Isus Krist je rekao: „Ne sudite! I nećete biti suđeni“ (Mt 7, 1). I mnogi ljudi od tada, uključujući mnoge kršćane katehizirane modernom kulturom, preveli su ovo tako da se kršćani jednostavno trebaju suzdržati od procjenjivanja onoga što drugi jesu i čine. Pogotovo, čini se, ako je ono što drugi jesu i što čine u suprotnosti s kršćanstvom. To je đavolsko ludilo, naravno. Ovo je čak i suprotstavljanje čistoj logici, tako ponašanje je očito nemoguće i proturječno te je teško povjerovati da su takve besmislice postale toliko široko prihvaćena kao sama bit onoga što znači biti kršćanin.
A ipak jest. I ojačano je – namjerno ili ne – čak i unutar Crkve. Postalo je zamorno isticati kako čak i sadašnji papa i drugi njemu bliski suradnici potiču te zabune. Ali opašimo svoje bokove i još jednom pokušajmo razumjeti ovu ključnu stvar.
Korijen nedavnog problema počeo je, naravno, papinom opaskom „Tko sam ja da sudim?“ tijekom povratka zrakoplovom s apostolskog putovanja iz Brazila na početku njegova pontifikata. Novinar je pitao o Battisti Ricci, prelatu s notornom homoseksualnom prošlošću u Urugvaju, kojeg je Franjo upravo tada imenovao direktorom Casa Santa Marta, vatikanskog hotela u kojem je papa odlučio živjeti. (Franjina primjedba zapravo nije bila odobravanje homoseksualnosti. Bila je – ispravno – uvjetna: „Ako je netko homoseksualac i traži Gospodina i ima dobru volju, tko sam ja da ga osuđujem?”)
Pametan odgovor na „Tko sam ja da sudim?“, međutim dan je za sva vremena: „Tko ti trebaš biti?“. U svakom slučaju, novinar nije pitao papu Franju što misli o homoseksualnosti. Ako ste papa, vi ste taj koji mora odlučiti tko je prikladan, a tko ne, za mnoge osjetljive položaje služenja Božjem vjernom narodu u Crkvi – poput mjesta gdje ćete Vi i mnogi Vaši suradnici živjeti. Niste, u ovom trenutku, pitani o nečijoj vječnoj sudbini. Pa zašto se okrenuti trenutnom klišeju?
Ne može se izbjeći donošenja prosudbi u životu, koje se mogu pokazati mudrima – ili, kao u ovom slučaju, nepromišljenim, s obzirom na predvidljivo pogrješno tumačenje papinih riječi. A u Crkvi, kao i u svim ljudskim institucijama, takve presude neizbježno uključuju ne samo kompetenciju, već i moral.
Isus nije zabranio donošenje prosudba jer bi to bilo nemoguće. Ne možemo ne procijeniti, na primjer, da zlostavljač djeteta ili supruge ili pokvareni političar čini pogrješno u zemaljskim terminima – što god to govorilo o stanju duše neke osobe. Zapravo, bilo bi pogrješno gledati na njih kao na osobe koje postupaju ispravno. To bi bilo odreknuće od naših moralnih osjećaja. Može li itko tko nije moralno slijep ne donositi takve sudove?
Ipak, neki istaknuti crkveni velikodostojnici brane takve apsurde. Paolo Ruffini, prefekt vatikanskog Dikasterija za komunikaciju, nedavno se uzrujao u Atlanti kada su ga upitali treba li ukloniti umjetnička djela o. Marka Rupnika – umjetnine su povezane sa spolnim izopačenostima koje je radio redovnicama, rekao sljedeće: „Griješite. Mislim da griješite. Stvarno mislim da griješite“. Dodao je, naravno: „Tko sam ja da sudim Rupniku? Kao kršćani, od nas se traži neosuđivanje… takva uklanjanja nisu kršćanski odgovor”.
Stvarno? Ruffini nije svjestan da je njegov vlastiti (tri puta izrečen) sud zapravo pogrješan jer je u logičkoj kontradikciji s općim sudom prosuđivanja. U tome, nažalost, slijedi primjer svoga šefa, koji također često govori o neosuđivanju, ali neumorno osuđuje – s distance – retrogradne, sjemeništarce koji vole tradiciju, ljubitelje tradicionalne latinske mise, protivnike ilegalnih migranata itd.
Što se tiče konkretnog uklanjanja Rupnikovih umjetnina, odluke je vjerojatno najbolje prepustiti crkvenim vlastima koje mogu uzeti u obzir lokalne uvjete u kojima su Rupnikove umjetnosti izložene. Ali bostonski kardinal Sean O’Malley, voditelj Papinskog povjerenstva za zaštitu maloljetnika, s pravom je prošlog tjedna pozvao Vatikan da barem prestane koristiti Rupnikova umjetnička djela na svojoj mrežnoj stranici i u publikacijama. Crkva je još uvijek na, blago rečeno, lošem glasu po pitanju kleričkog zlostavljanja maloljetnika. Dužna je žrtvama dati zadovoljštinu i pokazati kako ozbiljno kažnjava spolno zlostavljanje maloljetnika.
Ali nemojmo stati u našem ispitivanju pitanja prosuđivanja o ovim samo zemaljskim stvarima jer postoji veća, doista vječna igra.
Na komemoraciji žrtava mafije, također na početku papinstva, papa Franjo je hrabro i ispravno progovorio o krajnjim stvarima: „Članove mafijskih klanova, molim Vas, promijenite svoje živote, obratite se, prestanite činiti zlo… Moć, novac koji sada imate od toliko prljavih poslova, od toliko mafijaških zločina, krvavog novca, krvave moći – to nećete moći ponijeti sa sobom u drugi život… Ima još vremena, nemojte završiti u paklu, jer to Vas čeka ako nastavite ovim putem“.
Ove su riječi posebno vrijedne citiranja jer minimalistički stav o ‘neosuđivanju’ često glasi da, bez obzira na druge prosudbe koje bismo morali donijeti, ne bismo trebali prosuđivati idu li ljudi u pakao. Ali neki to čine, možda čak – kako Crkva već dugo vjeruje – mnogi. Franjo je s pravom uvjetovao ovu presudu: Ako se ne pokaješ, bit ćeš proklet. Jasno je rekao što se može dogoditi kada Gospodin dođe suditi žive i mrtve.
Lako je govoriti o mafiji, ali vrlo mali broj ljudi su mafijaši. Isus, veliki sveci i duhovni pisci te većina modernih papa upozoravali su nas na oprez kod prosuđivanja drugih, ali isto tako da budemo samokritični prema nama samima.
