Kanonski pravnici kritiziraju završno izvješće sinodske komisije: prijedlozi odstupaju od katoličkog nauka
Nekoliko kanonskih pravnika kritiziralo je završno izvješće komisije Sinode o sinodalnosti za kanonsko pravo, ocijenivši da nekoliko predloženih izmjena predstavlja odstupanje od katoličkog nauka i da je u suprotnosti s učenjem Drugoga vatikanskog koncila.
Komisija, čije je izvješće Glavno tajništvo Sinode objavilo 30. rujna, nastojala je utvrditi kako se teološki i ekleziološki uvidi proizašli iz Sinode o sinodalnosti održane od 2021. do 2024. godine mogu pretočiti u kanonske odredbe.
Prema riječima dominikanskog svećenika i kanonista oca Piusa Pietrzyka, izvješće komisije sadržava „možda dvije pristojne ideje”, dok se sve ostalo kreće od „besmislenih kozmetičkih promjena do izdaje Drugoga vatikanskog koncila i dvaju tisućljeća ekleziologije”.
Zakonodavni prijedlozi uključuju izmjene 34 kanona, među kojima su i oni koji uređuju mogućnost da laici obnašaju službe te preuzimaju odgovornosti i služenja u Crkvi. Drugi prijedlozi odnose se na kanone koji uređuju vijeća i biskupske konferencije te predlažu promjene savjetodavnih i drugih tijela kako bi se ojačali sudjelovanje i poslanje.
Nezabludivost i sensus fidelium
Jedno od ključnih spornih pitanja jest prijedlog izvješća da se kanon 749, koji govori o papinskoj nezabludivosti, dopuni uvodnim pozivanjem na sensus fidelium, odnosno opći konsenzus Božjeg naroda.
Preuzimajući formulacije iz konstitucije Drugoga vatikanskog koncila Lumen gentium, predložena dopuna navodi da „cjelokupno tijelo vjernika, pomazano Duhom, ne može pogriješiti u pitanjima vjere, a to svojstvo očituje nadnaravnim osjećajem vjere čitavoga naroda kada se pokaže njegovo opće slaganje u pitanjima vjere i morala, od biskupa do posljednjega vjernika laika”.
David Long, izvanredni docent na Fakultetu kanonskoga prava Katoličkog sveučilišta Amerike u Washingtonu, rekao je da predloženi kanon opravdano nastoji snažnije pravno priznati učenje Drugoga vatikanskog koncila prema kojemu cjelokupno tijelo vjernika ne može pogriješiti u vjerovanju. Ipak, smatra da toj odredbi nije mjesto u kanonu 749, koji se odnosi na to tko može nezabludivo naučavati.
Prema njegovu mišljenju, primjerenije bi bilo uvrstiti je u kanon 750, uz zajedničko ispovijedanje vjere Crkve pod vodstvom crkvenoga učiteljstva. Long bi također želio da tekst jasno utvrdi kako se sensus fidelium može ostvarivati samo u zajedništvu s crkvenim učiteljstvom i pod njegovim vodstvom, a ne kao puko mišljenje većine.
„Koncil ga nikada nije promatrao kao nešto neovisno o učiteljstvu”, rekao je.
Sveti red i upravljanje Crkvom
Među ostalim spornim prijedlozima nalaze se oni kojima bi se ojačala pravna mogućnost da kvalificirani muškarci i žene laici obnašaju crkvene službe, preuzimaju određena služenja i odgovornosti te sudjeluju u nekim područjima upravljanja Crkvom. Predlaže se i da u pojedinim vijećima broj članova koji nisu biskupi bude jednak broju članova koji su ondje po službenoj dužnosti, kao i jačanje operativnih ovlasti biskupskih konferencija, uključujući ukidanje uloge Svete Stolice u ovlašćivanju laika za asistiranje pri sklapanju ženidbe.
Otac Gerald Murray, kanonist i svećenik Nadbiskupije New Yorka, rekao da su predložene izmjene kanonskoga prava „očito pokušaj proširivanja ovlasti upravljanja Crkvom na krštene katolike koji nisu zaređeni za svećenike i biskupe”.
Naglasio je da ta „novina nije tek manja prilagodba stege Katoličke Crkve”, nego „odbacivanje crkvenoga nauka prema kojemu se trostruka služba svećenika, proroka i kralja povjerava samo onima koji su zaređeni za svećeništvo i biskupstvo”.
Otac Murray rekao je da bi prema predloženim izmjenama „krštene osobe koje nisu zaređene mogle djelomično obnašati trostruku službu, i to u njezinoj kraljevskoj dimenziji”. Nadalje, upravljanje Crkvom „postalo bi delegirana ovlast koja se dodjeljuje onima koji nisu pastiri”, što bi predstavljalo „radikalan odmak od katoličkoga nauka”.
Otac Pietrzyk, koji obnaša službu vikara za upravu Dominikanske provincije svetoga Josipa, rekao je da je rad komisije „zapravo pokušaj odvajanja vlasti upravljanja od vlasti svetoga reda, i to na način koji bi desakralizirao Crkvu i u biti je pretvorio u protestantsku zajednicu s papom”.
Posebno je kritizirao prijedlog prema kojemu bi laici mogli sudjelovati kao suci u crkvenim sudovima.
„Zamisao sudskoga vijeća sastavljenog isključivo od osoba koje nemaju vlast svetoga reda revolucionarna je, a teološko shvaćanje na kojemu se taj pristup temelji iz temelja bi potkopalo narav Crkve”, rekao je. „Štoviše, to je potpuno suprotno učenju Drugoga vatikanskog koncila, osobito konstituciji Lumen gentium, koja je jasno istaknula jedinstvo tih dviju vlasti.”
Otac Pietrzyk rekao je da je to sadržano u kanonu 129, koji, kako je istaknuo, ovaj dokument — ironično ili iz neznanja — uopće ne predlaže izmijeniti.
Long je, sa svoje strane, rekao da ozbiljno shvaća doktrinarne zabrinutosti povezane s vezom između upravljanja Crkvom i svetoga reda. Međutim, sadašnje pravo već dopušta da laici budu suci, pa prema njegovu mišljenju „lačko vršenje sudske vlasti samo po sebi ne predstavlja prekid s naukom”.
Njegova se zabrinutost, rekao je, odnosi na „širinu predloženih ovlasti čije granice ostaju nejasne” i koje je potrebno „precizirati”.
Long je pozdravio i dva prijedloga iz dokumenta: da pastoralna vijeća budu obvezna na biskupijskoj razini te da se za određene važne biskupske odluke zahtijeva suglasnost prezbiterskoga vijeća.
„Ovo potonje dalo bi tom vijeću obvezujuću ulogu u pitanjima poput preustroja župa”, rekao je. „Crkva bi trebala pozdraviti snažnije sudjelovanje i odgovornost, ali zahtijevanje suglasnosti nadilazi savjetovanje. Zakonodavstvo mora odgovoriti na pitanje kako biskup treba ispunjavati svoje odgovornosti kada se suglasnost ne može postići.”
Neobvezujući dokument
Osim neposrednih izmjena, komisija navodi da dugoročno postoji „očita potreba” za sveobuhvatnom revizijom i latinskoga i istočnih zakonika kanonskoga prava kako bi se u njih uključili teološki i ekleziološki uvidi Sinode.
Tajništvo Sinode istaknulo je da je izvješće radni dokument, odnosno savjetodavni tekst koji nije pravno obvezujući. Za njegove bi prijedloge bilo potrebno papinsko odobrenje, a sve stvarne zakonske izmjene morale bi biti službeno proglašene.
„Srećom, mislim da je cijela ova stvar mrtvo slovo na papiru”, rekao je otac Pietrzyk, koji je ujedno sudac crkvenoga suda Vojne nadbiskupije. „Sam dokument nema nikakvu pravnu snagu.”
Upozorivši na malen broj uključenih osoba i „radikalnu narav” nekih ideja, rekao je da ti čimbenici izvješću daju „malu moralnu težinu”.
„Ovaj bi dokument trebao ostati ono što jest”, rekao je, „neobična fusnota u povijesti Crkve”.
Koordinator desetoročlane komisije bio je nadbiskup Filippo Iannone, koji je u vrijeme osnivanja komisije obnašao službu prefekta Dikasterija za zakonodavne tekstove, a sada je prefekt Dikasterija za biskupe.
Među ostalim članovima bio je kardinal Gianfranco Ghirlanda, koji, prema riječima oca Pietrzyka, već 40 godina „zastupa krajnje stajalište ekleziologije usredotočeno na ovlast rimskoga prvosvećenika da delegira svoje ovlasti”.
Članica komisije bila je i Myriam Wijlens, nizozemska kanonistica koja snažno podupire uključivanje krštenika u procese razlučivanja i donošenja odluka, kao i puno sudjelovanje žena u savjetodavnom i upravljačkom životu Crkve. Općenito gledano, Wijlens je odigrala ključnu ulogu u sinodskom procesu.
