Dragi prijatelju,
Sudeći prema onome što pišeš na društvenim mrežama, čini mi se da si u teološkom i duhovnom vrtlogu. Dopuštaš li da te obuzme negativnost?
U Crkvi – kao i u svijetu općenito – ima mnogo zla, nema sumnje, pa stoga i mnogo razloga za malodušnost. Politički trendovi usmjereni su protiv božanskog i naravnog zakona, od kojih se udaljavamo velikom brzinom; naši pastiri spavaju zimski san, druže se s vukovima ili su postali vukovi. Ne moram dalje govoriti o mnogim posebnim problemima koji nas muče sa svih strana.
Stoga imamo sljedeće pitanje: Što ćemo učiniti s negativnošću? Hoćemo li se suočiti s njom snagom Svetog Imena Isusova ili ćemo je pustiti da uđe u našu kuću poput truleži ili termita, dopustiti joj da se nastani u našem tijelu poput raka i konačno zavladati nama?
Ne mogu da ne pomislim na Denethora iz Gospodara prstenova, upravitelja Gondora koji je gledao u palantir i vidio neizbježan poraz dobrih (što je u najboljem slučaju bilo patetično) i nezaustavljivi Sauronov trijumf—vidjevši u kratko vrijeme upravo ono što je neprijatelj želio da vidi, i nastao je očaj.
Pao si mi na pamet kad sam bio na misi po tradicionalnom obredu na Veliku subotu i dok se čitao kraj Evanđelja toga dana:
„Još je malo vremena svjetlost među vama. Hodite dok imate svjetlost da vas ne obuzme tama. Tko hodi u tami, ne zna kamo ide. Dok imate svjetlost, vjerujte u svjetlost da budete sinovi svjetlosti!” To Isus doreče, a onda ode i sakri se od njih“ (Iv 12, 35 – 36).
U tami koja nas obavija, još uvijek znamo gdje pronaći svjetlo. Istina je da naš Gospodin govori da je svjetlo dostupno samo određeno vrijeme, a zatim će biti oduzeto, ali On također implicira da oni koji vjeruju u svjetlo sami postaju svjetlo – kao kad kaže, koristeći drugačiju metaforu, „voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni“ (Iv 4, 14). A onda se On sakrio. Postoje trenuci kada se On doista skriva u svijetu ili u Crkvi, ali svjetlo se ne gasi ni u sebi ni u duši koja vjeruje i voli. Svjetlost može gorjeti još jače u tami, poput moćne uskrsne svijeće čiji je jedan plamen dovoljan da odagna sjene noći.
Katolicizam se prvenstveno ne odnosi na “Crkvu“ – to jest, Crkvu na zemlji u njezinim strukturama, zakonima, djelima, poslovima. Riječ je o jedinstvu s Kristom, što je razlog postojanja Crkve. U krštenju smo umrli i uskrsnuli s Njim; u Euharistiji primamo Njega. Nema drugog razloga da pripadamo Crkvi osim da jamčimo život od Života, svjetlo od Svjetla. Crkva daje pristup Njemu uz božansko jamstvo, i zato sam katolik. Nisam katolik da bih imao pristup kleru ili čak liturgiji; Pozdravljam dobre klerike i ispravnu liturgiju jer me vode bliže Njemu, onome koji je moj život i svjetlo. On je mjera, smisao, cilj svega toga.
Crkva na zemlji bila je iskvarena u svojoj hijerarhiji u nekim drugim razdobljima, ali mi smo preživjeli ta stoljeća Božjom milošću, Crkva je još uvijek tu, i što je još važnije, Krist je još među nama i u nama. Zbog te trajne Prisutnosti slijedila su razdoblja obnove, zapaljena ovim ili onim (dobrim) reformatorom ili reformatorskim pokretom. Nisu svi koji su živjeli u mračnim vremenima vidjeli obnovu koja je došla kasnije. Ljudska bića obično ne žive dovoljno dugo da bi vidjeli velike promjene od dobrog prema lošem ili lošeg prema dobrom, koje se kreću glacijalnom brzinom u usporedbi s normalnim životnim vijekom.
Za razliku od određenih glasova koji misle da “stavljaju stvari u perspektivu” uvjeravajući nas da prolazimo kroz „samo još jednu krizu, i to ne najgoru, među mnogim krizama s kojima se Crkva Božja morala suočiti tijekom dvadeset stoljeća povijesti”, vjerujem da gledamo povijesni najniži stupanj Katoličke Crkve na zemlji, pored kojeg arijanska kriza iz četvrtog stoljeća ili protestantski ustanak iz šesnaestog izgledaju kao grubi nacrti. Ipak, svatko tko je živio za života sv. Atanazija Aleksandrijskog mogao se okladiti u nešto što bi se činilo vrlo vjerojatnim, a to je da će nicejsko pravovjerje biti osuđeno na propast i da će nestati; i svatko tko je živio sredinom šesnaestog stoljeća mogao je biti u iskušenju dati sličnu prognozu za Europu, zagađenu crkvenom korupcijom i opustošenu lažnom reformom.
Isto vrijedi i sada: ima onih koji tvrde da je papinska stolica prazna, ili da nema šanse za oporavak; da smo predaleko otišli; da smo osuđeni na propast… Pravovjerni katolici koji vole tradiciju drže se u nemogućem položaju; oni su trivijalna manjina; mogu biti zdrobljeni u trenu.
To je ono što naši katolički Denethori vide na svojim internetskim palantirima.
Ali zašto neki uopće misle da je Sotona konačno “nadmudrio“ Boga – ili da Ga je satjerao u kut iz kojeg nema izlaza? Mislimo li da Sotona ima toliku moć ili imamo tako loš odnos prema Bogu?
Na kraju postoje dvije alternative: vjera ili nihilizam. Za čovjeka koji razmišlja, sve se svodi na ovo dvoje, a jedini cilj u životu je postati svetac ili umrijeti pokušavajući.
Sveci su pomalo ludi, ali to su i ateisti (npr. Marx, Nietzsche, Derrida, Dawkins). Radije bih za svoj sudbinu odabrao slijediti svece. Nazovite to ažuriranom Pascalovom okladom: radije bih iskoristio sve svoje šanse za obećanje vječnog života s Kristom nego odbacio nadu u to radi prolaznih dobitaka. Radije bih se kladio u skrivenu snagu Krista, koja buja u cvatu u svakoj duši koja moli, žrtvuje se i voli, nego da se prepustim skepticizmu koji gleda svijet oko sebe i kaže: „Tako je: to je gigantski, besmislen nered…“; ili „Crkva je ogromna, beznadna zbrka. Nije ono za što se predstavlja. Ili je Krist lagao, ili nas je napustio…”; ili: „Kršćanstvo je gigantski sustav represije i izrabljivanja vođen osjećajem krivnje kojim pastiri (klerici) profitiraju na račun ovaca“.
Čitajući biografiju trapističkog opata Gabriela Sortaisa (1902. – 1963.) naučio sam vrijednu lekciju. Sortais je imao vatren temperament, bio je politički angažiran, čak je bio zaručen. Tada je čuo Božji poziv da postane redovnik, napustio je sve i postao trapist.
Nakon svojih jednostavnih zavjeta, ušao je u potpunu tamu, gdje više nije mogao razmišljati o Bogu ili vjeri bez gađenja. Nastavio je činiti djela vjere. I nakon tri godine, jednog dana tama je jednostavno nestala poput oblaka koji su ustupili mjesto suncu.
Nedugo zatim, u dobi od trideset tri godine, izabran je za opata zajednice i preuzeo je teret koji sasvim sigurno nije želio. Zatim je ušao u drugu tamu – ovaj put kreposti nade. Nije mogao vjerovati da ga Bog voli ili da želi da bude na nebu; zapravo, vjerovao je da je predodređen da bude proklet, i ništa nije moglo pokolebati to uvjerenje.
Ova tama je potrajala mnogo dulje od prve, ali o. Sortais nastavio je s odlučnošću, moleći jednostavno iz ljubavi prema Bogu – kao što je tada rekao, čak i ako sam grešnik i otpadnik, Bog je još uvijek dobar i zaslužuje moju ljubav, pa ću mu dati sve što mogu. Njegova vjernost i ljubav kroz ovo vrijeme unutarnje bijede pobijedili su nemire, a kada je ova tama konačno nestala, pojavio se mir i povjerenje koje više ništa nije moglo pokolebati, usprkos strašnim kušnjama.
Sveta Terezija iz Lisieuxa pretrpjela je sličnu mračnu noć na kraju svog života i rekla je da „samo netko tko je prošao kroz ovakav tunel može shvatiti kroz što sam ja prošla“. Drugi su sveci proveli godine u nedostatku bilo kakvog osjećaja ili svijesti o Bogu. Nastavili su moliti i raditi kao i prije. Svjetlo ih na kraju nije iznevjerilo i postali su još više “sinovi svjetla“, i nastavili su vidjeti Svjetlo osobno – ali s ovom prednošću: već su bili pročišćeni i nije im bilo potrebno daljnje čišćenje. Sveci koje sada štujemo kao uzore vrline imali su goleme unutarnje krize dok su bili u ovom smrtnom životu. Držali su se čak i kad nisu mogli vidjeti kroz maglu ili mrak. Zato su postali sveci.
Moglo bi se tako gledati na ljude i reći: „Sveci su ludi. Ne postoji nijedan ljudski dobar razlog da nastave vjerovati, nastaviti se nadati, voljeti, kad je sve tama, praznina, besmisao”.
Ima nešto istinito u stavu da su oni luđaci, ali to su isto tako i nihilisti i ateisti. Zapravo, svi najzdraviji ljudi su ludi, jer mogu vidjeti da Bog postoji i stoga daje smisao svemu, uključujući tamu patnje i lišavanja u svim njihovim oblicima – i to ih čini da postanu “budale“ za Krista – ili Boga nema i život je čisti apsurd kojeg će se i najdosljedniji osloboditi samoubojstvom (samo što dosljednost ne postoji; svaki čin bio bi jednako besmislen).
Čitao sam potresne izvještaje o paklu kroz koji su pojedini katolici prošli zbog zlostavljačkog klera. Ne bih se usudio takvoj žrtvi dati otrcani savjet: „Podigni glavu, čovječe, nije to tako loše. Oprosti i zaboravi. Kreni dalje“. To bi bio samo novi oblik okrutnosti. Ali ako katolik prestane vjerovati ili ako prestane ići u crkvu, što će pronaći? Krista izvan vidljive Crkve? Boga izvan organizirane religije? To je isprobano: to se zove protestantizam, koji je evoluirao u liberalni protestantizam, koji se urušio u liberalizam, koji se sada proždire u bolesnim i ružnim strastima.
Mi komuniciramo s Bogom, primamo i prianjamo uz Krista kao Njegovo Tijelo. Svoju vjeruju polažemo u Krista, a ne u Crkvu; Crkva je sredstvo, a ne cilj – nije odredište. Njime smo spašeni i nećemo se spasiti bez Njega. To je temeljna vjera kršćanina. Čak i u najgorim vremenima imamo puno toga za reći, pogotovo zato što, iako nitko tko hoda zemljom nije savršen, u Crkvi još uvijek ima dobrih, svetih, velikodušnih i mudrih laika, redovnika i klera, i uvijek će ih biti. Nije sve pustoš.
Svatko tko pokušava slijediti Krista doživjet će kušnje – kao što nas je On uvjeravao da hoćemo – i ako su kršćani dovoljno ozbiljni po pitanju učeništva, ili ako su na poziciji vodstva, morat će se suočiti s velikim unutarnjim krizama. Pitanje koje si moram postaviti je sljedeće: Činim li ono što trebam da bih hranio svoju vjeru?
Čuo sam jednom svećenika kako kaže u homiliji: „Vjera je poput mišića; jača je kada vježbate, a slabija kada to ne činite“.
U jednom trenutku, dok sam bio na fakultetu, netko mi je preporučio da svaki dan pročitam ponešto iz jednog Evanđelja, da bolje upoznam Krista, da ga iznova sretnem. Zvuči previše lako i jednostavno, ali ima mnogo istine u ovom savjetu. Kao što sam ranije rekao, On je razlog zašto radim sve što radim – ili barem želim da bude istina da je On razlog. Zašto bi On bio razlog? Zato što „nikad čovjek nije tako govorio kao ovaj (taj) čovjek“ (Iv 7, 46). On je jedini u ljudskoj povijesti koji je poznavao stvarnost u potpunosti – moju, tvoju, svačiju. Ako On nije Onaj kojeg vrijedi slijediti, Onaj za kojeg vrijedi živjeti i umrijeti, onda ništa nije vrijedno truda, jer ništa drugo ne može Mu biti jednako. Ili bolje rečeno, sva druga dobra su svijeće, a On je sama Svjetlost od koje se te svijeće pale.
Smatram da čitanje Svetog pisma, a posebno molitva Božanskog časoslova, ima učinak jačanja, fokusiranja i uzdizanja. Dovodi nas u kontakt sa smislom stvari, s ishodištem i ciljem stvarnosti, s Onim koji kaže: „Ja sam koji jesam”. Svakodnevni kontakt s Bogom u molitvi i duhovnom čitanju ne uzrokuje da problemi ispare, tereti izgube težinu ili da zla prestanu. Umjesto toga, daje nam moć vida da vidimo kroz njih i mimo njih, sposobnost da izdržimo dok ne počinemo u Njemu i sigurnost da su svjetska zla konačna, privremena i pobjediva. To vrijedi i za zla u Crkvi.
Svima nam je potrebna milost da ustrajemo u najnesvetijem i nekršćanskom dobu. Moramo moliti više nego ikad za porast vjere u Boga, nade u njegova obećanja i ljubavi prema njegovoj dobroti – rasplamsanoj u gorućoj peći ljubavi – Presvetom Srcu Isusovom.
Tvoj (prijatelj) u Gospodinu,
Radnik u vinogradu (Božjemu)
Izvor
