Ruski filozof Vladimir Solovjov (1853.–1900.), kojega je papa Ivan Pavao II. hvalio zbog toga što je uspostavio „plodonosan odnos između filozofije i Božje riječi“ i koji je u svome monumentalnom djelu Rusija i sveopća Crkva jasno ispovjedio vjeru u katolički nauk o rimskom primatu, rekao je:
Kršćanstvo, ako ga doista prihvatimo kao apsolutnu istinu, mora se provoditi u svim poslovima i odnosima života. Ne mogu postojati dva vrhovna načela života. To je religiozni i moralni aksiom: nitko ne može služiti dvojici gospodara.
Doista, služenje „dvojici gospodara“ dijelom proizlazi iz činjenice da mi ljudi ne možemo postići suglasnost o „najvišem [ili prvom] načelu“: o Bogu kao konačnom izvoru svega postojanja i istine, koji nam svojim božanskim otkrivenjem pokazuje kako upoznati i živjeti prema njegovim moralnim zapovijedima.
Jedno je kad dvosmislenost postoji u našemu sekulariziranom društvu, koje je u najboljem slučaju ravnodušno, a u kojem su relativizam, proporcionalnost i konsekvencijalizam postali norma, ili u crkvenim zajednicama poput luterana ili kršćanskih fundamentalista, koji se možda javno protive pobačaju, ali podupiru umjetnu oplodnju. Međutim, nešto je posve drugo kad se takva nejasnoća pojavi unutar same Katoličke Crkve, u kojoj su učenja našega Spasitelja Isusa Krista bila jasna i postojana već dvije tisuće godina. To vidimo, primjerice, kod njemačke katoličke hijerarhije, koja ostaje podijeljena oko smjernica za blagoslov istospolnih parova na koje je pozvao papa Franjo svojom objavom Fiducia Supplicans.
Mnogo se već govorilo na medijskim platformama o audijenciji koju je prošlog ponedjeljka kod pape Lava XIV. imao disidentski i pro-LGBTQ+ svećenik o. James Martin, D.I. Manje se, međutim, spominjalo da je nekoliko dana ranije papa tiho primio sestru Lucíju Caram, argentinsku dominikanku najpoznatiju po svojem javnom odobravanju homoseksualnog „braka“.
„Bila bih za to da se homoseksualcima dopusti vjenčanje u Crkvi jer Bog uvijek blagoslivlja ljubav“, rekla je s. Lucía. Na pitanje bi li preporučila homoseksualnim parovima da žive svoj porok, slegnula je ramenima: „Ako se vole… Što hoćete da vam kažem!“
Ono što je obeshrabrujuće u svemu ovome jest to što takvi susreti prenose, kako je o. Martin objavio na ????-u nakon svoje audijencije, „istu poruku… pape Franje o LGBTQ osobama, a to je poruka otvorenosti i dobrodošlice“, bez naglašavanja težine grijeha i time uskraćujući takvim osobama puninu sudjelovanja u Božjem savezu.
Opravdanje za sve to, kako je nedavno rekao kardinal nadbiskup Bologne i predsjednik Talijanske biskupske konferencije Matteo Maria Zuppi, citirajući papu Franju, svodi se na istu staru politički korektnu pripovijest:
„[M]i se više ne suprotstavljamo svijetu, nego svijet ulazi u nas“, izjavio je Zuppi.
Pravila postoje i moraju se poštovati. Ali integriranjem, to jest čineći da se ljudi osjećaju kao kod kuće, a ne samo tolerirani ili osuđeni. Oni koji se čine strancima ulaze jer su zapravo Njegova djeca i naša braća. A kako učimo ono što se naziva neotuđivim načelima? Tako da smo unutra, da živimo s drugima. Mi moramo biti Božja kuća, a ne hotel, kako bi rekli naši roditelji, barem moji. Svi moramo naučiti živjeti kod kuće, misliti u odnosu na Gospodina i na druge.
Naravno, nitko neće nijekati da je Crkva za sve i da je otvorena svima, baš kao što ne možemo ograničiti način na koji Bog daruje svoje oproštenje, koje je vječno. I trebali bismo ljude učiniti da se osjećaju kao kod kuće, baš kao što je to činio naš Gospodin sa grešnicima. Međutim, to ne znači da Crkva ima politiku „otvorenih vrata“ gdje, primjerice, sakramenti, koji su nužni za naše spasenje, postaju opcionalni ili čak nepotrebni. To bi bilo pretpostavljanje Božjeg milosrđa, kao što to pogrešno čine protestanti. Oni tvrde da je dovoljno da prihvate Isusa Krista kao svoga osobnog Gospodina i Spasitelja i da su spašeni — tj. da će odmah nakon smrti otići u nebo.
Zapravo, budući da smo mi katolici ušli u savez s Bogom kada smo primili sakrament krštenja i potvrdili ga sakramentom potvrde, obvezni smo redovito koristiti sakramente ako želimo imati nadu u spasenje. A kada trebamo biti ispravljeni, tada trebamo i biti ispravljeni!
Daleko od toga da bih ja sudio papi zbog njegovih susreta s o. Martinom i s. Lucíjom, osobito budući da ono o čemu se razgovaralo nije javno objavljeno. Pa ipak, kakav zaključak mi katolici trebamo izvući kada se poglavar naše Crkve sastaje s redovnicima koji javno niječu crkvene istine, a Tiskovni ured Svete Stolice potom ne kaže ništa? Na temelju onoga što je izjavio kardinal Zuppi, može se zaključiti da umjesto evanđeoske poruke prevladava masonsko načelo ljudskog bratstva kao vrhovno načelo.
Možda će biti onih koji kažu da se to „vrhovno ili prvo načelo“ ograničava na religiju i stoga ga se ne može očekivati od nekoga tko nije katolik, jer svi mi, kao ljudska bića, imamo svoja mišljenja. No, crkveni nauk nije subjektivan, pa se stoga ne može tvrditi da se ne zna za univerzalni pojam istine jer je on određen prirodnim zakonom, koji je, kako je istaknuo Ciceron u svom govoru „Za Tita Anija Milona“:
… [jest] zakon… ne napisan, nego rođen s nama, koji nismo naučili, niti primili predajom, niti pročitali, nego smo ga uzeli, upili i usvojili od same prirode; zakon koji nas nitko nije učio, nego za koji smo stvoreni, koji nismo vježbali, nego je usađen u nas…
To je urođeni dio našega vlastitog čovještva, budući da smo stvoreni na sliku i priliku Božju (Postanak 1,27). Jasan primjer toga vidimo kada je Kajin ubio svoga brata Abela. Iako Bog još nije dao čovjeku Dekalog, u ovom slučaju zapovijed „Ne ubij“ (Izlazak 20,13), Kajin je odmah znao nakon što je ubio brata da je počinio težak grijeh. Bog ga je ukorio, ali ga nije napustio (usp. Postanak 4).
Kad bi Tiskovni ured Svete Stolice objavio priopćenje poput: „Papa se sastao s… i potvrdio crkveni nauk o toj stvari“, tada bismo mogli odahnuti. Jer tada bismo, manje-više, mogli biti sigurni da je „prvo načelo“ potvrđeno.
