“Sablazan je stav ili ponašanje koje druge navodi na zlo. Tko sablažnjava, postaje bližnjemu napasnik. Nasrće na krepost i čestitost; može brata uvući u duhovnu smrt. Sablazan je teški grijeh ako onaj tko je izaziva djelom ili propustom hotimice navodi druge na veliko zlo” [Katekizam Katoličke Crkve, #2284]
Skandal utječe na sve nas. Primanje Svete pričesti od strane političara koji se zalažu za pobačaj kroničan je i zamoran primjer.
Katolici formirani s pravovjernim razumijevanjem sakramenata i milosti znaju da nikada ne smijemo pristupiti pričesti u stanju smrtnog grijeha. Prije pričesti potrebno je otići na ispovijed. Čak ni istaknuti političari nisu izuzeti od katoličkog učenja. Iako nikada ne možemo suditi dušu, moramo točno prosuditi grešno ponašanje. Promicanje pobačaja od strane samo-identificiranih katoličkih političara sablažnjava vjernike.
Kada je nadbiskup Salvatore Cordileone iz San Francisca odredio odbijanje Svete pričesti “pobožnoj katoličkoj” predsjednici zastupničkog doma u SAD-u Nancy Pelosi, bio je to čin milosrđa na više razina. S jedne strane, upozorio je Pelosi da riskira prokletstvo promičući intrinzično zlo ponašanje. Ne trebamo ponavljati sve (do sada) poznate argumente koje je nadbiskup koristio prilikom objave svoje odluke. Upozoravajući Nancy Pelosi, nadbiskup nas je također prešutno upozorio da se suzdržimo od pričesti ako smo svjesni neispovjedanog teškog grijeha.
Svećenici su poslužitelji četiri ili pet od sedam sakramenata. Biskupi zaređuju svećenike (i biskupe) i dijele krizmu. Svećenici podjeljuju i potvrdu (krizmu) u određenim okolnostima (uskrsno bdijenje ili smrtna opasnost). Nevjesta i mladoženja su službenici sakramenta ženidbe. Svećenici su ipak svakodnevno u službi dva sakramenta: slavljenju dnevne mise i ispovijedanju. Odnos između mise i ispovijedi nije beznačajan. Ispovijedi su dramatične u duhovnom smislu, ali rijetko su melodramatični susreti. Dobra ispovijed može potrajati samo nekoliko minuta, ako je ispravno izvedena. Može biti potrebno više vremena, naravno, kada okolnosti zahtijevaju. Pokajnik iznosi svoje grijehe, a svećenik ih sluša. I svećenik i pokajnik, u određenom smislu, uz Božju milost, bacaju grijehe u duhovni zaborav, uklanjajući krivnju (iako dužnost popravka ostaje). Pokajnik izlazi iz ispovijedi s oproštenjem grijeha i milostima sakramenta. On dobiva novu priliku za duhovni život dok obnavlja napore da ispuni svoj kršćanski poziv.
Nema ništa uzbudljivo za svećenika dok sluša ispovijedi, niti bi trebalo biti. Pokajnik obično izbjegava pojedinosti i samo ispovijeda prirodu i broj grijeha – osobito smrtnih grijeha ako su primjenjivi – najbolje što može. Ispovijed nije psihološka terapija, iako može imati duboke psihološke učinke utjehe i mira duše. Slušanje ispovijedi često je težak posao za svećenika, osobito s dugim redovima za ispovijed. (Prihvatite to, oče. Zato ste zaređeni.)
Svećenik održava svoju revnost podsjećajući se da njegov rad ima vječne posljedice. Ispovjedaonica je mjesto gdje svećenik sudjeluje u preobrazbi kulture, jedan pokajnik za drugim. Ispovjedaonica pruža rijedak kulturni kontekst koji potiče nekoga da kaže pred Bogom: “Bio sam u krivu i žao mi je.” Svećenikov rad je bitan.
Kad je nadbiskup San Francisca upozorio Nancy Pelosi, podigao je raspoloženje marljivih svećenika u ispovjedaonici. Potvrdio je, implicitno, da kada svećenik oprašta smrtni grijeh, on pruža bitnu službu ljudima i kulturi. Nadbiskupovim dekretom ponovno je potvrđeno da je revnost za spasenje duša središnja sastavnica svećeničke službe. Potaknuo je svećenike da ponovno razmisle o velikom dostojanstvu svećeničke službe u ispovjedaonici.
Kada je Nancy Pelosi nedavno otputovala u Rim kako bi se sastala sa Svetim Ocem, nakon toga je primila Svetu pričest iz ruku anonimnog svećenika na papinskoj misi. Vatikanskim vlastima nije mogao promaknuti reklamni trik – došla je sa namjerom da primi Pričest unatoč dekretu svojega biskupa. Ipak, vatikanska je šutnja o ovom slučaju bila poražavajuća. Bio je to šamar nadbiskupu Cordileoneu i sablaznio je vjernike – na više razina.
Sablazan potkopavanja pastoralnog autoriteta nadbiskupa Cordileonea samo je jedan dio slagalice. Najviša razina Crkve – djelima i šutnjom – usuđuje se prekinuti vezu između stanja naše duše i naše dostojnosti za primanje Svete pričesti. Radnja nam svima daje do znanja da su kanonsko pravo i opomena sv. Pavla irelevantni za pastoralnu praksu. “Jer tko god jede i pije ne razlikujući tijelo, sud sebi jede i pije.”(1 Kor 11,29)
Ova sablazan provocira svećenike da preispitaju svoju službu. Zašto se gnjaviti sa slušanjem ispovijedi? Jesu li dugi sati u ispovjedaonici gubitak vremena? Ako svi idu u raj bez obzira na ponašanje, nema potrebe za ispovijed. Nema potrebe za bolesničkim pomazanjem. Zaista, ako baš hoćete, nema potrebe za krštenjem! Učinkovitim odvajanjem Svete pričesti od sakramentalnog oprosta grijeha, svećenik postaje glavni terapeut ili župni politički službenik. Nije ni čudo što je mnogim crkvenim ljudima ugodnije propovijedati o klimatskim promjenam, klečati u znak solidarnosti s Black Lives Matter i tražiti oprost od LGBTQ+ aktivista – nego upozoravati vjernike na opasnosti smrtnog grijeha.
Glupost!
I svećenik i vjernici moraju se čvrsto oduprijeti iskušenju obeshrabrenja i obnoviti svoje razumijevanje smrtnog grijeha i njegovih učinaka. Papa Franjo, pružite nam ruku pomoći prema svojoj uzvišenoj službi nasljednika svetoga Petra. Političari, bio to Joe BIden ili ako hoćete i Andrej Plenković – te drugi akteri promicanja sablazni (James Martin, SJ, većina njemačkih biskupa, kardinal Hollerich, itd.) napustit će Vas bez razmišljanja. Govorite istinu s ljubavlju i jasnoćom, a mi ćemo Vas slijediti. Oni Vas iskorištavaju. A mi Vas trebamo.
