Prošlo stoljeće (XX. stoljeće), kao što svaka kompetentna analiza zaključuje, bilo je, uglavnom, jedno od značajnih – i štetnih – razdoblja na gotovo svim razinama ljudskog iskustva: društvenoj, političkoj, tehnološkoj, vojnoj i religioznoj. Pa ipak, usred užasa vremena, poput svjetiljke koja svijetli u tami, isto stoljeće vidjelo je procvat katoličke književnosti u brojnim zemljama.
Postoje katolički književni divovi XX. stoljeća koje ne treba posebno predstavljati; pojedinci kao G. K. Chesterton, Hilaire Belloc i Evelyn Waugh su samo neki od njih. Međutim, J. R. R. Tolkien, iako mu svi priznaju da je bio veliki pisac, često se ne povezuje s katolicizmom kao drugi katolički autori.
U jednom smislu to je razumljivo. Tolkienov „Gospodar prstenova“, na primjer, ne proglašava se katoličkim, na prvu, na isti način kao „Brideshead Revisited“; niti tako generički kršćanski, kao što je to „Lav, vještica i ormar C.S. Lewisa“. Ali sve ovo je samo uvod u Tolkiena kao osobu, a ne isključivo njegova djela.
A Tolkien nije bio ništa drugo nego (vrlo pobožan) katolik. Njegove vlastite riječi to potvrđuju (dat ću dva primjera među mnogima); prvo u pismu napisanom njegovom sinu Christopheru 1941., usred Drugog svjetskog rata i pisanja onoga što će postati „Prstenova družina“:
„Iz tame života, toliko frustriran, stavljam pred tebe jednu veliku stvar koju treba voljeti na zemlji: Presveti Sakrament… Tamo ćeš pronaći romantiku, slavu, čast, vjernost i pravi put svih svojih ljubavi na zemlji, i više od toga. Smrt je, po božanskom paradoksu, ono što završava život, i zahtijeva predaju svega, a ipak okusom (ili predokusom) jedino može ono što tražite u svojim zemaljskim odnosima (ljubav, vjernost, radost) održati, ili poprimiti onu boju stvarnosti, vječne postojanosti, koju srce svakog čovjeka želi“.
Nešto više od 20 godina kasnije (1963.), ponovno pišući istom sinu, Tolkien još jednom pokazuje veliku dubinu svoje vjere s obzirom na odnos prema Presvetom Sakramentu:
„Jedini lijek za malaksalost vjere je pričest. Iako uvijek sam, savršen, potpun i nepovrediv, Presveti Sakrament ne djeluje jednom zauvijek ni u jednom od nas. Kao i čin vjere, mora biti kontinuiran i rasti vježbom. Redovitost ima najveći učinak. Sedam puta tjedno je hranjivije nego sedam puta u intervalima. Svjedočio sam (napola shvaćajući) herojske patnje i ranu smrt u krajnjem siromaštvu moje majke koja me dovela u Crkvu; i primio zapanjujuće milosrđe vlč. Francisa Morgana. Zaljubio sam se u Presveti Sakrament od samog početka – i milošću Božjom nikad više nisam se udaljio od njega…“.
Brojni su primjeri Tolkienove čvrste privrženosti vjeri tijekom njegova života, od njegove pobožnosti prema Gospi i svakodnevnog pohađanja sv. mise, do svjedočanstava njegove obitelji i dugovječnih prijatelja koji to potvrđuju. Tek se sada može razmotriti utjecaj vjere na pisanje njegovih djela.
Sam Tolkien daje najjasniji uvid u odgovor na pitanje o vjeri. Po njegovom mišljenju, bilo je nemoguće ‘razdvojiti’ vjeru i umjetnost. Tolken je duboko osjećao da je pisanje fantazije (i širenjem svega književnog stvaralaštva) ispravna aktivnost književnika. To se uvjerenje temeljilo na njegovoj privrženosti katoličkom nauku (i biblijskoj istini) da su ljudske osobe stvorene na sliku i priliku Božju. Nadalje, budući da Bog stvara, čovjek bi neupitno bio manje od čovjeka ako ne bi izražavao ‘kreativnu’ ili ‘sub-kreativnu’ stranu svoje prirode. U svom važnom eseju, „O bajkama“, Tolkien je izjavio: „… mi stvaramo po svojoj mjeri i po našem načinu, jer smo stvoreni: i ne samo stvoreni, već i stvoreni na sliku i priliku Stvoritelja“.
U duhovnoj biografiji „Holly Ordway“ Tolkien primjećuje da umjetnost nužno odražava nešto od umjetnikovih najdubljih uvjerenja, barem na nekoj razini, koliko god ona bila suptilna ili implicitna. Za Tolkiena vjera nije bila samo skup površnih mišljenja, već sastavni dio njegovog stvarnog karaktera – i njegovog vlastitog samorazumijevanja kao autora fikcije. Stoga, ako želimo razumjeti i cijeniti Tolkienova djela u najvećoj mjeri, moramo doći do razumijevanja onoga što je on sam identificirao kao temelj za svoj identitet, a to vjera – koja se nije mogla odvojiti od njegove umjetnosti.
Razmatrajući, dakle, Tolkienova djela, kao što je „Gospodar prstenova“, te se stvari moraju imati na umu. Nadalje, imamo Tolkienov vlastiti pogled na vjeru u njegovom najslavnijem dijelu napisanom o. Robertu Murrayju, njegovom starom prijatelju, koji je komentirao elemente ovog djela s katoličkog stajališta:
„Gospodar prstenova je u svojim temeljima religiozno i katoličko djelo; u početku nesvjesno, ali svjesno u reviziji. Zato nisam stavio, ili izrezao, praktički sve reference na bilo što poput ‘religije’, na kultove ili prakse, u imaginarnom svijetu. Religiozni elementi su apsorbirani u priču i simboliku“.
To je, dakle, način na koji „Gospodar prstenova“ moramo vidjeti kao religiozno i katoličko djelo, jer je to u namjeri autora. Njegova su djela prožeta na način koji odiše tim tihim, neužurbanim, blagim načinom djelovanja milosti u skladu s pitanjima vjere. Jedan od njegovih strastvenih čitatelja možda je to najbolje opisao: „Vi… stvarate svijet u kojem se čini da je neka vrsta vjere posvuda bez vidljivog izvora, poput svjetla iz nevidljive svjetiljke“.
Veći pisci od mene, u tekstovima starijih od ovoga, zadubili su se u rasprave o tome što je katoličko u „Gospodaru prstenova“; ali aludirajmo barem na neke elemente ovdje. Oni se kreću od jednostavnih – kao što je polazak Družine iz Rivendella na Božić ili, ako ne odajem previše, Sauronov pad na blagdan Navještenja/Utjelovljenja – do dubljih, kao što su uloge herojskog samoodricanja i milosrđa te prisutnosti i učinka lembasa, vilenjačkog kruha koji podsjeća na euharistiju, osobito u svojim učincima (jača volju onih koji se na njega oslanjaju). U riječima likova, također, ponekad možemo razabrati religiozne i katoličke osjećaje, kao što je susret hobita i Aragorna u krčmi u Breeju, gdje Aragorn, unatoč svojim ograničenostima, izjavljuje spremnost izgubiti život u zaštiti Froda; ili na Vijeću u Rivendellu, gdje je Frodo u činu vjere spreman uzeti prsten, iako ne zna put; te su isto tako upečatljive Gandalfove riječi Balrogu na mostu u Khazad-dûmu, dok se jedna anđeoska figura suočava s palim anđelom, Gandalf javno obznanjuje da je on sluga tajne vatre (Boga) i da tamna vatra Udûna (pakla) neće koristiti balrogu. Izvan ovog djela, posebno u Silmarillionu i drugim ranim (posthumno objavljenim) djelima, utjecaj Tolkienove vjere može se još lakše uočiti.
Ono što je bitno u svemu tome je da se ne bojimo nazvati djelo katoličkim kada to jest, čak i kada to djelo možda nije po našem ukusu, ili čak kada to djelo može biti u žanru koji nije nužno ‘prepoznat’ kao katolički. Jer katolicizam je oduvijek nalazio izraz u različitim oblicima umjetnosti, od likovne umjetnosti preko glazbe do pisane riječi, a unutar tih modaliteta su različiti oblici, koji na svoj jedinstveni način omogućavaju pristup, onima koji su raspoloženi, velikim istinama katoličke vjere. Trebali bismo vidjeti „Gospodara prstenova“, među drugim Tolkienovim djelima, kao čvrsto (iako jedinstveno) ukorijenjen unutar katoličke književne tradicije XX. stoljeća, kao značajan doprinos svjetlu naše vjere u tami našeg modernog doba.
