Povijest je izvrstan učitelj, ponekad na neobičan i vrlo osoban način. Evo primjera.
Kako sam danas čitao Reichskonkordat (“Sporazum s Reichom”, odnosno s njemačkom državom; koji je i danas na snazi- op. prev.), 85 godina nakon potpisivanja 1933. godine, to me potaklo na zanimljivo razmišljanje. Strukturiran kao ugovor koji uređuje odnose između Svete Stolice i njemačke vlade, tekst je iznimno pozitivan. Također je temeljit. Što se ugovora tiče, bio je dobar. Država je imala stabilan pravni odnos s dobro organiziranom, potencijalno uznemirujućom i međunarodno povezanom vjerskom manjinom. Crkva je zaštitila svoje ljude.
Postoji nekoliko problematičnih odlomaka u tekstu. Članak 14.2 obvezuje Crkvu da se konzultira s njemačkim Reichom o imenovanju nadbiskupa i pomoćnika. Člankom 16. zahtijeva se da novi biskupi polože zakletvu vjernosti državi. No, takve pojedinosti nisu bile nepoznate u europskom povijesnom kontekstu. Jamstva u sporazumu o slobodi Crkve da ispovijeda i prakticira katoličku vjeru, te da provodi katoličko obrazovanje i socijalnu skrb bez uplitanja, su opsežni, eksplicitni i velikodušni.
Također su bili prazno slovo na papiru. Njemački Reich je počeo kršiti sporazum čim se tinta na ugovoru osušila. Državni pritisak na život Crkve bio je toliko jak da je 1937. – samo četiri godine kasnije – enciklika pape Piusa XI.-a Mit brennender Sorge trebala biti prokrijumčarena u zemlju. Pročitana je sa svih njemačkih propovjedaonica na Cvjetnu nedjelju te iste godine. U njoj je Sveti Otac osudio neopoganstvo Trećeg Reicha, mržnju prema rasama, “arijansko” kršćanstvo, široko rasprostranjeni napad na ljudska prava, te preziranje Staroga zavjeta. Kao odgovor, država je jednostavno udvostručila progon.
Što bismo mogli naučiti iz ovog slučaja? Pa ovo: ako blagujete s đavlom (kako nas poslovica upozorava), dobro bi bilo ponijeti dugu žlicu. Vjerojatno je to loša ideja od samoga početka.
Ali ima još toga. Kako to biva u diplomaciji i politici, tako je i u svakodnevnom životu pojedinca. Nagodbe koje činimo sa svijetom, tijelom i đavlom uvijek završe loše. Crta koja dijeli dobro i zlo obično je – ne uvijek, ali obično – prilično očita za svakoga tko je želi vidjeti. Naravno, većina nas to zapravo ne želi vidjeti, jer bi to moglo poremetiti naše svakodnevno ponašanje. Mi svako malo pregovaramo o malim “sporazumima” s našim omiljenim osobnim grijesima, ružnim navikama i diktatorskim apetitima.
Ako smo stalno ljuti, to je zato što su svi drugi tako nepošteni. Ako smo ovisni o pornografiji, svakako svakodnevno svraćanje na nju na samo jedan sat je “bolje” od tri. Ako je alkohol problem, četiri pića su očito “bolje” od šest – zar ne? Kod svake zabranjene, štetne, nepoštene stvari koju volimo raditi, mi smo stručnjaci za samozavaravanje; treniramo našu savjest da se ponaša kao kućni ljubimac… dobro njegovan psić koji nam nudi izgovore na zahtjev, kao što su:
“Nisam imao izbora;” ili
“Hej, bile su olakotne okolnosti;” ili
“Crkva je staromodna” ili
“Postoji nova paradigma razmišljanja o ovoj neugodnosti;” ili
“Znam da nije idealno, ali ovo je najbolje što mogu učiniti;” ili
“Postoji revolucija u Crkvenom razmišljanju o svim složenim pitanjima – poput moga;” ili
“OK ovo nije u redu, ali nije baš tako loše.”
Svi imamo brdo izvrsnih izgovora. Vi ih imate. Ja ih imam. I uvijek dodajemo nove.
14. veljača ove godine je Čista Srijeda, početak korizme. Na ovaj dan Bog Ljubavi poziva sve nas da prekinemo sve naše bijedne male sporazume s grijehom i odbacimo naše izgovore. Učenje Crkve – ukorijenjeno u Riječ Božju, potvrđeno iskustvom, konzistentno u svom izričaju, ponekad teško, ali uvijek oslobađajuće – je standard svetosti i vodič onoga što naš Otac od nas očekuje. Moramo se držati toga, uvjereni u Božju milost, prosuđujući vlastite postupke i preusmjeravajući naše živote, bez obzira koliko je radikalan i zahtijevan taj novi put.
Neka nam svima Bog podari svetu i plodnu korizmu i molim vas da molite za mene, kao što ću ja moliti za vas.
Nadbiskup Charles Chaput, OFM. Cap.
Članak objavljen u Catholic Philly
