi i njihovi nasljednici vrše Kristovo poslanje u Crkvi do njegova ponovnog dolaska, kao naučitelji vjere, djelitelji milosti u sakramentima i pastiri po srcu Isusovu (1 Klementova poslanica 42-44; Lumen gentijum 28).
Biskupi, svećenici i đakoni ispunjeni su Božjom milošću po Duhu Svetom, „kako bi mogli biti dobri Kristovi sluge“ (Firentinski sabor, Dekret za Armence, DH 13 26). I ta se milost ređenja prenosi vidljivim i djelotvornim znakom. Svoga učenika, suradnika i nasljednika u apostolskoj službi (Timoteja) sveti Pavao potiče ovim riječima:
„Poradi toga podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku“ (2 Tim 1, 6). Kako bi otklonio sve dvojbe o formi sakramenta svetog reda, papa Pio XII. je s „vrhovnom apostolskom vlašću” odredio sljedeće: „Pravilo vršenja sakramenta svetog reda đakonata, svećeništva i biskupstva sastoji se u polaganju ruku, a oblik molitve je posvetni, koji određuje ovu materiju, po kojoj se ostvaruju sakramentalni učinci, naime snaga posvete i milosti Duha Svetoga” (Apostolska konstitucija Sacramentum Ordinis, DH 3859).
Papa posebno dodaje da se to odnosi na sve obrede sveopće Crkve, a napose na zapadni latinski obred u njegovim fazama razvoja i prije i poslije liturgijske reforme Drugoga vatikanskog sabora.
Ovo me dovodi do moga razgovora s visokim predstavnikom rimskog Dikasterija za bogoštovlje i disciplinu sakramenta. Još uvijek sam bio dirnut vjernošću 20 000 mladih katolika s kojima sam mogao slaviti svetu misu u prekrasnoj katedrali u Chartresu nakon blagdana Duhova, kada je visoki predstavnik prigovorio da to nikako nije razlog za radost, jer se sveta misa slavila po starom izvanrednom latinskom obredu. Dapače, neki stari obred svete mise vide kao veću opasnost za jedinstvo Crkve od reinterpretacije Vjerovanja, pa čak i izostanka svete mise. Preferenciju prema starom obredu tumače kao izraz sterilnog tradicionalizma, veću zainteresiranost za teatralnost liturgije nego za živo zajedništvo s Bogom koje ona prenosi.
Odgovorio sam mu da mi je kao bivšem profesoru dogmatike sadržaj sakramenata, res sacramenti, važniji od obredne forme, koja je od sporedne važnosti, ili točnije rečeno: obreda, koji protumačiti vidljivi znak, koji se sastoji od forme i materije.
Objavljeni nauk vjere i sadržaj sakramenata dani su Crkvi na neotuđiv i nepromjenjiv način, dok postoji legitimna različitost teoloških škola i liturgijskih obreda. Oni koji se vole pozivati na Drugi vatikanski sabor kako bi optužili druge za pretkoncilski mentalitet, neka najprije poslušaju upozorenja Koncila, koji u Dekretu o ekumenizmu kaže:
„Pazeći na jedinstvo u onom što je nužno, neka svi u Crkvi – u skladu sa zadaćom koja je svakome dana – čuvaju dužnu slobodu kako u raznim oblicima duhovnoga života i stege tako i u različitosti liturgijskih obreda, štoviše, i u teološkoj razradbi objavljene istine; u svemu, pak, neka njeguju ljubav. Budu li, naime, tako postupali, oni će iz dana u dan punije očitovati pravo shvaćeno katolištvo te ujedno i apostolstvo Crkve“ (Unitatis redintegratio 4).
U ovom svetom času, kada se pet mladih muškaraca zaređuje za đakone, a dva đakona za svećenike, razmislimo o bitnim stvarima.
Dragi kandidati za sakramentalno ređenje! Pogledajmo samog Isusa, propovjednika Božjeg kraljevstva koje dolazi k nama, velikog svećenika Novoga saveza, dobrog pastira koji život svoj polaže za svoje ovce. Samo Vas proslavljeni Gospodin na nebesima može učiniti svojim zastupnicima u snazi Duha Svetoga, tako da – prema njegovoj odredbi – možete služiti spasenju i otkupljenju vjernika, s njegovim autoritetom, kroz božansku riječ i sakramente Njegove milosti.
S obzirom na ograničene mogućnosti ljudske prirode i nedostatke u oblikovanju našeg karaktera, svatko koga je Krist osobno i posebno pozvao na ovu visoku službu mogao bi htjeti očajavati ili pobjeći u kukavičluku.
Sv. Pavao, kojega se spominjemo zajedno sa svetim Petrom, borio se protiv svojih ljudskih slabosti i uvijek iznova molio Gospodina da ukloni slabosti iz njegova tijela. Jedini odgovor koji je dobio bio je: „”Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje“ (2 Kor 12, 9). I zato želimo slijediti njegov apostolski primjer, svakodnevno moleći s njim: „Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak“ (2 Kor 12, 10).
Članovi Crkve, od laika i redovnika do svećenika i biskupa, mogu nas razočarati dok su još na hodočašću svoga života. A zauzvrat, unatoč našim najboljim namjerama, i mi možemo razočarati druge i postati im izvor iritacije, zbog naših grijeha i zanemarivanja. Očigledna prevlast zla u svijetu, arogantna gesta nadmoći moderne nevjere, ravnodušnost mnogih prema poniznoj Isusovoj ljubavi, mogli bi nas lišiti mladenačkog entuzijazma koji nas je nagnao da zakoračimo pred Božji oltar i izgovorimo naš Adsum. Ako ne tražimo dar ustrajnosti, o čemu je sv. Augustin napisao knjigu u borbi protiv pelagijanaca, naša predanost i spremnost na žrtvu svakako se može pretvoriti u gorčinu i cinizam.
Usred neronovskog progona, o kojemu nam rimski povjesničar Tacit govori s jezivim detaljima, Petar je pisao iz Rima progonjenim crkvama u Aziji. Kao njihov brat u apostolskoj službi, obratio se posebno svećenicima: „Pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga – ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno; i ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada. Pa kad se pojavi Natpastir, primit ćete neuveli vijenac slave“ (1 Pt 5, 2-4).
I svim vjernicima koji su se kao izgubljena ovca vratili Kristu, „pastiru i čuvaru duša svojih” (v. 1 Pt 2,25), sv. Petar poručuje: „Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oprite mu se stameni u vjeri znajući da takve iste patnje podnose vaša braća po svijetu. A Bog svake milosti, koji vas pozva na vječnu slavu u Kristu, on će vas, pošto malo potrpite, usavršiti, učvrstiti, ojačati, utvrditi. Njemu vlast u vijeke vjekova! Amen“ (1 Pt 5, 8-11).
Kardinal Gerhard Müller
