Novinar: Mnogi Franju još uvijek smatra “papom reformatorom“.
Seewald: Na početku vas je natjerao da sjednete i primijetite promjene. Dojmilo me se njegovo zalaganje za siromašne, za izbjeglice i zaštitu života. Pritom je začuđena javnost primijetila da Bergoglio nije održao mnoga obećanja, jednom je rekao nešto, a drugi put nešto drugo, proturječio sam sebi uvijek iznova i tako izazvao priličnu pomutnju. Osim toga, bilo je mnogo slučajeva u kojima je grubo postupao, smjenjivao suradnike zbog nejasnih razloga i zatvarao vrijedne institucije stvorene pod Ivanom Pavlom II.
Bergoglio je sigurno za sebe vidio i druge zadaće osim Benediktovih.
Seewald: To mu se ne može zamjeriti. Međutim, najnoviji razvoj događaja ukazuje na stvarno probijanje brane. A s obzirom na dramatičan pad kršćanstva u Europi, ovo bi se moglo pretvoriti u potop koji uništava ono što je još preostalo.
To su teške riječi.
Seewald: Najnovije vijesti iz Vatikana podsjetile su me na esej poznatog filozofa Georgia Agambena. U svom tekstu „Misterij zla“, filozof našeg vremena o kojem se često raspravlja, uvodi u raspravu Benedikta XVI. Kao mladi teolog, Ratzinger je svojedobno razlikovao Crkvu zlih od Crkve pravednika, pozivajući se na tumačenja Augustina. Od početka je, rekao je, Crkva neraskidivo izmiješana jednima i drugima. To je i Crkva Kristova i Crkva Antikrista. Međutim, prema Agambenu, postoji i ideja o katehonu…
Možete li ovo malo pojasniti?
Seewald: Pojam se pojavljuje u Drugoj poslanici apostola Pavla Solunjanima [2, 6–7], i tumači se kao načelo zaustavljanja. Pojam se također tumači kao „smetnja“, za nešto ili za nekoga tko zaustavlja kraj vremena. Benedikt XVI. bio je nešto poput obuzdavača, rekao je Agamben. U tom kontekstu, njegov odlazak neizbježno je pobudio odvajanje “lijepe” od “ružne” Crkve, odvajanje žita od kukolja. To bi bila sadržaj teze. No, papa emeritus očito je to vidio slično kao Agamben. Morao je ostati, odgovorio je na moje pitanje zašto ne može umrijeti. Kao spomen na autentičnu Isusovu poruku, kao svjetlo na gori. „Na kraju će Krist pobijediti”, dodao je.
Je li vas razvoj situacije u Vatikanu iznenadio?
Seewald: Papa Franjo se od prvog dana svog pontifikata pokušao distancirati od svog prethodnika. Nije bila tajna da su njih dvojica imali ne samo suprotstavljene temperamente, nego i suprotstavljene poglede na budućnost Crkve. Bergoglio je znao da ne može biti ravnodušan na Ratzingerovu teološku briljantnost i plemenitost. Koncentrirao se na ostavljanje dojma i imao podršku medija koji nisu htjeli previše zaviriti da bolje otkriju tko je papa Franjo. Umjesto toga prikazali su ga kao otvorenog i progresivnog, ali ovaj progresivac ponekad zna biti vrlo autoritativan vladar, što je već znano u Argentini.
Pojedini novinari od inauguracije “pape reformatora“ prave poslovni model za svoje knjige. Tvrde da se papa i njegovi suradnici kao “borci u Vatikanu” brane od “vukova“, posebno od “pape u sjeni“ Benedikta XVI. i njegove reakcionarne klike. Istina je zapravo da nikada nije postojao papa u sjeni. Kao papa emeritus, Benedikt je izbjegavao sve što bi moglo čak i izdaleka sugerirati da on nastavlja vladati u pontifikatu svog nasljednika. A ako su novinari htjeli analizirati “vukove“, vidjeli bi da su svi pali na putu.
Zanimljivo da je rečeno da su toliko bliski da ni list papira ne stane između bivšeg i sadašnjeg pape.
Seewald: Pa to je bila samo pusta želja. Tu je i fotografija prvog susreta. Dva čovjeka u bijelim reverendama. Dvojica živih papa. Bio je to šok koji je trebalo prebroditi. Bergoglio je promovirao sliku jedinstva povremeno govoreći pozitivno o svom prethodniku. Benedikt mu je vjerovao. Nasuprot tome, Franjo nije imao dvojbe oko uklanjanja jednog od omiljenih projekata svog prethodnika potezom pera.
Na što mislite točno?
Seewald: Motu proprij „Summorum Pontificum“ liberalizirao je pristup klasičnoj liturgiji. Ratzinger je njime želio umiriti Crkvu, ne dovodeći u pitanje valjanost mise prema Rimskom misalu iz 1969. godine. „U liturgiji“, izjavio je Benedikt XVI., „odlučuje se o sudbini vjere i Crkve“. Franjo je pak tradicionalne oblike nazvao “nostalgičnom bolešću”. Postoji, rekao je, “opasnost” zaostalosti kao reakcije na modernost. Kao da se trendovi, čežnje i potrebe mogu kontrolirati dekretima zabrane. Boljševici su to već uzalud pokušavali.
Navodno je provedena anketa prema kojoj je većina svjetskog episkopata bila za ukidanje tradicionalnog obreda.
Seewald: To nije istina. S jedne strane, tek je nekolicina biskupa uopće odgovorila na anketu, a s druge strane, koliko mi je poznato, nipošto se nisu većinom izjasnili protiv Benediktova motu proprija „Summorum Pontificum“. Rezultati nikad nisu objavljeni. I papa emeritus je o promjeni saznao iz „L’Osservatore Romano“. Za njega je to bio poput uboda u srce. Zdravstveno se od toga nikada nije oporavio. Nedugo nakon njegove smrti, cijeli je svijet mogao pratiti kako je Bergoglio dodatno pooštrio svoj ton.
