“Dogma i vjera u Kristovo božanstvo održala se u četvrtom stoljeću ne zahvaljujući Rimu, Papi, biskupima, koncilima, već vjerničkom suglasju. ‘Consensus fidei’ bijaše onaj odlučni čimbenik u očuvanju pravovjerja. Vjeru nije sačuvala ‘Ecclesia docens’ – Crkva koja naučava, već ‘Ecclesia docta’- poučena Crkva, koja se nije dala zavesti s puta pravovjerja.“
(John Henry Newman)
U trećem djelu svog nedavnog intervjua, biskup Athanasius Schneider pozvao je vjernike laike na angažman i čvrstu obranu vjere, uspoređujući trenutnu situaciju u Crkvi s krizom koju je izazvao arijanizam.
Trenutno doživljavamo vrhunac agresije na obitelj; ta agresija je popraćena ogromnom konfuzijom u području znanosti o čovjeku i ljudskom identitetu. Nažalost, postoje određeni članovi crkvene hijerarhije koji, s obzirom na ta pitanja, izražavaju mišljenja koja proturječe učenju našeg Gospodina. Kako bismo trebali razgovarati s tim ljudima, koji su postali žrtve ove zbrke, u cilju jačanja njihove vjere, kako im pomoći na putu spasenja?
U ovom iznimno teškom trenutku Krist pročišćava našu katoličku vjeru tako što će kroz ove kušnje Crkva zasjati i postati svjetlo i sol za ovaj bljutavi neo-poganski svijet, zahvaljujući vjernosti i čistoj i jednostavnoj vjeri,u prvom redu vjernika, malenih u Crkvi, o “ecclesia docta” (poučena Crkva), koje će u našim danima ojačati “Ecclesia docens” (naučiteljsku Crkvu, odnosno Magisterium), na sličan način kao što je to bilo za vrijeme krize vjere u IV. stoljeću, kako je blaženi kardinal John Henry Newman izjavio:
“Ovo je vrlo važna činjenica: ali u njoj postoji moralna pouka. Možda je to bilo dopušteno, kako bi se Crkvu poučilo, u trenutku kada je prelazila iz svog stanja progona, jednu veliku evanđeosku lekciju- da njezinu stvarnu snagu ne čine oni mudri i moćni, nego opskurni, neuki i slabi. Poganstvo je svrgnuto uglavnom zbog odanih vjernika; vjernika koji su pod vodstvom Atanazija i egipatskih biskupa, a na nekim mjestima uz potporu svojih biskupa i svećenika, izbacili najgoru herezu sa svetoga mjesta… U vrijeme te velike zbrke proglašena je dogma Gospodinova božanstva, koja je učvršćena, održana i (ljudski govoreći) očuvana, daleko više zbog “Ecclesia docta” nego zbog “Ecclesia docens;” dok je tijelo biskupstva bilo nevjerno svom poslanju, dotle je tijelo laika bilo vjerno svom krštenju; kada su u jednom trenutku papa, a na drugim mjestima patrijarhalna, metropolitanska, ili neka druga velika stolica, a negdje opći koncil, izrekli ono što nisu trebali govoriti, ili činili ono što smućuje ili ugrožava objavljenu istinu; dotle je, s druge strane, bio kršćanski narod, koji je pod Providnošću vođen crkvenom snagom Atanazija, Hilaria, Euzebija Velikog i drugih velikih usamljenih ispovjedalaca vjere, koji bi propali bez njih.”(Arijevci četvrtog stoljeća, str. 446, 466).
Moramo ohrabriti obične katolike da budu vjerni Katekizmu koji su naučili, da budu vjerni jasnim riječima Krista u Evanđelju, da budu vjerni onoj vjeri koju su im njihovi očevi i praoci predali. Moramo organizirati krugove studija i konferencija o drevnom učenju Crkve po pitanju braka i čednosti, pozivajući osobito mlade i bračne parove. Moramo pokazati samu ljepotu života u čistoći, samu ljepotu kršćanskog braka i obitelji, veliku vrijednost križa i žrtve u našim životima. Trebamo više nego ikad do sad predstaviti primjere svetaca i uzornih osoba koje su pokazale da usprkos činjenici što su trpjeli iskušenja tijela, neprijateljstva i podsmijeh u poganskom svijetu, ipak su s Kristovom milošću vodili sretan život u čistoći, u kršćanskom braku i obitelji. Vjera, ta čista integralna katolička i apostolska vjera pobjeđuje svijet (1 Iv 5, 4).
Moramo naći i promicati grupe mladih čista srca, obiteljske grupe, zajednice katoličkih bračnih parova, koji će biti predani vjernosti svojih bračnih zavjeta. Moramo organizirati grupe koje će pomagati moralno i materijalno razorenim obiteljima, samohranim majkama; skupine koji će pomoći molitvom i dobrim savjetom odvojenim parovima; grupe i osobe koje će pomoći “razvedenim i ponovno vjenčanim” ljudima da počnu proces ozbiljnog obraćenja, odnosno prepoznavanja s poniznošću svog grešnog stanja kako bi napustili, s Božjom milošću, grijeh koji krši Božju zapovijed i svetost sakramenta braka. Moramo stvoriti grupe koje će pomno pomagati osobama s homoseksualnim sklonostima da krenu putem kršćanskog obraćenja, sretnom i lijepom putu čistoga života te im ponuditi, na kraju, na diskretan način psihološki lijek. Moramo pokazivati i propovijedati našim suvremenicima u neo-poganskom svijetu oslobađajuću Radosnu vijest o nauku Kristovu: da su Božje zapovijedi, pa čak i šesta zapovijed, mudre i lijepe:
“Savršen je zakon Jahvin– dušu krijepi; pouzdano je svjedočanstvo Jahvino– neuka uči; prava je naredba Jahvina– srce sladi; čista je zapovijed Jahvina– oči prosvjetljuje.“(Ps 19, 7-8).
