Da, “klerikalizam” je bolest, ali je bolest i antiklerikalizam!
“Evo ga opet!” Ta mi je rečenica pala na pamet kad se papa Franjo još jednom osvrnuo na mlade svećenike i njihove preferencije u odijevanju. Ovog puta, međutim, dogodilo se na kraju njegovog posljednjeg obraćanja sudionicima “Sinode o sinodalnosti” i, samo po tom pitanju, neprimjereno i uvredljivo. Bila je to repriza njegovih omiljenih argumenata protiv “klerikalizma”:
Uz sve što se događa u Crkvi i svijetu, zašto fokus na čipkastim albama?
Naravno, svatko može čitati između redaka kako bi shvatio da se Papino pitanje zapravo ne odnosi na reverende i čipku; nego jer zna (točno) da mladi svećenici nisu u njegovom taboru.
Njegovi napadi na sve što miriše na tradiciju su konstantni, nazvavši tako i sjemeništarce “malim čudovištima”; sugerirajući da tradicionalni katolici vjerojatno pate od mentalne bolesti.
Kakvi su bili rezultati tih podlih, neljubaznih napada? Iz tjedna u tjedan provodim sate pokušavajući uvjeriti mlade svećenike i bogoslova da ne odustaju od svećeništva.
Međutim, postoji mnogo više od mojih vlastitih anegdotskih podataka. Prema samom Vatikanskom uredu za statistiku: “Vremenska tendencija broja bogoslova uočena u svijetu od 2013. odražava neprekinuti pad, koji se nastavio u 2021..” Nadalje: “Broj bogoslova u cijelom svijetu porastao je sa 63 882 u 1978. na 110 553 u 2000.—što daleko nadmašuje stopu rasta svjetskog stanovništva—i rastao je stabilnije tijekom sljedećeg desetljeća do vrhunca od 120.616 u 2011. Pad je posebno izražen od 2019.” Iz istog izvora doznajemo da broj bogoslova pada od 2013. godine (godine izbora ovog Pape).
Upravo su ovog mjeseca iz Poljske izašli vrlo uznemirujući podaci. U 2012. godini zemlja je dobila 828 novih bogoslova; 2023. samo 280. 2010. zemlja se mogla pohvaliti s ukupno 5500 bogoslova; 2023. samo 1690. Slični podaci dolaze iz Latinske Amerike gdje je 2010. bilo 12 000 bogoslova, ali manje od 10 000 2020. godine.
Istini za volju, ne može se postaviti niti jedan uzrok za ove padove, ali ne može se ni poreći ozbiljan “Franjin učinak”. Zbog atmosfere straha stvorene u Beroglianovom dobu, takva se razmišljanja mogu čuti samo u razgovorima iza zatvorenih vrata s rektorima bogoslovija i biskupima.
Ne poznajem nijednog bogoslova koji papu Franju smatra pozitivnim utjecajem na svoju odluku o svećeništvu. Nevjerojatno, mladići koji još nisu bili rođeni ili su tek bili bebe u vrijeme smrti pape Ivana Pavla II., vide ga kao model i vodiča. S druge strane, znam za mnoge potencijalne bogoslove koji se drže podalje od potpunog odaziva pozivu jer čekaju da ovaj pontifikat završi.
Papa je stalno poticao svećenstvo da imaju “miris ovaca”. Zanimljivo je da vjernici laici gotovo jednako hvale mlađi kler; oni cijene njihovo pravovjerje, njihov ars celebrandi, njihovo propovijedanje i njihov pastoralni žar. Papa bi trebao pohvaliti ove mladiće, koji su se ponudili Kristu i Njegovoj Crkvi u povijesnom i kulturnom trenutku kada za takvu odluku nema statusa, a kamoli privilegije. Ivan Pavao je to shvatio i zato je nas svećenike svakoga Velikog četvrtka obdario pismom kojim nas je podupirao u našem svetom pozivu. Znao je kako ispravljati i izazivati svećenike bez demoraliziranja ili maltretiranja.
Pomalo je zanimljivo da iako papu Franju odbijaju bogoslovi i svećenici u reverendama, on je očito zažmirio na mnoge časne sestre koje su paradirale Sinodom u laičkoj odjeći, pa čak i na formalnog voditelja, oca Ormonda Rusha, u odijelu i kravati – sve očito u suprotnosti s crkvenim zakonom!
Da, “klerikalizam” je bolest, ali je bolest i antiklerikalizam – pogotovo kada dolazi od pape.
otac Peter M.J. Stravinskas
