Evanđelje nije bajka, već Istina, najljepša ljubavna priča ikad napisana – Krvlju Božjom potpisana. A Evanđelje jasno kaže: Blago bolesnima, blago žalosnima, blago ucviljenima, blago progonjenima zbog pravednosti… jer njihovo je Kraljevstvo nebesko. Psalam također kaže: „Oni koji siju u suzama, žet će u radosti. Išli su išli plačući noseći sjeme sjetveno, vraćat će se pjevajući noseći snoplje svoje.“ Bolje je biti svet, nego ‘sretan’. Jer: „Što koristi čovjeku ako cijeli svijet dobije, a dušu svoju izgubi?“
U ono vrijeme Isus reče: „Hoće li tko za mnom… neka uzme svoj križ i neka me slijedi…“ „Jer moj je jaram sladak, i moje breme je lako.“ Kako je to moguće, a znojio se krvavim znojem u Maslinskom vrtu, znajući kakav križ ga čeka? Ne satire križ, već satire besmisao križa. Ako žena nosi težak ruksak, teret je slama. Ali, ako je taj ruksak skinula sinu prvašiću s leđa, teret joj postaje sladak jaram i breme lako i nosi ga s radošću. Isus je znao smisao svoga križa. Na posljednjoj večeri govori: „Žarko sam želio blagovati ovu pashalnu večeru s vama prije svoje Muke…“ „Ja poništavam samoga Sebe preuzimajući sve ljudske grijehe… Kakav teret prijatelji! Ali nosim ga s radošću. Moja radost je nositi ga, jer, kao Sin Čovječji, učinit ću Čovječanstvo ponovno djetetom Božjim, kao prvog dana.“ „Došao sam da vašu ruku stavim u ruku vašega Oca. Koliko vjekova su te ruke bile rastavljene! Kazna ih je razdvojila. I grijeh ih je razdvojio. Dolaskom Otkupitelja grijeh mora biti uništen, ograde padaju i vi ste ponovno djeca Božja.“[1]
U Božjoj ekonomiji ništa nije izgubljeno. Svaka bol i patnja, pogotovo ako je prihvaćena, je jedno otkupljenje (poništenje) grijeha: ili osobnih grijeha, ili grijeha porodičnog stabla, ili nekoga koga na zemlji možda nikada nećemo vidjeti, ali će nam doći na nebu i reći: hvala ti, jer sam se po tvom križu spasio. Sve naš križeve, kavi god bili; duhovni, moralni, materijalni, zdravstveni, bračni, gubitak dragih osoba, samoće, poniženja, neshvaćanja, izdaje, Bog sjedinjuje s Kristovim križem, i po njima čudesa stvara, kao što je po Kristovom Križu otkupio svijet. Sve što ima vrijednost u Božjim očima, a nama pripada, to su naši križevi. Zato sveti Pavao kaže (Gal 6,14): «Nemam se čime ponositi, osim križem Gospodina našega Isusa Krista». (Kol 1,24): „I radujem se dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim, za Tijelo Njegovo – za Crkvu.“ Pavao kaže: „U svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim.“ Muci Kristovoj ništa ne nedostaje, ali Crkvi nedostaje. Žrtva Kristova je savršena: žrtva živa, žrtva sveta, Janje Božje bez mane. Jedna kap Kristove Krvi bila je dovoljna da otkupi grijehe svega svijeta, jer cijena Božanske Krvi je neprocjenjiva. Ali Otkupljenje je zajedničko djelo Boga i čovjeka. Počelo je s najvećim događajem u povijesti čovječanstva, s Marijinim ‘Da: Neka mi bude po riječi Tvojoj’. Ali da bi svima bila na korist, potrebno je uteći se toj Presvetoj Krvi – obratiti se i pokajati za svoje grijehe. A mnogi to ne žele, nego preziru tu Božansku Krv i stoga je Bog, koji želi sve ljude spasiti tu nemoćan išta učiniti, jer Bog ne vrši nasilja nad čovjekovom slobodom. Stvorio je čovjeka da bude gospodar „svoj zemlji“ (Post 1,26). Bog ne poriče svoju riječ. I tu je ključ Božjeg odnosa prema čovjeku.
„Da se čovjekova duša nakon Istočnog grijeha obnovi u Milosti i da čovjek povrati svoje dostojanstvo djeteta Božjeg, subaštinika neba; da se pravda zadovolji i da se zli savlada, bila je potrebna savršena Žrtva… Budući da je Bog kao Bog bio uvrijeđen, trebalo je da Žrtva kao Bog Bogu plati otkupninu za grijehe čovjeka, i da kao presveti Čovjek ispašta za grijehe čovjeka. Samo Bog koji je postao Čovjekom – Isus Krist, mogao je dati Bogu pravu zadovoljštinu i umiriti Božju pravdu i otkupiti čovjeka, budući da je i pravi Bog i pravi čovjek. Jer grijeh protiv Boga može oduzeti samo Bog.“[2]
Sveti Toma Akvinski kaže: „Nijedan čovjek nije mogao biti toliko sposoban da može dati zadovoljštinu Bogu, uzimajući na sebe neku kaznu. To nije mogao ni za svoje grijehe, a kamoli za grijehe drugih… Jer kršeći Božji Zakon, čovjek nanosi nepravdu Bogu, koji je beskrajnog dostojanstva. Zadovoljština se mjeri prema dostojanstvu onoga koji daje zadovoljštinu, a nijedan čovjek nije beskrajnog dostojanstva da bi njegova zadovoljština mogla biti dostojna u odnosu na nepravdu nanesenu Bogu. Prema tome, trebalo je da se pojavi neki čovjek beskrajnog dostojanstva koji bi podnio kaznu za sve ljude, i tako pružio Bogu dostojnu zadovoljštinu za grijehe cijeloga svijete. Zato je Riječ Božja, pravi Bog i Sin Božji, uzeo na sebe ljudsku narav i u njoj pretrpio smrt kako bi dao zadovoljštinu Bogu za cijeli ljudski rod. Dakle, nije bilo prikladno da Bog očisti ljudske grijehe bez zadovoljštine, a niti da ne dopusti čovjeku pasti u grijeh. Prvo bi bilo nespojivo s pravednošću, a drugo s poretkom ljudske naravi, po kojoj čovjek u svojoj slobodnoj volji može izabrati dobro ili zlo. Providnosti priliči da ne poništi poredak stvari, nego da ga sačuva. U tom se dakle najviše pokazala Božja Mudrost: što je sačuvala i poredak pravednosti, i poredak ljudske naravi, a ipak je utjelovljenjem i smrću svoga Sina čovječanstvu pribavila lijek spasenja.“[3] Ali čovječanstvo i dalje griješ, i griješi sve više, a prezire Krv Kristovu koja je prolivena zbog naših grijeha. Zato Bog, koji sve ljude želi spasiti, traži duše-žrtve koje su spremne svojom žrtvom platiti jamčevinu za one koji preziru tu Presvetu Krv, i tako pomoći Kristu u spasenju duša. Duše žrtve su kao dobrovoljni davaoci ‘krvi’ koja život daje grešnicima, kao dobrovoljci za transplantaciju ‘duhovnih organa’ za život duša. Oni koji trpe bez pobune su kao svećenici bez ređenja. Oni prinoseći Bogu žrtvu – svoju bol i trpljenje, sudjeluju s Kristom u otkupljenju svijeta, i rađaju duše za nebo. Duše-žrtve, bolesni i hendikepirani su, pored svete misne žrtve, najveće blago čovječanstva. Nama izgleda kao da su osuđeni. I Isus je izgledao kao osuđen (Ps 21,1), kao: „crv, a ne više čovjek, ruglo ljudi i naroda prezir.“ Ali ne, nisu oni osuđeni, oni su miljenici Božji.
Globalisti misle, kao nekada Hitler, da imaju pravo odlučivati o tome tko može živjeti, a tko mora nestati. Hitler je hendikepirane smatrao nižima od ljudi. U svom propagandnom filmu Hitler je rekao: ‘Mi smo teško sagriješili protiv zakona prirodnog odabira dozvoljavajući hendikepiranima i bolesnima da žive. Mi ljudi smo kršili zakon prirodnog odabira u posljednjim desetljećima, jer, ne samo da smo podupirali slabije i nesposobne životne oblike, već smo dozvoljavali njihovo razmnožavanje. Potomstvo tih bolesnih ljudi izgleda poput nakaza – tisuće slinavih luda hranjeno je i zbrinuto, a među njima su pojedinci koji su niži od bilo koje životinje.’[4] Zbog tih ‘slinavih luda’, koje otkupljuju grijehe svijeta, sunce nam još sja i Bog nam i dalje ostaje milostiv. Tko danas može reći tko je mentalno bolestan, a tko zdrav? Gdje je granica između normalnog i psihički bolesnog? Granica između normalnog i bolesnog ne prolazi između ljudi, već prolazi kroz svakog čovjeka. Jesu li zdravi i normalni oni koji ubijaju nerođene? Oni koji su seksualno izopačeni? Oni koji izruguju čednost i čistoću…? Svi smo mi Božji pacijenti, i svi Ga trebamo da nas izliječi. Poznajem mnogo ljudi s Down sindromom koji su pravi genijalci, a općenito su pozitivci, od kojih mi, tobože ‘zdravi’, možemo puno toga naučiti: ponajprije biti iskreni, ljubiti i praštati – te najvažnije ljudske osobine, po kojima smo slični svome Stvoritelju. Kad se malo zaviri u njihovu nutrinu, otkriva se čudesan svijet senzibiliteta. Jedan od njih mi reče: „Ja nisam pametan kao oni, nisam ni lijep kao oni… Ali na nebu će se sve to promijeniti.“ Hitler, bezbožnik, zaluđen Darwinovom teorijom evolucijom, kao i globalisti, nije shvaća otkupiteljsku vrijednost križa, ni koliko bi čovječanstvo bilo siromašnije da se nisu rodili i živjeli mnogi hendikepirani ljudi – geniji, koji su živjeli plodonosno i bili vrhunski stvaraoci, iako su bili slijepi, ili nepokretni, ili autisti, ili gluhi. Poput skladatelja Beetohvena, koji je, i kao gluh, stvarao remek-djela glazbe, pjevača Andrea Bocellia; fizičara Stephena Hawkinga; autističnog slikarskog genija Stephena Wiltshirea; autističnog genija Kima Peeka, koji zna napamet, do zadnjeg slova, 12 000 knjiga, i po kojemu je napravljen film Kišni čovjek… i mnogih drugih genija koji su, unatoč hendikepu, bili nenadmašivi. Andrea Bocelli je na jednom koncertu otkrio da su liječnici njegovoj majci savjetovali da ga pobaci, jer će se dijete roditi kao invalid. „Ali ona to nije učinila i dijete je rođeno. Ta hrabra žena bila je moja majka, a ja sam bio to dijete… Ja sam protiv pobačaja. Ja sam za život“ svjedoči Andrea Bocelli. Riječ Božja kaže (Md 31,8): „Otvaraj usta svoja za nijemoga i za prava sviju nesretnika…“ A mi na sve zlo šutimo, kao što su šutjeli Nijemci u Hitlerovo vrijeme. Kao robovi, kao gomila slijepih podložnika, kojima je oduzeto pravo na slobodu mišljenja i upotrebu zdravog razuma.
Biskupu Ottaviu Isus govori: „Duše-žrtve su gromobrani čovječanstva! Jao ljudima i zemlji, kad ih ne bi bilo! Božanska Pravednost već bi odavno uzela svoj tijek i sve bi spalila u vatri. Duše-žrtve toliko su utonule u Božju ljubav, da mogu u poniznoj povučenosti razgovarati sa svojim Bogom. Malo su poznate, jer se ljudima, koji ih ne razumiju, čine besmislene. Svijet ih ne voli i često ih prezire i izruguje.“[5] „Mučeništvo boli uvijek se nalazi u životu izabranih, i ne samo da bol strpljivo podnose, nego je i traže kao osmi sakrament i deveto blaženstvo, da budu prava slika Krista-žrtve. Osmi Sakrament što ga nije otvoreno ustanovio i deveto blaženstvo što ga nije otvoreno predložio božanski Učitelj, ali oni koji znaju čitati i shvaćati Evanđelje po duhu, uvijek nalaze to deveto blaženstvo predloženo po primjeru Isusa Krista – Čovjeka boli i žrtve, a nalaze i taj osmi sakrament. Bol je milost što je Bog daje svojoj boljoj djeci da ih učini drugim Kristima – slični Kristu na zemlji, bit će slični Kristu i u slavi.“[6] „Radost, radost, vječna radost onima koji su mi ostali vjerni, a još veća radost dušama-žrtvama… Njihova proslavljena tjelesa sjat će kao sunce u vječnom životu, jer su se hranili mojim dvostrukim kruhom: Euharistijom i Boli, i jer su svojom krvlju i svojim bolima uvećali veliko kupalište za grešnike započeto od Isusa, Glave, kojoj su oni udovi, i nastavili da svojom žrtvom čiste braću, da daju slavu Bogu. Jer svaka spašena duša radost je i slava Božja.“[7] „Neizbježno je da bolesti i križevi dođu. Ali nije rečeno da je svaka bolest kazna. Ima svetih bolesti što ih Bog daje svojim izabranicima zato da u grešnom svijetu budu sveti, kao ratni taoci, radi spasa drugih, te osobno plaćaju da njihovim trpljenjem bude plaćena mjera grijeha koju svijet svakodnevno nagomilava, što bi svršilo propašću čovječanstva… Ima i onih koji iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu, dobrovoljno traže križeve, za obraćenje grešnika. Morate misliti da oni, koji trpe u svetosti, vode najveću borbu sa okrutnim neprijateljem skrivenim pod izgledom ljudi – to jest sa Sotonom. Ti moji izabranici se bore za sve ljude. Ali kolike su razlike između ovih svetih bolesti što ih šalje Bog, i onih drugih, što ih šalje zloba po grešnoj ljubavi prema sjetilnosti! Prve su rado prihvaćene i dokaz su dobrohotne volje Božje koji želi da se svi ljudi spase, a druge su dokazi sotonske zlobe.“[8]
Isus nastavlja: „Prorok Baruh kaže (3,26-28): ‘Gospodin ne izabire divove da njima priopći riječi Mudrosti.’ Ne, ljudi, Gospodin ne izabire divove. Ne izabire ih, ljudi svjetovnjaci ili posvećeni, koji držite da ste veliki samo zato što ste puni oholosti… Gospodin ne gleda na vaše diplome, niti na vaše položaje, ne gleda na vaše odijelo… I ako nemate dušu zapaljenu ljubavlju prema bližnjemu, a ljubiti znači žrtvovati se, Bog vas ne izabire za svoje ljubimce.“ „Najveći u Kraljevstvu nebeskom je onaj, kojeg ljudi smatraju ‘najmanjim’. Jednostavan, ponizan i pun pouzdanja u Boga.“[9] „Ne smiju se prezirati niži udovi, jer su često puta ‘mnogo potrebniji oni udovi koji izgledaju slabiji’ (1 Kor 12,22), jer oni sa svojim skromnim životom, i prikazivanim za svu kršćansku zajednicu, pridonose umnožavanju duhovnog blaga čitavog Mističnog tijela – Crkve, i također, jer ‘Bog je tako složio Tijelo (Crkve) te je dao veću čast onim udovima koji je nisu imali’ (1 Kor 12,24). To znači, da Bog često uzima posvetitelje, tj. one koji djelima i primjerom dovode bezbroj duša k Bogu, između onih koji izgledaju najmanji i najneznatniji u Crkvi.“[10] „Kolike ponizne starice, kolika siromašna djeca, bolesnici i neuki ljudi, kolike nepismene žene, nepoznati mnoštvu, su uključeni u riječi: proroci, sluge, i sveti.“ (Nisu oni ni naivni ni lakovjerni, već su jedno s Bogom, poput Krista, koji reče: ‘Ja i Otac, jedno smo.’ I Bog im govori kroz Sebe sama, a da oni ne znaju ni kada ni kako. Oni znaju stvari do kojih mnogi učeni nikad ne dolaze, jer grijeh i oholost su prepreka vjeri i mudrosti. Za njih vrijedi ona Isusova riječ upućena Petru: ‘Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi ni tijelo, ni krv, nego Otac moj nebeski.’ Takvi maleni ljudi su umrli sebi i svijetu. Ne hodaju okolo poput prosjaka sa zdjelicom u ruci, proseći poštovanje, podršku, odobravanje, ljubav, priznanje, čast, slavu, vlast. Ne. Te mrvice njima nisu potrebne jer oni imaju svoga Boga i u Bogu imaju sve; imaju Kraljevstvo Nebesko. Oni znaju što ih čeka. jer: Što oko nije vidjelo ni uho nije čulo, to je Bog pripravio onima koji ga ljube.) „Danas 90% čovječanstva, uključujući i kršćane, živi kao nekadašnji farizeji: interes, oholost, tvrdoća srca, bludnost, bahatost, škrtost i drugi egoizmi… temelj su vašeg života i djelovanja. Ljubite jedino sami sebe… a oko vas je toliko potrebitih… Ali Ja vam kažem: Ljubav Božja, koju vi odbijate izlijeva se upravo na one koje vi prezirete, napuštate, izrugujete i ismjehujete… Vi ništa ne znate i ništa ne shvaćate. Ali Bog zna, vidi i shvaća. Bog zna zašto je nad vama još Milosrđe Božje. Zbog tih milosrdnih duša koje me ljube i koje vas ljube… Ne radi vas kao vas, nego zato da ugode Meni. Znate li vi koliko suza, koliko boli, koliko pokora, koliko žrtava su cijena vašega postojanja?… I mnogi od vas ne propadaju zauvijek, samo zato što ovi heroji, ove duše-žrtve koje vi prezirete i izrugujete, uklanjaju od vas božanske kazne i prelijevaju u vas, koji već umirete od moralnih bolesti, malo duhovne krvi, koja kola u Mističnom tijelu Crkve. A ta krv je Milost Božja… Duše-žrtve spašavaju grešnike i otklanjaju srdžbu Božju.»[11] „I vjerujte, ako su djela pravednika zapisana u Knjizi Života, koja će biti otvorena posljednjeg dana, djela onih koji se u mene zaljubiše sve do žrtve, zbog otkupljenja grešnika, zapisana su u mom srcu, i neće nikada, u vijeke vjekova, biti izbrisana.“[12]
„Nakon povratka sa evangelizacije, apostol Petar pita Isusa: ‘Učitelju, zašto djeca moraju trpjeti?’ Isus mu odgovori: ‘Petre, bol je posljedica grijeha.’ ‘Dobro, ali onda… nakon što Ti, Otkupitelj, budeš oduzeo grijeh, djeca više neće trpjeti?’ ‘Trpjet će i dalje. Nemoj se, Šimune, zbog toga sablažnjavati. Bol i smrt uvijek će biti na zemlji. Pa i najčišći trpe i trpjet će. Dapače, oni će trpjeti za sve druge. Oni će biti žrtve zadovoljenja pravde Gospodinu.’ ‘Ali zašto? To ne razumijem’, kaže Petar. ‘Ima mnogo stvari koje ljudi na zemlji ne razumiju. Barem vjerujte da te stvari hoće savršena Ljubav – za vaše dobro. Kada Milost, ponovno vraćena ljudima, učini velike svece među ljudima, ti sveci će upoznati skrivene istine. tada će se vidjeti, da će upravo oni koji su najsvetiji htjeti biti žrtve, jer će oni shvatiti otkupiteljsku moć patnje.’“ „’Ja sam bedast, (kaže Petar) znam da jesam, i to kažem ne srameći se. Što se mene tiče, nije mi mnogo stalo do znanja, jer mislim da je najveća mudrost Tebe ljubiti, Tebe slijediti i Tebi služiti svim svojim srcem. Ali Ti me šalješ ovamo i onamo. Narod me pita i ja moram odgovarati. Rekao si da će nevini i sveci trpjeti za druge. To je tvrdo za moj mozak: a i to, što kažeš, da će oni to željeti. Mislim, kako je tvrdo za mene, tako može biti tvrdo i za druge. Ako me zapitaju, što moram odgovoriti? Na ovom prvom putovanju jedna mi majka reče: ‘Nije bilo pravo da moja kćerkica umre u tako teškim bolovima, jer je bila nevina i dobra.’ I ja, kako nisam znao što da joj kažem, rekoh joj Jobove riječi; ‘Gospodin dao, Gospodin uzeo. Bilo blagoslovljeno ime Gospodnje.’ A niti sam ja bio uvjeren, niti sam nju uvjerio, niti je utješio. Želio bih znati, za drugi put, što bih trebao reći?’ Isus mu odgovara: ‘Pravo je. Slušaj. Izgleda nepravda, a u stvari je velika pravda… Šmune, zemlja je oltar. Golemi oltar. Morala bi biti oltar vječne hvale svome Stvoritelju. Ali zemlja je puna grijeha. Zato mora biti oltar neprekidne zadovoljštine i žrtve. Zemlja bi, kao i ostali svjetovi rasijani u svemiru, morala pjevati slavu Bogu, koji ju je stvorio. (…) Jer na zemlji se nalazi čovjek: savršeno stvorenje, iznad svega što postoji i živi u vremenu i na svijetu. Obdaren je razumom i duhom, kao i anđeli nebeski. I ako se u kušnji pokaže vjeran, određen je, da poput anđela spozna i posjeduje Boga, najprije ovdje na Zemlji po Milosti, a onda u Raju. Čovjek ima poslanje koje druga stvorenja nemaju, poslanje koje bi za njega moralo biti ne samo dužnost, nego i radost. A to poslanje jest: ljubiti Boga, i svjesno i slobodno iskazivati štovanje svome Stvoritelju. Uzvraćati Bogu ljubav koju je On dao čovjeku, davši mu život, a poslije ovoga života Nebo – Kraljevstvo Božje. Promisli, Šimune! Kakvo dobro Bog prima od Stvorenja? Koju korist? Stvorenje ne uvećava Boga, ne posvećuje ga, ne obogaćuje ga, jer Bog je neizmjeran. Takav bi bio i da nije bilo Stvaranja. Ali Bog-Ljubav htio je imati ljubav. I stvorio je čovjeka da dobije tu ljubav. Bog od stvorenja može dobiti jedino ljubav, i ta ljubav koja je razumska i slobodna jedino u anđela i ljudi – slava je Božja… Onog dana, u koji bi veliki oltar-zemlja, prestao davati hvalu i slavu svome Stvoritelju i uzdizati molitvu ljubavi, zemlja bi prestala postojati. Jer, kad bi prestala ljubav, prestala bi i zadovoljština za grijehe, i Bog bi uništio zemaljski pakao u koji bi se zemlja pretvorila. DUŠE-ŽRTVE ČISTE ZEMLJU OD GRIJEHA I SPREČAVAJU DA ZEMLJA POSTANE PAKAO. Zemlja, dakle, da bi mogla postojati, mora ljubiti. Još više: Zemlja mora biti Hram koji s inteligencijom ljudi ljubi, i moli. A Čovječanstvo, koje na njoj stanuje ima grijeh Praroditelja, i još uvijek neprestano griješi: dodajući iskonskom grijehu neposluha na tisuće drugih grijeha. Grešno je, grešno čovječanstvo, i premda posjeduje razumnu narav, svojstvenu Bogu, i uživa pomoć Božju, opet griješi, i sve više griješi… Evo, odatle potreba za dušama-žrtvama, da bi nadoknadile, da bi ljubile i zadovoljavale za grijehe. Djeca i nevini plaćaju gorku kaznu za one koji ne znaju drugo nego griješiti. Sveci se kao dobrovoljci žrtvuju za sve…’ ‘Ali djeca…’ pita Šimun. ‘Hoćeš reći, oni, koji se još ne znaju žrtvovati… A znaš li ti, Šimune, kada Bog u njima progovara? Božji govor je duhovan. Duša ga razumije, jer duša nema dobi. Dapače, velim ti da je duša djeteta, budući da je čista i bez zloće, sposobnija razumjeti Boga, i zrelija je od grešnog starca.’ („Dječje duše imaju krila, a ne lance grijeha, kao odrasli. Djeca me s lakoćom oponašaju, jer još nisu preuzeli nikakve osobnosti. Poprimaju moje obličje, jer u njihove duše, koje su bez ikakvih otisaka – bez mržnje i bez predrasuda, mogu se utisnuti prave crte Moga lica i Moje nauke. U njihovim dušama Ja mogu biti savršen, apsolutan, kao što sam u nebu.“[13]) ‘Učitelju, još jednu stvar. Je li točno, ako nekome tko trpi, kažem, da patnja nije kazna, nego milost, nešto kao… naš poziv, lijepa, ali tegobna. Lijepa iako onome koji ne zna njezinu vrijednost, može izgledati ružna i žalosna stvar?’ Isus mu odgovori: ‘Možeš tako reći, Šimune. To je istina. Bol nije kazna kada je čovjek zna prihvatiti. Bol je kao svećeništvo, Šimune. Svećeništvo svakom otvoreno. Svećeništvo koje daje veliku moć nad Božjim srcem. I veliku zaslugu. Bol, ako je posljedica grijeha, zna umiriti Božju Pravdu. Jer Bog zna okrenuti na dobro ono što je Mržnja stvorila da zada bol. Ja nisam htio drugog sredstva da poništim Grijeh. Jer nema većeg sredstva od boli da se poništi grijeh.“ – (Spjev, VIII/1., str. 132., 152-156.)
Bolesnom Lazaru Isus govori: „Prijatelju moj! Mnogo je prepustiti se Božjoj volji i prihvatiti bol. Ali daj svojoj boli jednu veću vrijednost.“ „A koju, Gospodine moj?“ „Prikaži je za otkupljenje ljudi.“ „Ali ja sam siromašan čovjek, Učitelju. Ne mogu težiti da budem neki otkupitelj.“ „Lazare, u zabludi si. Bog je postao Čovjekom da pomogne ljudima. Ali i ljudi mogu pomoći Bogu. Djela pravednika i njihovo trpljenje bit će sjedinjena s mojim djelima u času Otkupljenja; pravednika koji su umrli, koji sada žive, i koji će tek živjeti. Nema veće ljubavi prema Gospodinu i prema bližnjemu od ove: trpjeti i umrijeti da dademo slavu Bogu i vječno spasenje svojoj braći. Spasiti samoga sebe? Malo je. To je minimum svetosti. Lijepo je spašavati. Tjerati ljubav sve dotle da postane lomača koja žrtvuje, zato da spašava. Takva ljubav je savršena. I velika će biti nagrada tih velikodušnih.“[14]
Pa čujmo što o vrijednosti križa govore sveci, blaženici i mistici.
MARTA ROBIN je 52 godine, od 1928. pa do svoje smrti 1981., živjela bez hrane – bez jela i pića, i što je potpuno novo – bez spavanja. Na sebi je nosila rane Kristove, i svakog je tjedna, počevši od petka, u svom tijelu proživljavala Muku Kristovu više od pedeset godina. Uvijek je ponavljala kako je njezino poslanje trpjeti, trpjeti i trpjeti za obraćenje grešnika. Kada više nije imala što ponuditi svome Gospodinu za obraćenje grešnika, Marta ju uz dozvolu oca Fineta, prikazala Bogu svoj vid. I Bog ju je uslišao, te je odmah, nakon prikazanja, postala slijepa. Imala je dar spoznanja, proroštva, savjeta i čitanja ljudskih srdaca. Martina viđenja odgovaraju stvarnosti. Ona precizno opisuje biblijske krajolike, iako nikada nije bila u Svetoj zemlji. Ona slijedi Isusa korak po korak na Njegovu zemaljskom putu i to opisuje: „Tu je ponajprije Tiberijadsko jezero gdje sam Ga često slijedila na valovima. Tu je sve obilježeno pečatom Njegovih čudesa…“ Mnogo su potresnije stranice na kojima su zapisani izvještaji o Isusovoj Muci, gledanoj i proživljavanoj od Marte. Ona donosi pojedinosti koje Evanđelje ne donosi, ali koje su arheolozi potvrdili. Da je utješi, često joj se ukazivala Blažena Djevica Marija. Iako zbog bolesti nije imala ni svjedodžbu osnovne škole, o Bezgrešnoj je tako dobro govorila da je glasoviti mariolog, otac Garrigou-Lagrange, rekao da Marta o Bogu zna više od njega, koji je završio teologiju. A kardinal Danielou je izjavio da je Marta Robin „najvažnija osoba suvremenog doba, važnija od pape“[15]. Časna sestra Tereza-Marija svjedoči o Marti: „Ja sam joj govorila o jednom hendikepiranom mladiću od 25 godina, bolesnom na mozgu, koji nije govorio, koji nije komunicirao, nije mogao sam jesti i iznijela sam joj sud njegove okoline koja ga nije smatrala čovjekom. Marta je kriknula veoma snažnim glasom: „Ah! Pa on je izabranik i ljubimac Božji, on je otkupitelj!“ (str. 176)
Na blagdan Terezije Avilske, 16. listopada 1925. zbio se ključni događaj u Martinom životu. Toga dana Marta se potpuno predala Gospodinu na raspolaganje. Da se upozna tajna njenoga srca, potrebno je pažljivo čitati Martin «Čin predanja». Napisala ga je kao mlada djevojka od 23. godine. Tekst mnogo govori o duševnom životu Marte i o kvaliteti njezine drhtave duše.
Martin čin predanja glasi:
„Gospodine, Bože moj, Ti si sve zatražio od svoje male službenice; uzmi dakle, i primi sve. Danas se predajem Tebi bez pridržavanja i bez povratka. O Preljubljeni moje duše! Ja želim samo Tebe, i iz ljubavi prema Tebi, odričem se svega.“
„O Bože ljubavi! Uzmi moje pamćenje i sva njegova sjećanja, uzmi moj razum, i učini da on služi samo na tvoju veću slavu; uzmi čitavu moju volju, koju zauvijek poništavam u Tvojoj volji; ne više ono što ja hoću, o preljubljeni moj Isuse, nego uvijek samo ono što ti hoćeš…“
„O Bože posvemašnje dobrote, uzmi moje tijelo i sva moja sjetila, moj duh i sve njegove sposobnosti, moje srce i sva njegova čuvstva; o klanjanja vrijedni Spasitelju, Ti si jedini vlasnik moje duše; primi žrtvovanje koje ti svakog dana i svakog sata prinosim u šutnji; udostoj se primiti ga i pretvoriti ga u milost i blagoslov za one koje ljubim i za obraćenje grešnika….“
„Ja prihvaćam s ljubavlju sve što mi dolazi od Tebe; patnju, bol, utjehu, suhoću, napuštenost, bespomoćnost, prezir, poniženje, sve što Ti hoćeš, moj Isuse.“
„Ja se ponizno predajem divnom vodstvu Tvoje providnosti, oslanjajući se jedino na pomoć Tvoje neizmjerne dobrote… O božanski Otkupitelju, Tebi se predajem kao žrtva za spas duša.“
„Molim te da primiš čitavo moje prikazanje, i ja ću biti sretna i puna pouzdanja. Jao! Ovo je jako malo, znam, ali ja nemam ništa više…“
„Moj Bože, Ti znaš moju lomnost i neizmjerni ponor moje velike nemoći. Ako bih jednoga dana trebala biti nevjerna Tvojoj Suverenoj Volji nada mnom, ako bih trebala uzmicati pred patnjom i križem, i napustiti Tvoj put Ljubavi bježeći od blagog oslonca tvojih ruku, oh! ja Te molim, ja Te zaklinjem, daj mi milost da istog časa umrem…“
„O Bože moje duše! O Božansko Sunce! Ja Te ljubim, ja Te blagoslivljam, ja Te slavim, ja se potpuno predajem Tebi; sakrij me u svoje krilo, jer moja narav drhti pod teretom okrutnih kušnji koje me napadaju sa svih strana.“
„Moj Preljubljeni; pomozi mi, uzmi me sa Sobom, ja želim živjeti u Jedinome Tebi, da ne umrem doli u tebi.“
Čitajući ovo predanje drhti naše biće. Svako tumačenje ovog Martinog predanja je suvišno. Nakon manje od jedne godine, pošto je učinila ovaj čin predanja volji Božjoj, Marta je teško oboljela. Svakog dana se očekivalo da će umrijeti. Koma je trajala tri tjedna. Dok je bila u komi, Marta je imala tri ukazanja Svete Terezije od Djeteta Isusa koja joj je rekla da još neće umrijeti, i da će nastaviti svoju misiju spašavanja duša u čitavom svijetu.
Od 25. ožujka 1928. Marta je potpuno paralizirana u nogama. Sva je zgrčena. Ima 25 godina i od tada je čitav život vezana za krevet. Kao da ta muka nije bila dovoljna, Marta više uopće ne jede. Od 1928. do njezine smrti, 1981. godine Marta ne uzima ništa osim Hostije, koju bi primala jednom ili dva puta tjedno. Pored toga, Marta potpuno gubi san. U to vrijeme Blažena Djevica Marija počinje umnažati svoja ukazanja Marti.
Za Svijećnicu, 2. veljače 1929., Marta potpuno gubi upotrebu svojih ruku. S ovom novom uzetošću ona nije zgažena, nego UČI PISATI S OLOVKOM U USTIMA. Marta se više uopće ne može micati. Kada joj mijenjaju plahte na krevetu, Marta osjeća jake bolove kad ju dižu. U ovakvom neudobnom i nepokretnom položaju; bez jela, bez pića i bez sna, Marta ostaje preko pedeset godina: „O Isuse, ti si od mene učinio svoju malu žrtvu… Čitav moj život, Bože moj, pripada Tebi… O Križu! Križu mojega Spasitelja… božanske ljestve koje spajate zemlju sa nebom, vi ste žrtvenik na kome ja trebam dovršiti svoju žrtvu…“ „Ja hoću, zaboravljajući sebe, učiniti sve da duše ljube Boga. Žrtvujući sebe za sve, posebno za obraćenje grešnika.“
Sudjelujući svaki tjedan u Kristovoj Muci, ona ulazi u tjeskobu Isusa koji se znoji krvavim znojem u Maslinskom vrtu. Marta malo govori o stanju svoje duše. Ipak, u nekim rijetkim spisima, koje je diktirala svojim prijateljicama, naslućuje se kako je velika njezina patnja. U jednom pismu sestri Mariji-Tereziji, diktira slijedeće: „Molite za me da bih znala trpjeti više nego ikada da spasim duše, trpjeti da učinim da ljube Isusa.“ Na Svetu Subotu, Marta ima jedan krik koji je kao jeka Isusovom plaču na Križu („Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio“) Ona u jednoj žarkoj molitvi uzdiše: „Sve tetura. Moja duša je posve smetena… Hoćeš li, Isuse, pustiti svoju malu žrtvu da potone u oluji? Pošalji mi slabu zraku Tvojega svjetla, dopusti da padne na moju malu dušu slabašna iskrica, da oživi moju odvažnost. Ne napuštaj me, Isuse, jer u meni nastupa noć.“ U drugom pismu nastavlja: „U meni sve krvari, ali ja prihvaćam sve… Oh! ja ne bih htjela zamijeniti svoje mučeništvo ni za sva uživanja svijeta, ni za sva bogatstva zemlje. Ja imam samo jednu želju: spašavati duše, ljubeći Boga uvijek sve više.“ Sestri Mariji-Tereziji piše: „… ja sam još uvijek na ovoj hladnoj zemlji, na kojoj se toliko gušim. I na koju god se stranu okrenem, ja krvarim. Ipak, to je za veću slavu Božju, za spas duša, za župu, za našu Francusku, za duše naših svećenika…“
Otac Finet je često pripovijedao ovaj potresan razgovor koji je prethodio Martinom ulasku u agoniju, a koji govori koliko je Marta drhtala, i koliko ju je koštalo otkupljivanje grešnika:
„Oče, da li doista dobro znate da je danas četvrtak?“ „Da, moje dijete.“ „Znate li, oče, da večeras….“ „Da, moje dijete.“ „Oče, ja neću moći…“
I Marta bi osjećala kako postepeno dolaze užasi muke. Ona je vodila svoju borbu protiv pakla, protiv đavla koji je lupao njenom glavom po namještaju uz divan. Marta je lila krvave suze. S Kristom iz Getsemanija ona je nosila grijehe svijeta. Ona je bila satrta, užasnuta… Ona je plakala bez prestanka. Ona je molila. Ali ona više nije molila Isusa, jer ona je tada bila samo jedno s Isusom, nego je molila Oca Nebeskog. Imalo se dojam da je ona postala sam Isus u smrtnoj borbi u Maslinskom vrtu. Čulo ju se kako govori: „Udalji ovaj kalež od mene“ ili: „Neka se vrši Tvoja volja, Oče.“ Patnje su se nastavljale u noći od četvrtka na petak, i trajale su čitav petak. Marta je proživljavala sve scene Isusove muke. I to se završavalo u petak navečer, riječima: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“ Tada bi Marta ispustila veliki uzdah: njezina glava bi se nagnula na lijevu stranu i pala natrag. To je bio svršetak muke. Činilo se da je mrtva. Ona je bila u ekstazi. Zatim bi u subotu opet dolazila k sebi, ili u nedjelju…
PO MJERILIMA DANAŠNJEG MENTALITETA, MARTA ROBIN BILA BI IDEALAN KANDIDAT ZA EUTANAZIJU, JER NJEZIN ŽIVOT, NAIZGLED, NIJE IMAO NIKAKVOG SMISLA. Živjela je na teret obitelji i društva. Bila je lišena svih zadovoljstava; nije mogla ni jesti ni piti, pa čak ni spavati. Nije mogla ići u šetnju, ni vidjeti predivne pejzaže, i svakog je dana teško trpjela. Ipak, Marta ne samo da je bila sretna u svojoj «nesreći», već je i druge tješila, budila im nadu i činila ih sretnima. Ukazivala je na smisao života svima koji su je posjećivali. Ležeći u krevetu, primila je i razgovarala s više od 100 000 ljudi iz cijeloga svijeta.
Marta je umrla na prvi petak, 6. veljače, 1981. godine. Na njenom sprovodu bilo je 5 biskupa, 200 svećenika i na tisuće ljudi, većinom obraćenika koji su svoje obraćenje doživjeli preko Marte. Na Svetoj misi podijeljeno je više od šest tisuća pričesti. Više od stotinu policajaca održavalo je red i sigurnost u Chateauneufu i na cestama u okolici na dan Martina sprovoda. Francuska televizija opširno je izvijestila o njezinoj smrti, koju su mnogi Francuzi doživjeli kao nacionalni gubitak. Ta izvješća govorila su samo o Martinim stigmama, ali o onom najvažnijem, o njenom Činu predanja, koji je ključ za razumijevanje njenog života i njenog križa, nisu rekli baš ništa. Malo ih je ulazilo u dubinu Martine duše, u tajnu njezina srca, u kojoj se krije korijen svih gore spomenutih fenomena. Ta tajna je njezino potpuno predanje Gospodinu kao žrtva zadovoljštine za ljudske grijehe i za obraćenje grešnika.[16]
SVETA FAUSTINA u svom Dnevniku piše: «Trpljenje je najveće blago na zemlji – ono spašava duše» – str. 119. „Ne molim Te Gospodine, da me skineš s križa, nego Te molim za snagu da izdržim na njemu. Želim biti na njemu kao Ti, i nositi sve muke i patnje, koje si Ti iskusio. Želim ispiti kalež do kraja“ – str. 396. „Kriste, daj mi duše. Pripusti mi sve što se tebi sviđa, ali mi zato daj duše. Čeznem za spašavanjem duša…“ – str. 383. „Ne umanjuj nijednu od mojih patnji. Samo mi daj snage nositi ih“ – str, 404. „Kad sam posljednji dan maškara držala Sveti sat, ugledala sam Isusa kako podnosi bičevanje. Kako je Isus užasno trpio za vrijeme bičevanja! Njegova krv curila je na zemlju i na nekim mjestima meso se rastavljalo. Na leđima sam vidjela nekoliko Njegovih golih kostiju… Isus je tiho stenjao i uzdisao.“ – str. 82. «Za vrijeme korizme često osjećam Gospodinovu muku na svom tijelu. Sve što je Gospodin trpio duboko proživljavam u svom srcu i u svom tijelu… – str. 85. Isus mi reče: «Ti znatno sudjeluješ u Mojoj muci, stoga ti darujem veliki udio u Mojoj slavi…» – str. 86. „Ja želim da se ti prineseš kao žrtva za grijehe svijeta, posebno za one duše koje su izgubile nadu u Božje milosrđe.“ Faustinin Čin žrtvovanja:
„Pred licem neba i zemlje, svih korova anđela, Presvete Djevice Marije i svih nebeskih sila izjavljujem Trojedinom Bogu, sjedinjena s Isusom Kristom, Otkupiteljem duša, da se danas dragovoljno prikazujem za žrtvu, za obraćenje grešnika, i posebno za one duše koje su izgubile nadu u Božje milosrđe. Žrtva se sastoji u tome da preuzimam sa savršenim predanjem u volju Božju sve patnje i strahove kojima su ispunjeni grešnici i darujem im svima utjehu svoje duše, koja proizlazi iz mojih susreta s Bogom. Jednom riječju, sve žrtvujem za grešnike: Svete mise, Svetu pričest, pokore, boli i molitve… Moj Gospodine i moj Bože… ovaj čin žrtvovanja ponavljat ću svaki dan…“ Nakon Čina žrtvovanja, Isus joj reče: „Ja ti dajem udio u otkupljenju ljudskog roda. Ti si mi olakšanje u Mojem umiranju.“ – str. 111. Postoji samo jedna cijena kojom se otkupljuju duše – a to su patnje koje su sjedinjene s mojim patnjama na križu.“ – str. 115. „Jedan sat razmatrati i sudjelovati u Mojoj bolnoj muci veća je zasluga nego se godinu dana bičevati do krvi.“ – str. 128.
„Gospodin mi je dao spoznati koja neshvatljiva čast očekuje dušu koja na zemlji nalikuje trpećem Isusu. Ona će biti slična Isusu i u slavi… Vidim čiste i nevine duše na kojima Bog ostvaruje Svoju pravednost i te su duše pomirbene žrtve, koje održavaju svijet…“ – str. 198.
„Osjećam jake bolove u rukama, nogama, i na boku, na onim mjestima gdje je Isus bio proboden. Te muke osjećam posebno onda kada sretnem dušu koja nije u stanju milosti. Tada žarko molim da je obuzme Božje milosrđe i da se obrati. Večeras, kad sam pisala o velikom Božjem milosrđu, uleti sotona bijesan u moju ćeliju. On dohvati krevetnu zavjesu i poče je kidati. U prvom trenutku malo se uplaših, ali učinih s križićem znak križa i Zvijer odmah nestade.“ – str. 224.„Želim sve učiniti što je u mojoj moći za spas grešnika – molitvom i trpljenjem.“- str. 228.
„DANAS ME JEDAN ANĐEO VODIO U PONORE PAKLA. To je mjesto velikih muka. Njegova površina je užasavajuće velika. Vrste muka što sam ih vidjela u paklu su slijedeće: prva muka koja čini pakao je gubitak Boga; druga – trajno predbacivanje savjesti; treća – ta sudbina se više nikada neće promijeniti; četvrta muka – vatra što prolazi dušom ne razarajući je, to je užasna muka, to je čisto duhovna vatra zapaljena Božjom srdžbom; peta muka – stalna tama i užasno zagušljiv miris, premda je tama, đavli se uzajamno vide i proklinju dušu; šesta muka – neprestano sotonino društvo; sedma muka je užasni očaj, mržnja prema Bogu, proklinjanje i psovanje. To su muke koje zajednički trpe svi prokleti. Ali to još nije kraj. Postoje još posebne muke za duše, naime muke osjetila. Čime je pojedina duša griješila, time se kažnjava na strašan i neopisiv način… Kad vidjeh te užasne muke, umrla bih, da me nije uzdržala Božja pomoć. Grešnik treba znati da će biti mučen cijelu vječnost organom osjetila kojim je griješio. O ovom pišem po Božjoj zapovijedi…“ „Ja, sestra Faustina, bila sam po Božjoj volji u bezdanima pakla da bih posvjedočila da pakao postoji. Ovo što sam napisala, oskudna je slika onoga što sam vidjela. Jedino sam mogla zamijetiti; tamo su većinom duše koje nisu vjerovale u postojanje pakla…“- str. 230.
„Za vrijeme pobožnosti Večernje, čula sam riječi: ‘Moja kćeri, želim se odmarati u tvom srcu, jer su me danas mnoge duše izbacile iz svog srca. Doživio sam smrtnu žalost.’» «Imala sam udio u muci, kojom je Isusova duša bila napunjena…“- str. 261.
„Danas, za vrijeme Svete mise vidjela sam razapetog Isusa. Bio je pribijen na križ i u velikim bolima. Isusove muke prožele su moju dušu, duh i tijelo. O kako se užasne stvari događaju u vrijeme Svete mise. Tu se zbiva velika tajna. S kojom bismo pobožnošću trebali sudjelovati u ovom Isusovom umiranju. Jednog dana upoznat ćemo što Bog za nas čini u svakoj Svetoj misi i koji dar nam On pripravlja u njoj… Daruje nam Samoga Sebe.“ – str. 270.
„Ne mogu više činiti velike pokore, usprkos velikoj spremnosti i čežnji za žrtvom jer sam pod strogim nadzorom liječnika. Mogu činiti samo male stvari: spavati bez jastuka, trpjeti glad, svaki dan moliti krunicu raširenih ruku i spontane molitve. Nakana: izmoliti jadnim grešnicima obraćenje…“ str. – 275.
„Danas je petak. Za vrijeme Sv. mise osjećala sam Isusove muke na svom tijelu: na rukama, nogama i boku. Te muke mi pripušta sam Gospodin kao zadovoljštinu za grešnike… – str. 277.
„Svijet još ne zna sve o velikoj Isusovoj muci. Bila sam s njim na Maslinskoj gori, u tamnici, i za vrijeme preslušavanja. S Njim sam bila pri svakoj vrsti Njegove bolne muke. Nije mi promakao ni jedan Njegov osjećaj, ni jedan Njegov pogled.“ „Odmah ujutro osjećala sam na svom tijelu boli Njegovih pet rana. Boli su trajale do tri sata.“ „U tri sata molila sam, prostrta na zemlji, milosrđe za cijeli svijet. Isus je upravo dovršio Svoj zemaljski život. Čula sam Njegovih sedam riječi sa križa. Tada mi On reče: ‘Ljubljena kćeri, ti si mi olakšanje u užasnim mukama’.“ – str 302.
„Osjećam se zdravstveno veoma loše, tako da moram ostati u postelji. U cijelom grudnom košu osjećam oštre bolove. Jednu sam noć morala ležati bez ijedne kretnje. Mislila sam da će mi se pluća razderati i kod najmanje kretnje. Ta noć ne htjede nikad proći. Sjedinila sam se s Isusom na križu i molila Oca Nebeskog za obraćenje grešnika. Kaže se da tuberkuloza pluća ne stvara nikakve bolove, ali ja ih imam stalno. Ovdje se (u bolnici) moje zdravstveno stanje toliko pogoršalo da sam morala ležati u krevetu. Danas nisam mogla ići niti na Sv. Misu, niti na Sv. pričest. Za vrijeme žestokih bolova na tijelu i duši, sam stalno ponavljala: ‘Neka bude volja Božja, sve za obraćenje grešnika’.“ – str. 329.
„Tri sata sam provela u žestokim bolovima. Nisu pomogli nikakvi lijekovi. Što god sam od lijekova uzela – odmah sam povratila. Bolovi su bili takvi da su mi oduzimali svijest. Isus mi je dao spoznati da sam sudjelovala u njegovoj smrtnoj muci, u njegovom umiranju, i da je On sam dopustio te patnje kao zadovoljštinu pred Bogom za djecu UBIJENU U MAJČINOJ UTROBI. Te užasne muke počinju uvijek u osam i traju do jedanaest sati navečer. Nijedna injekcija niti lijek ne može ublažiti te bolove“ – str. 348.
„Dijete, ti još nisi u Očevoj kući. Kroči dakle, ojačana mojom milošću, i bori se za moje kraljevstvo u dušama ljudi. Bori se kao kraljevsko dijete i misli na to da dani progonstva brzo prolaze a s njima prolazi mogućnost skupljanja zasluga za nebo. Očekujem od tebe, moje dijete, veliki broj duša, koje će u vječnosti slaviti moje milosrđe. Moje dijete, da bi mogla slijediti moje zahtjeve, PRIMAJ ME SVAKODNEVNO U SVETOJ PRIČESTI – ONA TI DAJE SNAGU.“ – str. 404.
„Danas rekoh Gospodinu: ‘Kad ćeš me uzeti k Sebi? Već sam toliko jadna…’ Isus mi odgovori: ‘Budi uvijek spremna. Neću te još dugo držati u ovom progonstvu… Kćeri moja, potiči duše da mole krunicu milosrđa, koju Sam te naučio. Meni je drago, po ovoj krunici, dati vam sve za što me molite…Kad se moli ova krunica kraj umirućega, između Moga Oca i umirućega neću stajati kao pravedni Sudac, nego kao Milosrdni Otkupitelj.“ – str. 413.
„Gotovo cijelu noć sam imala tako žestoke bolove, da sam mislila da će mi se razderati cijela utroba. Lijekove sam povratila. Kada sam se sagnula, izgubila sam svijest i ostala tako neko vrijeme – glavom oslonjenom na tlo. Vrativši se k svijesti, primijetila sam da je cijelo moje tijelo pritiskalo lice i glavu, i da sam ležala na povraćenom. Mislila sam da je to kraj… ali Isus je zahtijevao trpljenje, a ne smrt. O moj Isuse čini sa mnom što ti se sviđa! Sve za obraćenje grešnika.“ – str.432.
„Pojačavaju se moja tjelesna trpljenja. Povezah ih sa Gospodinovim trpljenjem i zamolih Ga milosrđe za cijeli svijet – koji bjesni u svojoj zloći. Preko cijelog dana osjećala sam u glavi bol trnove krune. Kad sam se spustila na krevet, nisam mogla staviti glavu na jastuk…» – str 433.
„Današnju noć poznaješ samo Ti, moj Gospodine. Prikazala sam tu žrtvu za jadne, okorjele grešnike. Bičuj me i peci me, ali obraćaj grešnike.“ – str.439.
„Danas sam ugledala trpećeg Gospodina. Sagnuo se nada mnom i reče mi, tiho šapćući: ‘Moja kćeri, pomozi mi otkupiti grešnike.’ Znala sam na koji način trebam spašavati grešnike, i pripremih se na još veća trpljenja.“ – str. 440.
„Danas se opet loše osjećam. Visoka temperatura me počinje rušiti. Nikakvu hranu ne mogu uzeti. Rado bih popila nešto da utažim žeđ, ali desilo se da u mom vrču nije bilo vode, a nisam se mogla dići iz kreveta. Isuse, prikazujem Ti sve za obraćenje grešnika. Namjeravala sam zamoliti predstojnicu za dopuštenje imati u ćeliji nešto za utažiti moju veliku žeđ. Kad je predstojnica došla, prije nego sam izrekla ovu molbu, počela je govoriti: ‘Sestro, konačno bi trebao doći kraj toj vašoj bolesti. Ili na lijevo ili na desno… Ali tako više ne može.’ Kad sam ostala sama, rekoh: ‘Kriste, što učiniti? Tebe moliti za zdravlje ili za smrt?…“ – str. 441
U bolnici u Pradniku: «Navečer dođe sestra, čijoj sam brizi bila povjerena, i reče mi: ‘Sestro, sutra ujutro nećete ići na Svetu pričest, jer ste jako iscrpljeni.’ To me je jako zaboljelo, ali mirno rekoh: ‘Razumijem.’ Ujutro sam obavila razmatranje i pripremila se za Svetu pričest, iako mi svećenik nije trebao donijeti Isusa u Svetoj pričesti. Kad su moja želja za Isusom i ljubav došli do najvišeg stupnja, iznenada kraj svog kreveta ugledah jednog anđela, kako mi pruža Svetu pričest, govoreći: ‘Evo Gospodara anđela’. Nakon primanja Gospodina moja duša uroni u Božju ljubav i divljenje. To se ponavljalo kroz 13 dana. Upitah Serafina: ‘Hoćeš li me ti ispovjediti?’ On odgovori: ‘Ni jedan nebeski duh nema tu moć’.“- str. 449.
„Često pratim duše umirućih, izmolim im pouzdanje u Božje milosrđe. Ponekad, Božansko milosrđe stiže grešniku u posljednjem trenutku na tajanstven način. Izvanjski se čini kao da je sve izgubljeno, ali nije tako. Obasjana jakim svjetlom beskrajne Božje milosti, duša se okreće u posljednjem trenutku s tolikom ljubavlju prema Bogu, da odmah dobije oproštenje svih grijeha i kazni. O, kako je veliko Božansko milosrđe. Ali, jao, postoje i duše koje slobodno i svjesno odbijaju ovu milost… Ponekad je kod duša tako jaka okorjelost u grijehu, da one svjesno izabiru pakao…“- str. 454.
„Dok sam utonula u molitvu i sjedinila se sa svim Svetim misama koje se u tom trenutku slave na cijelom svijetu, vapila sam Bogu za milosrđe cijelom svijetu po ovim svetim misama, a posebno za jadne grešnike koji sada umiru. Trenutačno dobih u nutrini Božji odgovor da je tisuću duša po toj molitvi zadobilo milost. Treba stalno moliti za grešnike.“ – str. 477.
„U petak, poslije Tijelova, osjećala sam se jako loše, da sam mislila: približuje se željeni trenutak. Groznica je porasla i noću se pojačalo kašljanje s krvlju… Gospodin mi reče: ‘Kad budeš u nebu vidjela svoje današnje patnje, bit ćeš radosna i željet ćeš ih vidjeti što više.’“ – str. 478.
„Danas mi dođe Gospodin i reče mi: ‘Moja kćeri, pomozi mi spašavati duše. Otići ćeš jednom umirućem grešniku, koji se upravo nalazi u očaju, i moliti Krunicu Božanskog milosrđa. Time ćeš mu izmoliti pouzdanje u moje milosrđe.’ Iznenada sam se našla u jednoj nepoznatoj kolibi, gdje je umirao neki stariji čovjek u užasnim mukama. Njegov krevet okružile su brojne sotone i plačuća obitelj. KAD SAM ZAPOČELA MOLITI KRUNICU BOŽANSKOG MILOSRĐA RAZBJEŽAŠE SE DUHOVI TAME sikćući i s prijetnjama, a duša se smiri i s punim pouzdanjem upokoji u Gospodinu. U istom trenutku vidjela sam sebe u svojoj sobi. Ne znam kako se to dogodilo.“ – str. 479.
„Najsvečaniji trenutak u mom životu je onaj u kojem primam svetu pričest. Čeznem za svakom Svetom pričesti… Kad bi anđeli mogli biti zavidni, pozavidjeli bi nam na dvije stvari: prvo – na primanju Svete pričesti i drugo – na trpljenju.“ – str. 483.
MARIJA VALTORTA je 28 godina ležala nepokretna na krevetu, teško bolesna. Ona kaže: „Otkad sam počela razumijevati što je Bog, nikada nisam Bogu ništa uskratila. Od svoje četvrte godine osjećala sam Ga toliko svugdje prisutnoga… Čak sam i u snu promatrala kako su Ga naši grijesi ranili i ubili, pa sam ustajala na noge, na krevetu, moleći u svojoj noćnoj košuljici… i govorila: ‘Ne ja, ne ja, ubij me, samo nemoj reći da sam te ja ranila!’ Ljubljeni moj Gospodine, Ti poznaješ sva žarka ushićenja moje duše… Ti znaš, samo bljesak jedne Tvoje odluke, odmah je dobio pristanak tvoje Marije. Pa i onda… kad postadoh ‘nitko i ništa’, otpadak, što ga svijet gleda s prezirom i žaljenjem. Kad postadoh jedna koja više ne može uzeti ni čašu vode, kada je žedna, ako nema tko da joj je pruži, jedna koja je prikovana čavlima poput Tebe, kao i Ti, i koja je toliko željela da to bude, i koja bih željela da se odmah na to povratim, kad bi me Ti ozdravio…!“[17] „Ničeg se drugog ne bojim nego da budem skinuta s križa. Križ sam tražila, i križ sam dobila. Na njemu želim ostati, na njemu želim umrijeti, i s njim kao sa pobjedničkim oružjem želim ući u Nebo. Križ je moj posjed, moja plemenitaška kruna, moje bogatstvo i sve moje kraljevske palače na zemlji. Sva bogatstva ovoga svijeta, sve krune svijeta su mi ništa… u odnosu na ovo sveto drvo križa, na ovo bogatstvo boli i rana…“ (Autobiografija, str. 227.)
„Sama pomisao da nas bol, koju toliki odbacuju, čini sličnima Kristu i da tako nastavljamo Njegovo otkupiteljsko djelo i spašavamo duše, rađa neutaživu žeđ za uvijek novim i sve većim bolima…“ (Ibid., str. 296). „Svaka nova rana duše-žrtve u njenim je očima dragulj bez usporedbe, pa makar suze lile, jer bol mrvi naše tijelo, ali tim ljudskim suzama se pridružuju druge kaplje plača: plača radosti zbog milosti koju nam Bog udjeljuje za spasenje duša.“ (str. 296.). „Da skinem Isusa s križa, prihvatila bih, ne samo metaforički, nego stvarno, da umjesto Njega budem razapeta… Bolovi mojeg spasitelja bili su neizmjerni, i željela bih da i moji bolovi budu neizmjerni“ (str. 302.). „Došla sam do točke da stojim dobro jedino kada osjećam da Bog trajno crpi iz mene za obraćenje grešnika, koje ću upoznati tek u Raju. A moj zdenac, iz kojeg Bog crpi za obraćenje grešnika, puni se jedino po sve većim trpljenja. (str. 320). „Molitva može mnogo, ali žrtva može sve. Riječ čini, ali šutnja koja skriva jedno žrtvovanje čini tisuću puta toliko“ (str. 274.). „Ja sam, sa svoje strane, zapazila, da ako jedan cijeli mjesec molim neprestano, zamarajući glavu… veoma često ne postižem ništa. Ali, ako trpim jedan sat i prikažem svoju patnju za određeni cilj – sve dobivam. Duše i svijet uvijek se spašavaju po žrtvama“ (str. 327.). Bolesti su mi toliko napredovale po broju i po jačini, ali ja uvijek govorim: ‘Blagoslovljeni bol, križ, i ljubav. Ne tražim drugo nego da ostanem pribijena na križu, koji je ludost za sinove propasti…“– (str. 382).
Isus govori Mariji Valtorti: „Odvažno! Po svakoj tvojoj boli jedna duša je učinila novi korak prema meni. I ja sam ti zahvalan!… Znaj iskoristiti svaku tvoju patnju… Duše se spašavaju po patnji. Daj mi duše, Marija.“ Tada mu odgovorih: „Daj mi agonije, Gospodine!“ „Savez je bio strog. Spas jedne duše za svaku novu agoniju. Od tada sam još više željela agonije i bolove…“ (str. 397).
„Djelomična paraliza koja je započela u donjem dijelu tijela osvojila mi je malo po malo mnoge druge organe, a daje naznake da će zauzeti i ostale. Veoma je bolna i dovodi do smetnje u govoru, u gutanju, u disanju, u probavi, u radu bubrega, u pisanju…“ – (str. 410). Isus joj govori: „Jednog dana ćeš znati koliko je vrijedila tvoja patnja… Gledaj prema dolje: vidiš mnoštvo grešnika koje treba žrtve da bi bilo spašeno… I smiješi se, sestro moja…. Ono što ti možeš činiti, nije dano ni anđelima nebeskim. Ti se žrtvuješ, klanjaš se i otkupljuješ. Anđeli se mogu samo klanjati“ – (str. 456). „Tko zna biti sa mnom u bolima imati će udio i u mojoj slavi… Posjedovati mene bit će vaše blaženstvo… tako veliko blaženstvo da vam ga ni jedna Objava nije kadra učiniti shvatljivim, jer radost vječnoga života odviše je iznad mogućnosti što jedno stvorenje, još združeno s tijelom, može uopće zamisliti.“[18] „Zamisli, dušo moja, kako će ti se nakon tolike boli učiniti lijepim moj Raj. Sve gorko što ovdje piješ iz ljubavi prema tvom Spasitelju, naći ćeš gore promijenjeno u slatkoću. Sve rane koje su te ovdje razdirale, tamo će ti biti vječni biseri.“[19] „Duše-žrtve potrebnije su od elemenata za nastavak ljudskog roda… oni koji su žrtve, čete su arkanđela koje pobjeđuju čete zloduha i drže svijet, čineći da mu Bog i dalje ostaje milostiv. Oni koji su žrtve, rađaju duše (za nebo) Gospodinu Bogu svome.“[20]„Ja bih i po drugi put došao da vas spasim, po još okrutnijoj smrti… Ali moj Otac to ne dopušta. Zna da bi bilo beskorisno.“ „Koliko je duša koje mi spašavaju vaše žrtve…“ „Potrebno mi je tvoje trpljenje. Apsolutno, potpuno trpljenje. Ti ne znaš koju će vrijednost ono imati u mojim rukama. Kad budeš to saznala, reći ćeš da sam vrednovao tisuću naspram sto tvoje trpljenje, i zahvaljivat ćeš mi. Zahvaljuj mi već sada.“ „Učini mi tu ljubav i trpi za mene.“ „Pomozi mi pobijediti Sotonu u srcima ljudi. Stanoviti demoni pobjeđuju se samo molitvom i žrtvom, sjetite se toga. Tvoja žrtva treba upaliti oganj u srcima u kojima je ugašen. Svaka žrtva i pokora je svjetlo koje se pali u srcu jednog grešnika.“ „Riječi su beskorisne, jer su te duše zaglušene od Sotone koji im priječi da ih čuju. U njih Riječ Božja ne ulazi… S njima ne vrijedi ni raspravljati, jer sotona je jak u svojoj dijalektici. Da bi oni čuli, treba najprije pobijediti Sotonu, a ovoga se pobjeđuje molitvom i žrtvom.“ “Kad završi zemaljski život, imat ćete blaženstvo čitati u knjizi života imena koja ste vi spasili, i čekati, PRIVIJENI NA MOM SRCU – njihovu zahvalnost, kada otkupljeni od našeg zajedničkog trpljenja, budu ušli u mir. Svijet će biti spašen po vama – dušama žrtvama.»[21]
SVETI PADRE PIO je od svih stigmatika imao najviše muke sa svojim poglavarima. Njegov vlastiti biskup je protiv njega napisao pastirsko pismo u kojem ga je nazvao prevarantom i varalicom. Rimska kurija mu je nekoliko puta zabranila ispovijedanje, a više od deset godina branili su mu javno služiti svete mise. Tek pred kraj života, stav crkvenih vlasti se prema njemu promijenio. Njegova obitelj je svaki dan molila krunicu i bila na misi. Još u predškolskoj dobi mali Francesko je imao ukazanje Isusa. Kaže: „Nisam se htio igrati sa drugom djecom, jer su psovali, pa sam otišao i sjeo u crkvu. Tada me iz tabernakula pozvao Isus da dođem k Njemu i položio je svoju ruku na moju glavu.“ Kasnije je rekao: „Mislio sam da se takve stvari događaju svima.“ Kad ga je majka našla da se bičuje u dobi od osam godina, rekao je: „Moram tako činiti kako su učinili Isusu, da mi ramena krvare.“ Toliko je ljubio svoga Gospodina da Mu je htio biti u svemu sličan. Župnik Giuseppe Orlando svjedoči kako je usprkos prigovorima majke, Francesco spavao na podu s glavom na kamenu, umjesto jastuka. Kao 14 godišnjak Francesco je prvi put izrazio želju da postane fratar.
- siječnja 1903. s 15 godina, Francesco je obukao kapucinski habit i promijenio ime u Pio iz Pietrelcine. 7. rujna 1910. tijekom molitve u crkvi, Padru Piu su se ukazali Isus i Marija, i tad je dobio stigme. Salvatore Pannullo, tadašnji župnik u Pietrelcini, svjedoči kako mu je istog dana Padre Pio pokazao rane i rekao: „Oče, učinite mi uslugu. Zamolite Isusa da ih uzme. Želim trpjeti za spas duša, želim umrijeti od trpljenja, ali u tajnosti.“ Zajedno su molili i Bog je uslišao njihovu molitvu; rane su nestale, ali trpljenje se nastavilo. Kad su ocu Pannullu osam godina kasnije rekli da je Padre Pio dobio stigme, odgovorio je: „Vi ih sada vidite, a ja sam ih vidio još 1910.“ Pio je ubrzo doživio mistično iskustvo: 5. kolovoza 1918. g. doživio je transverberaciju – proboden mu je bok, kao Kristu na križu. Svom duhovnom ocu Padre Pio je tada napisao: „Slušao sam ispovijed jednog dječaka, kada je Nebeska Osoba zavitlala mač i pogodila moju dušu svom silinom… Od tog dana sam smrtno ranjen. U dubini duše osjećam ranu koja krvari i od koje neprestano trpim.“ U petak, 20. rujna 1918. dok je molio u koru crkve, Padre Pio je dobio trajne i vidljive Kristove rane. Svog duhovnika je izvijestio: „Odjednom me obasjalo veliko svjetlo. U njemu sam ugledao Isusa koji je bio prekrasan. Iz Njegovih rana izlazile su zrake koje su probile moje ruke, stopala i bok… Osjećao sam da ću umrijeti od bolova.“ Toga dana na tijelu Padra Pia pojavilo se pet vidljivih rana koje su odgovarale Kristovim ranama i ostale su trajne i bolne sve do njegove smrti. Zbog laži i zavisti iz Kongregacije za nauk vjere stigao je generalu reda, ocu Antoniu, dopis u vezi Padra Pia u kojem piše: „Pio od sada mora slaviti Svetu misu privatno, ne više javno, i ne smije blagoslivljati vjernike. Nikome ne smije pokazivati svoje takozvane stigme. Mora odmah prekinuti svaku komunikaciju sa svojim duhovnikom, Padre Benedettom. Kako bi se mogle provesti ove odluke, najbolje je da Padre Pio bude premješten u drugi samostan, po mogućnosti u sjevernoj Italiji. Padru Piju se zabranjuje odgovarati na pisma. Sve najbolje želi vam kardinal Rafael Merry Del Val.“ Ali uslijedila je pobuna stanovnika iz San Giovanni Rotonda. Policija u izvještaju navodi da se premještaj Padre Pia ne može proći bez „prolijevanja krvi“. Stoga je naredba o premještaju opozvana. Dana 24. srpnja 1924. Kongregacija svete službe daje upozorenje da se spriječi bilo kakav kontakt sa Padre Piom. Crkvene vlasti počele su mijenjati svoj stav prema njemu tek 1933. g. kada je papa Pio XI odlučio ukinuti sve zabrane Padre Piu, i on je nastavio služiti Svete mise u javnosti. Papa je tada rekao da je o Padre Piu bio krivo informiran. S vremenom je u talijanskim liječničkim krugovima počelo prevladavati mišljenje dr. Pietra Vallia, profesora sudske medicine u Parmi, koji je ustvrdio da su stigme Padra Pia autentične i neobjašnjive s medicinskog stajališta. Za znanost ostaje neobjašnjiva i činjenica da su rane koje je Padre Pio na svom tijelu nosio 50 godina, tek poslije njegove smrti u potpunosti nestale: od rana nije ostao ni najmanji ožiljak. Ta činjenica, da na mrtvom tijelu zarastaju rane, šokirala je znanstvenike. Profesor Paolo Maria Marianeschi ustvrdio je da duboke rane na koži uvijek ostavljaju ožiljak, a kod Padra Pia su i poslije smrti zarasle bez ožiljaka. Oni nevidljivi ožiljci na srcu i duši Padra Pia, koje su mu nanijeli nerazumijevanjem i ponižavanjem oni koji su mu trebali biti podrška u njegovoj muci i neprestanoj agoniji – njegovi vlastiti poglavari, vidljivi su samo Bogu. Ali Bog ga je na to pripravio, rekavši mu, nakon jednog viđenja u djetinjstvu: „Čudovište koje si pobijedio je sotona, i ti ćeš se boriti s tim neprijateljem do kraja svog života.“[22]
STIGMATIČARKI KATALINI RIVAS, koja više do dvadeset godina nosi rane Kristove, Isus govori: „Ne ostaje više puno vremena. Treba uvjeriti duše kako je nužno činiti pokoru za vlastite i tuđe grijehe da se umiri pravedni gnjev Božji… Ima mnogo duša koje trpe, ali beskorisno, jer ova trpljenja prihvaćaju kao sudbinu, bez ijedne geste ljubavi prema Bogu ili bližnjemu. Nužno je stoga ukazati tim dušama da te kušnje imaju neprocjenjivu zaslugu ako se ako se usmjere prema vrhovnom dobru i sjedine s Mojim trpljenjima. Želim da sva trpljenja budu dragovoljno prihvaćena i sjedinjena s mojima, da bi po njima čovjek našao oprost od svojih grijeha i zlodjela.“ – (str. 52-53.) „Ni jedno trpljenje se ne gubi u Božanskoj dobroti… Trpi za jednu dušu koja je izgubila vjeru i moli za nju da se spasi. Zatim prikaži svoja trpljenja za jednu drugu, i za još jednu… trpi ne znajući zašto, ni za koga…“ – (str. 57.) „Ti mi pomažeš da spasim mnogo duša.“ – (str. 72.) „Svijet gotovo da nije više svijet, nego predvorje pakla… Kada nastupi gnjev Božji, i kada dominacija zvijeri bude omogućila konačnu izopačenost i i razvratnost tada će se uspraviti sin tmina. Njegova drskost i prevara doći će dotle da će rušiti i uništavati i moćne i vjernike. Po obmani, učinit će da će laž izgledati kao istina, i postići će sve što bude htio. Taj sin bezakonja, nedonošće Sotone, stavit će svu svoju đavolsku inteligenciju u akciju. Njegove riječi i nauka već odzvanjaju u svijetu čineći ljude suludima i bacajući ih u zabludu. On živi skriven, kao da se pretvorio u oči koje uhode cijeli svijet… On će zgaziti nacije, uništit će čak i one nacije koje su ga slušale i slijedile njegove riječi. … On će doći u Rim. On i njegova armija oskvrnut će sveto mjesto i žrtva će biti dokinuta… (kako kaže Dan 12,4-13., Otkr 12,14., 13,5). Tada će, bez ljudske intervencije, biti uništen. Sva moć će mu biti oduzeta zauvijek.“ „Zloća, oholost, slavoljublje, požuda, stvorili su užasni grijeh – hotimično nijekanje i vrijeđanje Boga svim vrstama grijeha. Čovječanstvo je osušilo kolektivnu savjest i tako učinilo da je sve dopušteno (abortus, pedofilija, homoseksualnost, eutanazija, legalizacija svih vrsta grijeha). Meni su potrebne duše žrtve koje bi se dragovoljno žrtvovale prinoseći mi molitvu za uvrede koje se čine protiv mog božanskog Srca.“ (str. 74-75.) Bog Otac govori: „Ne žalosti se ako si pozvana da trpiš. Dovoljno ti je znati da po ovom trpljenju, Ja te nikada neću podsjećati da si Me vrijeđala, a za one koje si molila i zadovoljila moje milosrđe, Ja ću pripraviti darove da i oni sudjeluju u mom vječnom životu.“ „Kad biste vi poznavali vrijednost koju trpljenje ima u Mojim očima, ne samo da ga ne biste odbacivali, štoviše, vi biste ga od Mene s upornošću iskali. Moj Sin je, učinivši se čovjekom da bi mogao trpjeti i otkupiti ih, uzdigao trpljenje na tako uzvišen stupanj da, ako ga jedna duša, koja se učinila pomirbenom žrtvom, dragovoljno prihvaća, ONA ODMAH UZIMA NA SEBE, POVIŠE SVOJIH TRPLJENJA, I JEDAN DIO TRPLJENJA MOGA SINA, I TO SE TRPLJENJE (DUŠE-ŽRTVE) OVJEKOVJEČUJE KROZ VJEKOVE ZA OTKUPLJENJE ČOVJEKA.“ – (str. 84-85.) „Ja sam ti dao dar za čitav život, dar boli tvojih ruku i tvojih nogu, na veoma lagan način u usporedbi sa mojom boli. Malo je važno što se tvoja narav protivi toj boli; ono što je važno u mojim očima je to što te boli podnosiš s ljubavlju. Zahvaljuj mi zbog toga već sada, kao što ćeš to činiti kroz svu vječnost.“ „Ja ne želim da se diraju tvoje stigme (rane). Ja hoću poštovanje, a ne znatiželju za Moje znakove. Ti ćeš više trpjeti i više ćeš mi pomoći spašavati duše..“ – (str. 202., 232.). „Ja idem i posjećujem moje svećenike tražeći od njih duše, ali od njih nisam mnogo dobio. Oni su više zauzeti sami sobom nego spašavanjem duša. Moli i čini žrtve za moje svećenike da se na posljednjem sudu ne bi predstavili praznih ruku, kako ih često nalazim… Tvoja skrb, kćeri moja treba da obujmi golemo mnoštvo duša u Čistilištu, čiji je broj veći od zvijezda na Nebu i pijeska na obali morskoj. Te duše su sada trebale biti na Nebu, i pjevati hvale Bogu, ali na zemlji su bile nemarne kao da ura plaćanja računa nikad neće doći… Ne zaboravi da mi najokrutnija i najveća trpljenja dolaze od redovničkih i svećeničkih duša. Dobrano je po njima u Crkvi izmijenjen način poučavanja najbitnijih istina vjere! Malo se ili nikako danas govori o Nebu, o paklu i o Čistilištu. Pa ipak sva ta mjesta nisu prestala postojati. Redovnički i Bogu posvećeni život je kao oružje sa dvostrukim sječivom. Ako ga se živi sa zauzetošću, on otvara Nebo. U protivnom slučaju on čini da se uvećaju muke i bol. Većina ovih duša je u Čistilištu, ne samo godinama nego i vjekovima. Nekoje će tu ostati do Sudnjeg dana. Jer za posvećene duše, božanska pravda je stroža.“ „Ja želim da posvećene duše ne ostanu nijeme… Ja ne mogu podnositi da se brojne duše gube zbog nemarnosti svećenika… Moji hramovi pretvorit će se u prave pomagače pakla… Vi, maleni moji tražit ćete mjesta gdje će te moliti i prikazivati Mise. Moji istinski službenici liti će svoju krv da obrane moja malena stada.“ (str. 210-216.) „Mir svijeta ovisi o svetosti Crkve. Tolike stvari su naviještene o svijetu, dušama i Crkvi. I sve će ispuniti. I one strašne kazne će se također ispuniti ako svijet nastavi svojim nemoralnim i grešnim životom. Moja Majka je ovu kaznu navijestila ali danas je čas mnogo bliži. Najjači narodi uništit će najslabije. Svako ljudsko pravo bit će zbrisana. Krv i oganj na svoj zemlji. Nebo će biti samo odsjev vatre; neće više biti plavo nego će biti potamnjeno dimom od sredstava uništenja. Zemlja će biti ovijena crnim plaštem… Vrijeme istinske Apokalipse, tj. svršetka svijeta, je veoma daleko. Dok će ovo sada biti ono što je sam čovjek htio i pripravio… Čitav svijet će postati jedna velika lomača. Kad bi čovječanstvo znalo što se pripravlja čitavo bi se bacilo na koljena da zaziva milost i oproštenje, želeći činiti pokoru. Ovi veliki svjetski neredi su hotimično pripravljeni… Moli, kćeri, moli mnogo… Hrabro! Ti sudjeluješ u Mojoj muci i Mojoj boli za svijet koji krši božanski zakon… Ja sam ti otkrio svoju bol koja Mi dolazi naročito od posvećenih duša.“ – (str. 222-225.) „Ja vas zaklinjem, djeco moja, pogledajte me kakav sam; izbijen od udaraca, izmučen, gladan i žedan vaše ljubavi. Vaš kralj potrebuje vas. Vaša braća su u velikoj opasnosti… postanite vojska koja će izvoditi na dobar put svoju braću zaslijepljenu od moći, novca, oholosti, požude, bijesa… Pomozite mi maleni moji. Vi držite u vašim rukama i u svom srcu sredstva za veliku borbu: pokoru, molitvu, krunicu, Euharistiju, post i djela milosrđa. Činite to. Vi ćete biti daska za spasenje mnogih u velikom brodolomu. – (str. 236.) „Vidiš li malena moja, kako ljudi teško prihvaćaju križ i nevolje? Oni ne znaju kako je meni teško gledati čitavo čovječanstvo da toliko trpi. Prolio bih čitavu svoju krv da poštedim svakoga suza što ih lijete. Htio bih uzeti na Sebe sve terete ljudske boli i nositi ga sam, kako sam to negda učinio. Sa svim tim, ako bi se mogla mjeriti slava koja vam ima doći, a koja će vam biti udijeljena za bol podnesenu ovdje na zemlji, duše bi me same molile da im dadem križ i trpljenja. (str. 251.) „Tvoje boli… koliko ih ljubim. Prikaži ih svakog sata za nekoga nemarnog, za koju osobu, zajednicu, naciju, a posebno za svećenike i redovnike. Prikaže ih za celibat u Crkvi, jer razdijeljeno srce nije za Isusa. Ne može se služiti dvojici gospodara.“ „Sve ovo što rekoh, hoću da se dade do znanja.“ – (str. 268-271.)[23]
SVETI LJUDEVIT MONTFORTSKI kaže: „Križ je najveći dar što ga Krist može dati svojim izabranicima na zemlji.“ „Ništa nije tako nužno, tako korisno , slatko i slavno, kao nešto trpjeti za Isusa.“ „Naši grijesi moraju biti kažnjeni bilo na ovom bilo na drugom svijetu, pravda se mora zadovoljiti. Kazni li nas Bog na zemlji, neće nas kazniti na drugom svijetu… Mislimo li mi na to, kad nas snađe kakvo trpljenje na zemlji? Koliko imamo neisplaćenih dugova! Podmirimo Bogu sve dugove dok smo na ovome svijetu, noseći rado svoj križ…“ „Ne pošalje li vam Bog Otac od vremena do vremena po koji dobar križ to je dokaz da se na vas nešto ljuti ili ne misli više na vas. On vas gleda kao tuđince koji su izvan njegove kuće i zaštite ili ste mu postali kao nezakonita djeca, koja ne zaslužuju ni njegove briga niti ukora, jer nemaju prava na Očevu baštinu – na Kraljevstvo Nebesko.“ „Radujte se, dakle, i kličite, ako vam Bog pošalje neki od težih križeva, jer time stječete najveća dobra, koja su na nebesima i u samome Bogu a da to i ne primjećujete. Velik Božji dar je križ!“[24]
BLAŽENA ALEKSANDRINA DA COSTA je u svojoj 21 godini ostala potpuno nepokretna. Svakog petka u svom tijelu je proživljavala Muku Kristovu. 13 godina nije uzimala ni hranu ni piće, samo Euharistiju. Govorila je Isusu: «Pošalji mi trpljenja koliko god hoćeš, samo da mogu spašavati grešnike i zadovoljiti za sve uvrede koje se Tebi nanose. Isuse, volim te i za one koji Te ne vole. Dajem Ti zadovoljštinu za one koji Te vrijeđaju. Dođi u moje srce… Blagoslovljen Gospodin koji me pozvao na ovaj svijet da trpim, kako bi patnjom spašavala duše.… Svaki dan tražim što više patnje i osjećam veliku duhovnu utjehu kad više trpim, jer tada imam više za ponuditi mom Gospodinu za obraćenje grešnika. Ima stvari koje me jako puno koštaju, ali Božja volja neka bude.»[25]
SVETA VERONIKA GIULIANI je sa 17 godina ušla u samostan. U svom Dnevniku piše: „Srce mi je čulo nebesku glazbu. Mislila sam da sam u Raju. Vidjela sam mnoštvo svetaca i svetica… Čula sam glas našeg Gospodina: ‘Ova je već naša.’ Zatim se glas obratio meni: ‘Reci: što hoćeš?’ Veronika je uputila Isusu tri molbe: Da joj da snage da časno ispunjava sve svoje obaveze, da nikada ne prekrši Njegovu svetu volju i da joj dade milost raspeća, da i ona, poput Njega bude razapeta na križ za spas duša. Tako je počeo njen život u samostanu u kojem će živjeti do svoje šezdeset sedme godine, kada će se preseliti u vječnost… Prolazeći pored raspela u samostanu htjela je izmoliti samo strelovitu molitvicu i otići dalje, ali Kristov lik je oživio, pružio ruku prema njoj i prigrlio je na svoja ranjena prsa. Veronika se nije zbunila već reče: ‘Raspeti moj zaručniče, daj mi da osjetim sve muke koje si ti za nas podnio.’ Na veliki četvrtak Krist joj se ukazao sav u ranama i okrunjen trnovom krunom. Zamolila ga je da trnovu krunu dade njoj, što je Isus i učinio. Veronika je osjetila neopisivu bol. Imala je osjećaj da joj je trnje probolo uši, sljepoočnice i mozak. Pala je na zemlju, kao mrtva. Isus je podigne i reče da će do kraja života imati iskustvo te patnje… Posebno ih je osjećala petkom i u doba karnevala, kada se ljudi najviše odaju porocima, onda tijekom korizme a najviše u Velikom tjednu. Ona je patnje prihvaćala svom dušom i neprestano molila: ‘Gospodine, više, više, daj mi još više patnji.’ Siromasi je katkad vide kroz rešetke iznad samostanske ograde. Kada im dijeli pomoć, pokazuju se tragovi Kristovih rana na njezinim dlanovima i zato je prozvaše ‘opatica probušenih ruku’. Bog joj je otkrio koje je njeno poslanje: treba postati iskupiteljica ljudskih poroka, život će joj biti ispunjen patnjom, bit će posrednik između Krista i grešnika. Ona to rado prihvaća i moli Gospodina da i ona bude razapeta poput Njega. Veronika piše: „Muke drage, sve se oborite na me! Kako mi je drago trpljenje, po mukama se spašavaju duše. Samo po mukama se nalazi put sjedinjenja s Bogom.“[26] „Tjelesno i duševno trpljenje dioništvo je Isusovih prijatelja na zemlji. Što Isus više ljubi dušu, to joj daje veći udio u trpljenju što ga je sam pretrpio za nas. Sretna duša koja je tako odlikovana! Koliko zasluga može skupiti! To je najkraći put u Nebo. Ne bojte se trpljenja. Naprotiv, ljubite ga jer vas približava Bogu. O kad biste shvatili vrijednost trpljenja.“[27] Shvatili bi da eutanazije nije milosrđe već zločin!
[1] Spjev, II/1., str. 85., VIII/2., str., 46.
[2] Valtorta, M., Pouke ne temelju Pavlove poslanice Rimljanima, str. 318-319.
[3] Akvinski, T., Razgovor s pravoslavnima i muslimanima, Globus, Zagreb, 1992., str. 242-243.
[4] https://croative.net – Dokumentarni film – Pseudoznanstvena teorija evolucije i rastuća bešćutnost
[5] Michelini, monsinjor Ottavio, Čovječanstvo na pragu svog oslobođenja, Grafok, Zagreb, 2007., str. 239.
[6] Valtorta, M., Pouke na temelju Pavlove poslanica Rimljanima, str. 201.
[7] Ibid., Ja vam kažem, str.39.
[8] Spjev o Bogo-Čovjeku, IV/2., str. 197.
[9] Ibid., V/2., str. 8., V/1., str. 314.
[10] Apokalipsa, Jelsa, 1998., str.76.
[11] I vidjeh u noćnim viđenjima, str. 105., 122-123.
[12] Duše žrtve, str. 17.
[13] Spjev, VIII/1., str. 101.
[14] Ibid., Spjev o Bogu-Čovjeku, V/2., str. 239.
[15] Peyret, R., Marta Robin, Duh i voda, Jelsa 2003., str. 63., 164., 61., 127., 116
[16] Peyret, Raymond, Marta Robin – Križ i radost, DUH I VODA, Jelsa, 2003.
[17] Spjev., VI/1., str. 79-80.
[18] Valtorta, M., Spjev o Bogo-čovjeku, V/I., str. 294-295.
[19] Valtorta, M., Sjaj bića Njegova, str., 32.,
[20] Valtorta, M., Pouke na temelju Pavlove poslanice Rimljanima, Jelsa, str. 60.
[21] Ibid, Duše – žrtve, Jelsa, 1988., str. 12., 38., 43., 48., 32., 67., 48., 85., .
[22] Prema https://www.padrepio.hr/Svetipadrepio
[23] Rivas, C., Velika Križarska vojna Ljubavi, Duh i voda, Jelsa, 2003.
[24] Montfortski, Lj., Duhovni sp*isi, Zagreb, 2009. str. 296 – 302.
[25] www.mysticsofthechurch.com/Blessed/Alexandrina/Maria/da/Costa
[26] Giuliani, V., Symposion, Split, 2000., str. 385.
[27] Delacroix, M., Glas iz čistilišta, Čakovec, 1978., str. 85., Imprimatur
