Papa Franjo često se obraćao sv. Vinku Lérinskom za teološko prosvjetljenje. Nedavno, papa je izjavio da mu je sv. Vinko dao „vrlo jasno i prosvjetljujuće“ pravilo za ispravan razvoj doktrine.
Sv. Vinko je imao nešto poput promjenjive teološke karijere. Iako je njegovo temeljno djelo „Commonitorium“ (hrv. „Podsjetnik) bilo popularno kada je ponovno otkriveno u šesnaestom stoljeću (izgubljeno je bilo skoro tisućljeće) i ostalo popularno nekoliko stoljeća nakon toga, ipak je postupno palo u nemilost. Na temelju jedne poznate rečenice – „Imamo onu vjeru u koju se vjerovalo posvuda, uvijek i od sviju“ (ubique, semper, et ab omnibus) – sv. Vinka su počeli smatrati krutim konzervativcem, s malo povijesne svijesti.
Ovo je pogrešno tumačenje temeljnog djela sv. Vinka. Stoga je ohrabrujuće vidjeti da papa Franjo nije uhvaćen u zamku široko rasprostranjenog pogrešnog tumačenja ovog teološkog autora. Naprotiv, papa naglašava upravo one aspekte Vinkova teološkog promišljanja koji ga čine dalekovidnim autorom. Jer teolog iz Lérinsa jedan je od rijetkih starokršćanskih pisaca koji se dotiče pitanja doktrinarnog razvoja tijekom vremena – i to radi direktno.
Kad je 434. godine sv. Vinko napisao „Commonitorium“, neki su se kršćanski mislioci tog vremena protivili crkvenoj uporabi pojmova kao što su homoousios (istobitan) i Theotokos (Bogorodica) koji se ne nalaze u Bibliji. Izričito su se usprotivili tim novim riječima kao nelegitimnima. Ali sv. Vinko je tvrdio da su novi izrazi točni jer kršćanska doktrina nužno raste tijekom vremena, baš kao što sjeme postaje biljka, a dijete postaje odrasla osoba. Na sličan način, ove nove riječi pomažu razviti i razjasniti značenje Svetoga pisma. Sv. Vinko smatrao je točnim da se sve potrebno za kršćansku vjeru može naći u Svetom pismu, tj. in nuce – “u orahovoj ljusci“. Ali Vinko također inzistira na postupnom, homogenom rastu tijekom vremena.
Primjećujući da će se neki pitati: „Nema li napretka religije u Kristovoj Crkvi?“, Vinko odgovara: „postoji iznimno velik napredak“. Taj napredak, međutim, uvijek mora biti napredak vjere, a ne njezina deformacija. Doktrina se razvija na način analogan ljudskim bićima. Iako osoba prolazi kroz mnoge promjene od mladosti do starosti, ona ostaje ista osoba. Postoji organski, arhitektonski rast tijekom vremena – kako u ljudskim bićima tako i u kršćanskoj doktrini. Ali taj napredak, tvrdi sv. Vinko, mora biti određene vrste i oblika, uvijek štiteći ranija doktrinarna postignuća kršćanske vjere. Promjena ne može stvoriti drugačije značenje. Naprotiv, kasnije formulacije moraju biti „u skladu s istom doktrinom, istim značenjem i istom prosudbom” kao one ranije.
Sv. Vinko je u djelu „Commonitoriumu“ izložio tezu koju papa Franjo često citira: „Kršćanska doktrina također slijedi ovaj zakon napretka. Uvršćuje se s vremenom, širi se i postaje čvršća, ali uvijek napreduje“. Papa Franjo je od svog izbora 2013. godine mnogo puta citirao svoj omiljeni odlomak iz djela sv. Vinka, uključivši ga i u encikliku „Laudato Si“. Možda se najopsežnija primjena teze sv. Vinka očitovala 2017. godine kada je papa Franjo promijenio nauk Katekizma u vezi smrtne kazne – ona je prema papi Franji “per se protivna Evanđelju“. Kao razlog promjene, citirao je sv. Vinka u obrani svog stajališta. Papa je tada tvrdio kako se podrazumijeva predanost Crkve nepovredivom ljudskom dostojanstvu. Riječ je o “harmoničnom razvoju doktrine”.
Papa Franjo i dalje govori o tradiciji na način koji bi sv. Vinko podržao, opisujući tradiciju kao „živu stvarnost”. Mnogo puta se pozvao na Vinkovu “sretnu formulaciju“ o kršćanskoj doktrini koja „napreduje, učvršćuje se s vremenom, širi se i postaje čvršća, ali uvijek napreduje“. Papa je sigurno u pravu kada kaže da je ovo ključna fraza. Ali kad bih trebao savjetovati papu, potaknuo bih ga da uzme u obzir cijelo djelo svetog Vinka, a ne samo jedan paragraf koji opetovano citira.
Trebamo imati na umu da sv. Vinko nikada ne govori pozitivno o preokretima (doktrine). Preokret, za Vinka, nije napredak u shvaćanju istine; to nije primjer proširenog nauka za potrebe vremena. Naprotiv, preokreti su obilježja heretika. Preokreti ukazuju na zaključak prema kojem je cijeli svijet utjelovljen u Kristu Glavi „pogriješio, huli, ne zna što bi vjerovao”. Kada osuđuje preokrete, Vinko uvijek govori o pokušaju da se preokrene ili izmijeni svečani nauk ekumenskih koncila. Posebno ga je mučio pokušaj mijenjanja nicejskog nauka, kao što se dogodilo na koncilu u Ariminumu (Rimini, 359. g.), koji je u svom predloženom vjerovanju izbacio ključnu riječ homoousios.
Pozvao bih i papu Franju na proučavanje spasonosnih zaštitnih ograda koje je Vinko podigao radi osiguravanja ispravnog razvoja nauka. Papa Franjo je uzeo Vinkovu frazu dilatetur tempore („učvršćuje se s vremenom“) dok sv. Vinko također koristi sugestivnu frazu res amplificetur in se („stvar raste u sebi“). Prema tome postoje dvije vrste promjena: legitimne i nelegitimne promjene. Legitimna promjena je napredak (lat. profectus) – homogeni rast tijekom vremena – kao dijete koje postaje odrasla osoba. Nepravilna promjena je opasna deformacija, koja se naziva permutatio. To je promjena u samoj biti, kao da je grm ruže postao obično trnje i čičak.
Upućivanje na ovu razliku moglo bi pomoći papi Franji u shvaćanju prema kojem određeni dio nauka predstavlja pravi profectus fidei.
Također, sv. Vinko tvrdi da -kako bi nešto bilo promjena u rastu i razvoju mora biti u eodem sensu eademque sententia, to jest, prema istom značenju i istom sudu. Za sveca iz Lérinsa, svaki rast ili razvoj tijekom vremena mora sačuvati sadržajno značenje ranijeg nauka. Na primjer, Crkva sigurno može napredovati u svom razumijevanju čovječanstva i božanstva Isusa Krista, ali nikada ne može odustati od definicije iz Niceje. Isto značenje uvijek se mora održati u svakom budućem razvoju. Papa Franjo rijetko, ako ikada, citira ovaj važni dio iz teze sv. Vinka – ali svaki poziv na promjenu mora pokazati da nije samo izmjena, ili čak preokret prethodnog učenja, već zapravo u eodem sensu s onim što mu je prethodilo.
Također bih savjetovao papi izbjegavanje citiranja sv. Vinka kao potpore preokreta, kao što je slučaj s njegovim tumačenjem smrtne kazne kao „per se protivne Evanđelju“. Vinkovo organsko, linearno razumijevanje razvoja ne uključuje preokrete prethodnih pozicija. Sv. Vinko svoje najveće povjerenje polaže u ujedinjeno tijelo biskupa koji zajedno svjedoče kršćansku vjeru diljem svijeta. Teolog iz Lérinsa vjerojatno bi tvrdio da se preokreti, osobito oni dugotrajnih stajališta, najbolje sankcioniraju na ekumenskom saboru ili barem općim suglasjem cijelog episkopata s papom na čelu, s obzirom na autoritet katedre sv. Petra.
Kroz cijelo svoje djelo sv. Vinko viče sa sv. Pavlom: „O Timoteju, sačuvaj, što ti je povjereno, kloneći se nevaljalih i ispraznih riječi u govoru i prepiranja i lažno nazvanoga znanja“ (1 Tim 6, 20). U svom govoru iz 2017. godine, papa Franjo navodi kako polog vjere nije “nešto statično”. Sv. Vinko bi se složio da depozit vjere živi i raste, ali bi istodobno inzistirao na dubokoj povezanosti tog rasta s prethodnom dogmatskom tradicijom Crkve i da bude u kontinuitetu s njom.
Msgr. Thomas G. Guarino
