Naše doba nam je dano kao tlo na kojem možemo stajati i zadatak kojim moramo savladati.
Čovjek je jedinstven među živim bićima po tome što ima moć uništavanja okoliša. Također je privilegiran u svojoj sposobnosti, nadahnut milošću, da radi u skladu s ostatkom prirodnog svijeta kako bi ga podigao na nešto više, ljepše i cjelovitije od netaknute divljine.
Postoji prilično širok konsenzus da unatoč svim blagodatima koje donose, moderna industrija i tehnologija štetno utječu na okoliš. Međutim, postoji neslaganje oko toga zašto je to tako, težine problema i njegovog rješavanja.
Neki su uznemireni jer vjeruju da će utjecaj na okoliš biti toliko velik da će doći do masovnog gubitka ljudskih života, velikog siromaštva i mračnog svijeta u kojem će mnoge vrste biljaka i životinja biti posve iskorijenjene. Nadalje, mnogi bi rekli da čovječanstvo pokreću pohlepa i kratkovidnost, koje u velikoj mjeri rađaju kapitalizam i ponos, što rezultira neograničenom težnjom za ovladavanjem stvorenjima bez obzira na posljedice.
Ovo gledište ne treba uzeti zdravo za gotovo ni na koji način, a među katolicima i nekatolicima postoji puno legitimnog neslaganja oko opsega štete i uzroka koju moderne institucije nanose. Ja, recimo, nisam ni približno toliko negativan prema općem učinku tehnologije i industrije, pa nisam toliko pesimističan prema budućnosti okoliša kao neki drugi. Nadalje, za te probleme ne krivim kapitalizam. Umjesto toga, smatram se iznimno sretnim što sam rođen u ovom vremenu, a slobodnu ekonomiju vidim kao dio rješenja, a ne problema. Ipak, vjerujem da bi se stvari mogle poboljšati i dužni smo biti dobri upravitelji.
Oni koji vjeruju da idemo prema ekološkoj propasti pribjegli su obliku ekstremne ekologije u potrazi za rješenjima. Oni su neo-pogani koji izvrću hijerarhiju bića i čine Prirodu svojim bogom. Oni ne smatraju čovjeka dijelom prirode, već da parazitira na njoj, pa ga stoga smatraju varalicom čija sama prisutnost na površini svijeta za nju predstavlja prijetnju. Npr. jednostavnim povlačenjem udaha i ponovnim izdahom on doprinosi problemu. Njihovo rješenje za „problem čovječanstva“ je, dakle, ograničiti utjecaj ljudske aktivnosti smanjenjem broja aktivnih ljudskih bića. Stoga, kontrola stanovništva pomoću alata kontracepcije i pobačaja postaje njihov cilj, zajedno s potkopavanjem stvaranja bogatstva koje troši energiju ograničavanjem dometa kapitalizma. To je, po mom mišljenju protu čovječno, a oni koji najviše pate od ovog pristupa bit će siromašni.
Suočeni s time, katolici su dužni ponuditi alternativu takvim protu ljudskim ciljevima. Bez obzira na to slažemo li se ili ne, oko razmjera i uzroka problema, moramo se usredotočiti na rješenja koja potvrđuju život ukorijenjen u Vjeri kako bismo pružili alternativu kulturi smrti.
Paradigma savršenog sklada duhovnog i materijalnog carstva, koja bi trebala upravljati našim pristupom ekologiji čovjekovih aktivnosti, utjelovljena je u Kristovoj osobi s kojom se najdublje susrećemo u liturgiji. Kroz bogoslužje – posebno svetu misu i liturgiju časoslova –moramo shvatiti obrazac harmonije ako želimo pronaći put našeg hodočašća. Kao katolici možemo vidjeti da sve rasprave ukorijenjene u Vjeri, ovise o katoličkom pogledu na liturgiju zbog njene ispravnosti.
Esej koji se najizravnije bavi liturgijom je Priroda i kultura u katoličkom okolišu – Pisma Romana Guardinija s jezera Como, od Christophera Shannona koji kaže:
Mislim da je jedna od najvažnijih dodirnih točaka Guardinijevo inzistiranje da je liturgija izraz zajedničkog, a ne individualnog poštovanja prema Bogu.
Strukturirana prema satima u danu i danima u godini, liturgija je najekološkija od kulturnih praksi. Utječe na svijest i potiče na podvrgavanje prirodnim ritmovima života koji će dugoročno učiniti više za spas okoliša nego bilo koji medijski spektakl koji se dirigira.
Iako bih se htio držati liturgije kao autentične katoličke ekološke prakse, shvaćam da ona predstavlja određene opasnosti. U Guardinijevo vrijeme kao i u naše vrijeme, uvijek postoji romantična kušnja da se okrenemo liturgiji, kao prirodi, kao povlačenju iz surove stvarnosti modernog svijeta. Zaključio bih s nekoliko riječi opreza od samog Guardinija:
Ne smijemo se suprotstaviti onome što je novo i pokušati sačuvati lijep svijet koji neizbježno propada. Niti bismo trebali pokušavati izgraditi novi svijet kreativne mašte koji neće pokazati ništa od štetnosti koja se razvija. Umjesto toga moramo transformirati ono što će se dogoditi. Ali to možemo učiniti samo ako iskreno odgovorimo s DA i opet s neiskvarenim srcima budemo svjesni svega onoga što je destruktivno i neljudsko u njemu. Naše doba nam je dano kao tlo na kojem možemo stajati i zadatak kojim moramo savladati (80-81).
Također, imamo knjigu Slava kozmosa – katolički pristup svijetu prirode, zbirku eseja katolika, koji se oslanjaju na suvremenu tomističku misao, kao dio suvremenog razgovora o utjecaju čovjeka na okoliš. Pisci uključuju teologiju i filozofiju u svoje opise čovjeka i društva, kako bi razmotrili utjecaj svakog od njih na stvaranje.
Ovu bi knjigu trebao pročitati svatko tko traži alternativu ekstremnoj zaštiti okoliša, što mnogi nazivaju „novom vrstom štovanja prirode često vezanom uz stare filozofije i svjetonazore ukorijenjene u ne zapadnjačkim kulturama (često azijskog ili američkog urođeničkog podrijetla)“.
