Pišući nedavno za časopis Our Sunday Visitor, kardinal Timothy Dolan otkrio je da je u zadnje vrijeme ispitivao svoju savjest:
Jesmo li mi kao Crkva … otišli predaleko u poštivanju svih ograničenja nametnutih tijekom pandemije COVID-a, što je rezultiralo nedostatkom pastoralne skrbi za bolesne?
Odajte priznanje ljubaznom prelatu iz New Yorka; barem postavlja pitanje koje mnogi drugi crkveni vođe još uvijek izbjegavaju. Barem ga peče savjest. Ali nije li odgovor bolno, zasljepljujuće očit?
Da, “mi kao Crkva” smo otišli predaleko – puno predaleko – u ropskoj poslušnosti nametljivim propisima koji su pogoršavali patnju. Da, postojao je zapanjujući, skandalozan nedostatak pastoralne skrbi za bolesne – a također i za zdrave. Naše su crkve bile zatvorene. Našem su narodu uskraćeni sakramenti. Koji nam još dokazi trebaju da natjeramo naše crkvene vođe da priznaju da su izdali svoje poslanje?
Nakon što je sam sebi čestitao što se strogo pridržavao diktata svjetovnih vlasti, kardinal Dolan vraća se na isto pitanje:
No, pitam se — jesmo li jednako bili poslušni biblijskim zapovijedima da budemo u blizini bolesnika, da tješimo umiruće, da s poštovanjem pokapamo mrtve, a mi đakoni, svećenici i biskupi, da donosimo sakramente i molitvenu pratnju Crkve. onima koji su jako bolesni od virusa?
I opet nam odgovor svima bode oči. Ne, Crkva nije poslušala Gospodinove zapovijedi. Na vrhuncu epidemije sakramenti su bili nedostupni – ne samo bolesnima, nego gotovo svim katolicima. Upravo u vrijeme kada je Crkva trebala biti svjetionik nade, naši su pastiri doprinosili klimi sveopćeg straha – ne samo straha od virusa, već i straha od drugih ljudi, koji su se smatrali prenositeljima zaraze. a ne braćom i sestrama u Kristu.
Ispit savjesti se nastavlja:
Jesmo li spomenuli da je duhovna utjeha koja se daje pacijentima jednako bitna kao i tjelesna njega? Jesmo li inzistirali na tome da naše crkve moraju ostati otvorene za misu i sakramente, uz sve moguće mjere opreza, umjesto da zaključavaju svoja vrata?
Ne, i ne. Ne, naši nas pastori nisu podsjetili da je dobrobit naših besmrtnih duša važnija od našeg fizičkog zdravlja; upravo suprotno. Opet, nisu samo bolesni — “pacijenti” — primili tu lažnu poruku; svi smo bili upućeni da ostanemo kod kuće radije nego da se sjedinimo u molitvi kod euharistijske žrtve. I ne, uz nekoliko značajnih iznimaka, naši katolički biskupi nisu prosvjedovali protiv flagrantnog kršenja vjerskih sloboda kada su vlade naredile zatvaranje crkava; požurili su udovoljiti.
Tako su Božjem narodu uskraćeni sakramenti. Grešnici nisu bili ispovjeđeni, ljubavnici nisu bili vjenčani, djeca nisu bila krštena, umirući nisu bili pomazani. Koliko je duša izgubljeno zbog tog nedostatka pastorala? Koliko ih je zalutalo od Crkve – i nisu se vratili – jer su bili potaknuti da prihvate vladine odredbe da vjersko štovanje nije “bitna” aktivnost?
U današnja doba, katolički prelat također bi trebao shvatiti da su mnoga ograničenja koja su njegove župe provodile u najboljem slučaju pogrešna. Ozbiljnost zatvaranja donijela je nesagledivu štetu našem društvu: uzrokujući trajne podjele u obiteljima, pogoršavajući emocionalne probleme, pogoršavajući nepovjerenje u vladu (i Crkvu), dovodeći do sekundarnih epidemija samoubojstava i zlouporabe droga, stvarajući povećanje smrtnosti za non-covid bolesti, i naravno uništavanje desetaka tisuća malih poduzeća. Budući da je kardinal Dolan većinu svojih pitanja posvetio skrbi za bolesne, mogao bi se osvrnuti i na vladinu politiku koja je dovela do neizrecive okrutnosti tjeranja starijih ljudi u institucije koje su postale smrtonosne zamke, gdje su umirali u prisilnoj izolaciji, u nemogućnosti vidjeti svoje voljene. Kardinal Dolan očito vjeruje da su ograničenja, sve u svemu, bila korist za društvo. Čvrsti dokazi govore suprotno.
Kardinal Dolan “i dalje je zahvalan što smo učinili čak i više u poštivanju” vladinih ograničenja tijekom straha od Covida. Ali katolički biskup nema zadatak “pokoravati se” svjetovnim vlastima ako su njihovi mandati u sukobu sa njihovom poslanjem. Epidemija Covida bila je test za sve naše institucije – vladu i Crkvu, medije i znanost – i nažalost sve su pale.
Stoga je hladna utjeha saznati da je savjest kardinala Dolana uznemirena, da se “dio njega brine” o tome kako će povijest procijeniti reakciju Crkve na Covid i karantene. Niste dovoljno uznemireni, Vaša Eminencijo. Ni približno dovoljno.
