Drugi vatikanski sabor pozvao je laike na aktivno sudjelovanje u euharistijskom bogoslužju. Nitko, koliko ja znam, ne spori da je aktivno sudjelovanje poželjno. Pitanje je: što znači “aktivno sudjelovanje”?
“Aktivno sudjelovanje” ne znači dati vjernicima da nešto rade. Aktivno sudjelovanje znači biti zaokupljen tom radnjom. Ne kroz vlastito djelovanje, već u središnjoj radnji koja je i razlog dolaska na misu.
Od Drugog vatikanskog sabora, liturgičari su katolicima laicima dali više stvari koje moraju raditi na misi: pjevanje pjesama, izgovaranje odgovora, razmjena znaka mira itd. Ove radnje mogu, ali ne moraju poboljšati sveukupni doživljaj pohađanja mise; mogu ali i ne moraju ojačati osjećaj zajedništva. To pitanje za sada ostavljam po strani. Želim reći da oni ne rješavaju najvažnije pitanje. Naš cilj je aktivno sudjelovanje; Da. Ali aktivno sudjelovanje u čemu?
Po meni postoji samo jedan uvjerljiv odgovor na to pitanje. Aktivno sudjelovanje u misi znači zadubiti se u euharistijsku žrtvu: u Kristovu žrtvu. Aktivno sudjelovanje proizlazi iz spoznaje da mi, laici, nismo središnji akteri. Nije ni svećenik, osim u mjeri u kojoj djeluje in persona Christi. Aktivno sudjelovanje znači hodati u duhu putem do Kalvarije i odande do praznog groba. Sve ostalo je strano.
Da, okupljamo se kao zajednica; ali ono što nas povezuje je naš zajednički status hodočasnika na tom putu. Da, pjevamo i molimo zajedno naglas; ali to činimo kako bi slavili našeg Spasitelja i tražimo njegovu milost. Misa će se slaviti bili mi prisutni ili ne, bili uključeni ili ne. Kristova spasonosna Žrtva bit će dovršena, s nama ili bez nas. Mi samo biramo želimo li ili ne želimo biti ujedinjeni s tom Žrtvom.
Stoga, možda paradoksalno, promicanje aktivnog sudjelovanja u misi zahtijeva jačanje spoznaje da mi nismo glavni akteri: da je to djelovanje Isusa Krista, koji se prinosi Ocu. Nazovite nedjeljnu liturgiju Svetom Misnom Žrtvom, i to će biti korak u pravom smjeru.
