Kako blagdan Sveta Tri kralja u Australiji nije niti praznik niti obvezan za vjernike (ovdje su samo Božić i Velika Gospa zapovijedani blagdani) danas smo odlučili posjetiti crkvu sv. Aloysius gdje se već duže vrijeme redovito održava tradicionalna latinska misa u Melbourne-u. Kada smo ih zadnji put posjetili, prije pet godina, župom je upravljalo svećeničko bratstvo sv. Petra, ali u međuvremenu je prešla u tzv. domaće ruke, odnosno sad je vodi Zajednica blaženog John Henry Newmana (http://newman-community-melbourne.org/) pod ingerencijom same nadbiskupije.
Kako sam samo nekoliko puta u životu imao priliku prisustvovati latinskoj misi, uvijek me nanovo obuzme poseban doživljaj. Ovoga puta nisam ni pokušavao pratiti misu kako bih ostao ‘u tijeku’ događaja, nego sam koristio savjet koji sam jednom pročitao i samo zadržao u sebi osjećaj kao da sam došao na klanjanje pred Presvetim a neka svećenik slavi misu kako je već propisano. Tako dok mi je žena fanatično listala po misalu, ja sam jednostavno uživao u misi u nekakvom meditativnom stanju jer moram priznati, u sat i pol koliko je trajalo, nisam ni našao vremena za osobnu molitvu. A što se jezika tiče i razumijevanja same mise, dobro mi je otac rekao, kada sam ga pitao kako je to bilo u pretkoncilsko vrijeme kada su u selu ljudi bili u najbolju ruku polupismeni, a on mi kaže; ‘bitno da je propovijed na Hrvatskom, a sve ostalo je do svećenika’. A na isto pitanje mi mater odgovara, ‘ah, tada su ljudi bili pobožniji pa nije bio neki problem‘, nekako hvaleći se da je tada i ona znala nešto malo latinskog ali da je sada zaboravila (s tim da je možda pohađala svega četiri razreda osnovne škole).
Da se vratim malo samoj liturgiju; bila je zbilja svečana. Uvijek me nanovo fasciniralo koliko se drži do najsitnijih detalja, što se možda nekima čini pompozno ali svaka im čast. Kada bih sve opisivao trebao bi mi misal pa se neću ni upuštati u to. Sve je izgledalo savršeno sinkronizirano iako ih je oko oltara bilo skoro desetak, što svećenika, đakona i ministranata. Zanimljivo je bilo vidjeti kako si međusobno pružaju mir- uz naklon i neku vrstu zagrljaja koji prvo ide od predsjedajućeg svećenika pa dolje do ministranta (blagoslov se doslovno spuštao s vrha oltara do dna). Kod čitanja su svećenici svaki put kod spominjanja Isusovog imena skidali svoj biret (kapu) a kada se u evanđelju čitalo o poklonu mudraca onda smo svi na te riječi kleknuli i poklonili se. Sve smišljeno kako bi se na neki način što više uronilo u Kristovo otajstvo. Znam da mnogi često znaju reći da si na ovakvoj liturgiji sabraniji i da ti misli ne lete na sve strane pa sam uvijek mislio: pa naravno kad stalno moraš pratiti što se događa i listati po misalu. Ispalo je da to nema nikakve veze s tim: jednostavno svaki čin svećenika u tebi budi tu sabranost i podsjeća te stalno zašto si tu. No najviše su me se dojmili ministranti (kada samo pomislim na koju razinu je ova služba spala u Hrvatskim župama). A za zbor samo pohvale. Iako nakon Božića svi idu na nekakav kolektivni odmor, ipak njih četvoro izvelo je prekrasnu gregorijansku misu.
I na kraju, nakon kratkog razgovora, svećenik nas je odmah upoznao s drugim Hrvatima koji redovito dolaze na misu kod njih (ima nas stvarno svugdje) pa je već pao dogovor za kavu u subotu na kojem će znam, biti dugosatno raspravljanje o stanju liturgije u Crkvi. Jedva čekam.
