Dok se lobiranje iz nekih Europskih zemalja glede primanje pričesti za razvedene vjernike u ponovnom braku nastavlja, a čini se da se traži neko kompromisno rješenje, vrijedi se sjetiti kako se odvijao jedan drugi ‘problem’ iz istoga dijela Europe- radi se o načinu primanja pričesti.
Običaj primanja pričesti na ruku prvo se počeo širiti u katoličkim krugovima tijekom ranih 1960.-ih, ponajviše u Nizozemskoj. Ubrzo nakon Drugog vatikanskog sabora, zbog eskalacije zloporabe u nekim europskim zemljama (Nizozemska, Belgija, Francuska i Njemačka), papa Pavao VI. je anketirao biskupe širom svijeta kako bi doznao njihovo mišljenje o toj temi. Dana 28. svibnja 1969. Kongregacija za bogoštovlje izdala je Memoriale Domini, u kojem stoji: “Iz primljenih odgovora, jasno je da daleko veći broj biskupa osjeća da sadašnju disciplinu [odnosno, pričest na jezik] ne treba mijenjati, dapače- ako bi se mijenjalo, bilo bi to uvredljivo za senzibilitet i duhovno razumijevanje samih biskupa i većine vjernika.“
Nakon razmatranja biskupskih savjeta, Sveti Otac je odlučio kako način davanja svete pričesti vjernicima ne treba mijenjati. Apostolska Stolica zatim je odlučno pozvala biskupe, svećenike i vjernike na revno obdržavanje ovog zakona iz zabrinutosti za opće dobro Crkve.
Unatoč ovome, 1969.-e papa Pavao VI. odlučio je ipak postići kompromis sa svojim neposlušnim biskupima u Europi. S obzirom na “težinu pitanja”, Papa nije odobrio pričest na ruku. On je, međutim, pristao na davanje indulta-iznimke u zakonu – pod određenim uvjetima: prvo, indult se ne može dati u zemlji u kojoj pričest na ruku nije već bila ustaljena praksa; drugo, biskupi u zemljama u kojima je utvrđena takva praksa moraju ga odobriti “tajnim glasovanjem i dvotrećinskom većinom.” Osim toga, Sveta Stolica je donijela nekoliko propisa vezanih uz indult za primanje pričest na ruku, po kojima nepoštivanje tih propisa može rezultirati gubitkom dozvole. Prva tri odredbe naglašavaju:
1. ) poštivanje laika koji nastavljaju tradicionalnu praksu (primanja klečeći i na jezik),
2. ) održavanje kod laika pravilno poštivanja Euharistije, i
3. ) jačanje vjere laika u stvarnu prisutnost Krista u euharistiji.
(Odlomak je iz članka u New Liturgical Movement)
Mislim da su svi prepoznali shemu: nove ideje (novo doba) – anketa – neposluh – kompromis – iznimka…
Ne mora se ni reći kako iznimke brzo postanu pravila.
A opasnosti kompromisa? Inače, uvijek sam nekako mislio da kompromisu nema mjesta u govoru o kršćanskom učenju, a danas se na tu riječ spotičem na svakom koraku. E sad nije da sam tvrd, mogu ja lako doći do kompromisa glede načina kako provesti vikend ili što ćemo za ručak ili koji film gledati- ali kompromis i Kristovo učenje mi ne idu u istu rečenicu osim: S Kristom nema kompromisa. Nije li sam Isus rekao Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je. Možda je to Isus i rekao osvrćući se na prisegu, ali kako je cijeli njegov govor bio usmjeren na obdržavanje Zakona onda se sigurno može primijeniti i na ovo.
A ne-/poštivanje propisa je teško uopće komentirati.
I što sad? Dosta ih se raspisalo o ovim temama (uključujući i nas) ali činjenica je da se naš glas u Rimu neće čuti. No zato se možemo svi moliti da do kompromisa ipak ne dođe i da se sakramenti dalje ne oskvrnjuju.
