„Bogu koji se objavio, moramo prinijeti poslušnost vjere“. U konkretnim terminima poslušnost vjere je dobrovoljni pristanak na istinite prijedloge. Na primjer, kroz vjeru, držimo istinitu tvrdnju: „Bog Otac Svemogući stvoritelj je neba i zemlje“. Sve istine vjere nalaze se u „jednom svetom pologu Božje riječi“, sastavljenom od Svete predaje i Svetoga pisma. Ovaj sveti polog ima jednog jedinog autentičnog tumača, Učiteljstvo.
Učiteljstvo „nije iznad zapisane ili prenesene Božje riječi“. Ono ima odgovornost, uz pomoć Duha Svetoga, „slušati s pobožnošću, sveto obdržavati i vjerno tumačiti“ Božju riječ kada poučava istine sadržane u njoj.
Forma naučavanja Učiteljstva spada u dvije kategorije. Svečano Učiteljstvo je učenje bez moguće pogreške. Istine koje se naučavaju na svečan način zahtijevaju poslušnost vjeri i prihvaćanje nauka razumom i voljom: to je slučaj sa svime što smo upravo rekli o svetom pologu Riječi Božje, te funkciji i odgovornosti Učiteljstva. S druge strane, takozvano ‘obično’ Učiteljstvo je učenje potpomognuto Duhom Svetim, i kao takvo također mora biti prihvaćeno razumom i voljom, iako je nepogrešivo samo ako je univerzalno.
Ovi su podsjetnici važni kada tekst, koji posjeduje sve vanjske oblike takozvanog ‘običnog’ Učiteljskog, namjerava prijedlog poučavati kao „specifičan i inovativan doprinos“ koji uključuje ‘pravi razvoj’. U ovom slučaju prijedlog je sljedeći:
„Unutar tako ocrtanog obzora nalazi se mogućnost blagoslova parova koji žive u neredovitim situacijama i istospolnih parova, čiji oblik ne smije biti obredno određen od strane crkvenih vlasti, kako ne bi došlo do brkanja s blagoslovom vlastitim za sakrament ženidbe“ („Fiducia Supplicans“, čl. 31).
Što se tiče zaključka, on je u suprotnosti s odgovorom istog Dikasterija, izdanim tri godine ranije, čija je glavna tvrdnja sljedeća:
„Nije dopušteno davati blagoslov vezama ili partnerstvima, čak ni onim stabilnim, koji uključuju spolnu praksu izvan braka. Prisutnost pozitivnih elemenata u tim odnosima nije dovoljna… budući da su ti elementi u službi jedinstvo koje nije uređeno Stvoriteljevim nacrtom“.
Stoga smo suočeni s dvije tvrdnje, obje tvrde bi trebale biti istinite budući da proizlaze iz „jedinog autentičnog tumača“ otkrivenog depozita vjere, dok su u isto vrijeme kontradiktorne. Za izlazak iz ove kontradikcije moramo se okrenuti razlozi navedenima u svakom od tekstova.
Deklaracija „Fiducia supplicans“ izdana je kasnije pa treba od nje započeti. U razlozima navedenim u Deklaraciji tvrdi se da ne proturječi ranijem odgovoru Dikasterija za nauk vjere, čime bi dvije tvrdnje trebale biti istinite, trebaju biti komplementarne. Time bi blagoslov istospolnih parova: a) doista bi bio nedopušten ako bi se obavljao liturgijski u obredno utvrđenom obliku (rješenje odgovora, lat. responsuma), ali b) postao bi moguć ako bi se činio bez liturgijskog obreda i „izbjegavajući da postanu liturgijski ili polu-liturgijski čin, sličan sakramentu“ („Fiducia Supplicans“, čl. 36).
Uzimajući u obzir odgovor (lat. responsum) Dikasterija za nauk vjere shvaćamo da, unatoč pojašnjenjima, kontradikcija postoje. Doduše, to izaziva opasnost od zabune s bračnim blagoslovom, na koji odgovara „Fiducia supplicans“. Ali to nije njen glavni argument. Kao što spomenuti tekst objašnjava, blagoslov para je blagoslov odnosa koji taj par traži, a sami ti odnosi nastaju i održavaju se ljudskim djelima. Posljedično, ako su ljudska djela poremećena (tj., kao što smo rekli, gube iz vida istinsko dobro koje bi se vezalo za prividno dobro), ako su stoga grijesi, blagoslov para bi automatski bio blagoslov jednog zlo, bez obzira na moralno dobra djela izvršena negdje drugdje (kao što je uzajamna podrška). Argument odgovora (lat. responsum) Dikasterija za nauk vjere stoga se primjenjuje bez obzira na to je li blagoslov obred ili ne, sakramentalan ili ne, javan ili privatan, pripremljen ili spontan. Upravo zbog onoga što ovaj par čini parom njihov je blagoslov nemoguć.
Ono što proizlazi iz ove usporedbe je iznimna lakoća s kojom „Fiducia supplicans“ preuzima odgovornost Učiteljstva, iako je tema bila kontroverzna i, budući da je sadržavala ‘inovativni’ prijedlog, bila je potrebna veća pozornost prema uvjetima koje je postavio Drugi vatikanski sabor. Uistinu, tekst gomila argumente u prilog veće pastoralne brižnosti u blagoslovima, ali ta se brižnost savršeno može ispuniti blagoslovima nad pojedincima, a niti jedan od navedenih argumenata ne opravdava vršenje ovih blagoslova na parovima. Na veću žalost, dokument zaobilazi središnju primjedbu ranijeg odgovora Dikasterija za nauk vjere i razvodnjava nastale probleme. Pritom ne pokazuje potpuno pribjegavanje Svetom pismu i tradiciji, jer: a) a) pod kojim bi uvjetima bilo moguće blagosloviti par bez blagoslova grijeh vezanim uz njih; b) kako bi to rješenje moglo biti u skladu s prijašnjim Učiteljstvom.
Nedosljednost i nedostatak odgovornosti Učiteljstva nedvojbeno su uzrok velike nejasnoće kod vjernika. Prvo, zato što unose nesigurnost u pogledu istina koje stvarno naučava redovno Učiteljstvo. Još ozbiljnije, potkopavaju povjerenje u božansku pomoć Učiteljstva i autoritet Petrova nasljednika, koji pripadaju svetom pologu Božje riječi.
otac Emmanuel Perrier, O.P.
