Dok kršćani iz Mosula i drugih krajeva Srednjeg istoka proživljavaju mučeništva i progone, postavlja se pitanje kako bi se mi na Zapadu nosili s takvom situacijom. Na svom blogu Fr. Blake pita jesmo li i mi spremni umrijeti za našu vjeru?
Još od vatikanskog koncila lako je zamisliti da, osim pokojeg unutarnjeg problema, Crkva živi u vječnom suncu, ali, naravno, istina je da Crkva živi stalno s krvlju svoje djece. Zato Papa od sredine četvrtog stoljeća nosi crvene cipele boje krvi, a kompletna odijeća rimskog prvosvećenika nije samo bijela reverenda nego i crveni ornamenti boje krvi koji se nose preko nje. Crkva hoda u krvi, odijeća joj je zamazana krvlju. Ako nema krvi onda je Crkva mrtva. To je krv Krista i njegovih svetaca koji joj daju svoj život te je znak da je još živa.
Bez mučeništva nema Crkve. Put Kristov je i Križni put, a kršćani su pozvani da ga prihvate. Vjernici imaju svako pravo pitati me kao svećenika: “Oče, biste li bili spremni umrijeti za svoju vjeru?” Srećom nitko me to nije pitao u zadnje vrijeme, i da budem iskren, ne znam kakav bi bio moj odgovor, ali znam kakav bi trebao biti.
Svi smo pozvani biti mučenici, grčka riječ za “svjedok” je mučenik (μάρτυς “martyr”, ili μαρτύριον “svjedok”, “dokaz”). Čini mi se da na Zapadu više nemamo pouzdanih svjedoka. Kroz povijest broj djece mučenika, odnosno običnih muškaraca i žena, je daleko premašio broj biskupa i svećenika. Ali danas u velikoj krizi Crkve- odnosno krizi vjere, bogatih biskupa, svećenika udobne srednje klase, časnih sestara koje su usvojili svjetovni život, teško da ćemo naći vjerodostojne svjedoke.
Možda bi pitanje, “Jeste li spremni umrijeti za svoju vjeru?” trebalo biti pitanje koje bismo si svi trebali postaviti, a posebno naše vođe i profesionalni katolici, jer ne samo da bi trebali biti spremni umrijeti za svoju vjeru, nego i živjeti za nju.
