Odgovorni smo jedni za druge. Svaki naš susret ostavlja trag na drugome, nekad površan, a nekad dubok i neizbrisiv…
„Ljubi Boga više od svega a bližnjega svoga kao sebe samoga.“ To je kruna svih Božjih zapovijedi i stoga ju treba prihvatiti s ozbiljnošću i s poštovanjem. Bog je Ljubav i Milosrđe, ali postoji granica Njegovoj milosrdnoj ali inteligentnoj dobroti, i kada čovjek uporno ustraje u grijehu, i božansko Milosrđe uzima za budalastu dobrotu koju je dopušteno ismijavati, iskusit će Božju pravednost, jer (Gal 6,7): „Bog se ne da izrugivati.“ U Bogu su Pravda i Milosrđe neodvojivi.
O tome nam govori cijelo Evanđelje a posebno prispodoba o prosjaku Lazaru i bogatašu, kad kaže (sl. Lk 16,19-31, Valtorta M.): „Bijaše neki bogataš koji se oblačio u grimiz i skupocjeni lan, i svakodnevno se sjajno gostio. A u istome gradu bijaše jedan prosjak, veliki prosjak… velik po svojoj bijedi, kao što onaj drugi bijaše velik po svojem bogatstvu… On nikada nije prekršio Zakona… a osobito se pokoravao zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu… Svake večeri bi dolazio na bogataševa vrata, nadajući se da će dobiti barem mrvice od svečanih gozbi. Izvalio bi se na ulicu kraj vrata i strpljivo čekao. Ako bi ga bogataš opazio, naredio bi da ga otjeraju, jer ono tijelo pokriveno ranama, neishranjeno, u poderanim haljinama, bijaše odviše tužan prizor za njegove uzvanike – tako je govorio bogataš. Ali, ustvari, razlog bijaše taj, što pogled na onu bijedu i dobrotu bijaše trajni prijekor njemu, raskošniku. Samilosniji od njega bijahu njegovi psi, dobro hranjeni, s dragocjenim ogrlicama, koji su dolazili k Lazaru i lizali mu rane. Štektajući od radosti zbog njegova milovanja, donosili su mu ostatke bogatih stolova. Jednog dana Lazar umre. Nitko na zemlji nije to opazio, niti je tko za njim plakao. Dapače, bogataš je kliktao od radosti što ne vidi onog dana, a ni kasnije, onu bijedu koju je on nazivao ‘ljagom’ na svojim vratima. Ali njegovu smrt su opazili anđeli nebeski. I pri njegovom posljednjem dahu, u njegovoj hladnoj duplji bijahu prisutne nebeske čete, koje su u blistanju svjetla uzele njegovu dušu i ponijele je, uz pjesmu, u krilo Abrahamovo. Prođe neko vrijeme i umre i bogataš. O, koje li raskošne sahrane! Čitav grad – koji se tiskao na trgu gdje se dizao bogatašev stan da bude zapažen kao prijatelj velikana, iz znatiželje ili radi interesa kod baštinika – pridružio se žalosti pa se kuknjava dizala do neba, a sa žalosnim kukanjem i pohvale ‘velikom dobrotvoru’ i ‘pravedniku’ koji je umro.
Može li čovjekova riječ promijeniti Božju presudu? Može li ljudska obrana izbrisati ono što je zapisano u knjizi Života? Ne, ne može. Što je dosuđeno, dosuđeno je i što je pisano, pisano je. I unatoč svečanoj sahrani bogataševa duša završi u paklu. Tada, u užasnoj muci, pijući i jedući oganj i tmine, nalazeći mržnju i mučenje svuda oko sebe, podiže pogled k nebu. Nebu, koje je vidio u jednom bljesku, u jednom atomu minute i čija mu je neizreciva ljepota – koju je zauvijek izgubio, ostala u sjećanju da mu bude još veća muka među mukama, i ondje gore vidje Abrahama. Daleka, ali sjajna, blažena… a u njegovu krilu bijaše Lazar, nekada prezren i odbojan, a sada? Sada je lijep od Božjeg svjetla i svoje svetosti, bogat ljubavlju Božjom, cijenjen ne od ljudi, nego od anđela Božjih. Bogataš povika plačući: ‘Oče Abrahame, smiluj mi se! Pošalji Lazara da umoči prst u vodu i položi ga na moj jezik, da ga rashladi, jer smrtno trpim od ovoga plamena koji me neprestano pali i prožima!’ Abraham odgovori: ‘Sjeti se, sinko, da si ti u životu imao sva dobra, i nisi ih htio dijeliti. Lazar je imao sva zla, ali on je znao od zla učiniti dobro, dok ti od svojih dobara nisi znao učiniti drugo do zlo. Stoga je pravedno da je on ovdje utješen, a da ti trpiš. Osim toga, više nije moguće to učiniti. Sveci su razasuti po zemlji da se ljudi njima okoriste. Ali kada čovjek, unatoč blizini sveca ostaje ono što jest, u tvojem slučaju zloduh, uzalud je poslije pribjegavati svecima jer mi smo sada rastavljeni. Trava na njivi je izmiješana, žito raste s kukoljem. Ali kad se pokosi, odijeli se žito od kukolja. Tako je s vama i s nama. Na zemlji bijasmo zajedno; vi ste nas gonili, mučili na sve načine, zanemarili… Sada smo odijeljeni. Između vas i nas je takav bezdan, te oni koji hoće prijeći odavde k vama ne mogu, ni vi koji ste tamo ne možete prijeći preko strahovitog bezdana da biste došli k nama.’ Bogataš još jače plačući, povika: ‘Pošalji barem, sveti oče, molim te, pošalji Lazara u kuću moga oca. Imam petero braće… Pošalji Lazara da ih obavijesti gdje sam ja i zbog čega sam ovdje, i da im kaže da pakao postoji i da je grozan, i da onaj koji ne ljubi Boga i bližnjega svog dolazi u pakao. Pošalji ga! Da se na vrijeme pobrinu i da ne budu morali doći ovamo, u ovo mjesto vječne muke’. Ali Abraham mu odgovori: ‘Imaju Mojsija i proroke. Neka njih slušaju’. A bogataš s jecajem mučene duše odgovori: ‘O, oče Abrahame! Više će na njih djelovati jedan umrli… Poslušaj me! Smiluj me se!. Ali Abraham reče: ‘Ako ne slušaju Mojsija ni proroke, neće vjerovati ni nekome koji bi za jedan čas uskrsnuo od mrtvih da bi im rekao riječ Istine…’“
Zašto se osuđeni bogataš zauzima za svoju braću? Svetoj Katarini Sienskoj Bog govori: „To nije činio iz ljubavi prema braći, jer on nije imao ljubavi… Osuđeni ne mogu ni htjeti ni željeti ništa dobro – toliko je velika njihova mržnja. To je činio zato što je bio najstariji od braće te ih je loše odgojio, pa je tako bio uzrok njihove propasti. Po tome je znao da će se njegove muke povećati, jer će oni, njegovom krivnjom, doći u to mjesto muka gdje se on nalazi…“
„Mnogo puta se čuje da zli ljudi imaju više radosti nego dobri i da to nije pravedno… Privid često vara, a sud Božji je skriven ljudima na zemlji. U drugom životu ćete vidjeti da je prolazno blagostanje zločestome bilo dano kao sredstvo da ga se privuče Dobru, i kao plaća za ono malo dobra što ga i najgori zločinac može učiniti za života. Ali kad budete stvari vidjeli u pravome svjetlu drugoga života, vidjet ćete da je vrijeme radosti grešnika kraće od života jedne vlati trave… dok samo jedan časak slave u nebu, zbog radosti što je Bog daje duhu spašenih, obilniji je od najpobjedonosnijeg ljudskog života koji je ikad postojao.“
„Dobra djela koja čovjek učini na zemlji, ako umre bez smrtnoga grijeha, vrijede za vječni život; ali ono dobro, koje čovjek učini u smrtnom grijehu, i umre neraskajan, ne vrijedi za život vječni, i zato bude nagrađeno na razne načine dok je čovjek još na zemlji. Odbacujem ih zbog njihova teškog grijeha, ali moja dobrota ipak hoće da im uzvrati za ono malo dobra što su učinili, pa ih onda nagrađujem u vremenitim stvarima dok su još na zemlji.“[1] Bog zna svako naše i najmanje dobro djelo, pa plati na ovaj ili na onaj način. Kada zna da neće moći platiti na drugom svijetu, učini to na ovom.
Sveta Faustina u Dnevniku (str. 148.) piše: „U jednom trenutku vidjela sam kako umire jedan čovjek i njegovu dušu koja se odijelila od tijela pod užasnim mukama. O Isuse, dok to pišem drhtim od užasnosti koje svjedoče protiv njega. Bile su užasne i gadljive… kao raspadajući leševi. Ipak, ti su leševi bili živi i svjedočili su protiv duše, koju sam vidjela umirati. Ali duša, koju sam vidjela kako umire, bila je u svijetu puna časti i slave. Napokon je završila u praznini i grijehu. Naposlijetku dođe i neka žena koja je na neki način nosila kecelju punu suza. I ona žestoko posvjedoči protiv njega. Ni jedno čovječje djelo na zemlji ne propada. Naša djela će nas vjerno pratiti sve do Božjeg suda. Nedostaju mi riječi da bih opisala tako užasne stvari.“
Mističarka Mirella Pizolli piše: „Preminuli otac jedne moje prijateljice ukazao mi se na dan njegova pogreba. Vidjela sam kako u crkvi kleči s lijeve strane oltara, i reče mi da je Čistilištu i da će ostati tu sve dok se sva njegova djeca ne obrate. To rekoh mojoj prijateljici i ona mi je kroz suze rekla da njezin otac nije išao u crkvu niti na svetu misu, i da za njih nije bio nikakav duhovni primjer.“[2] Najveći dar koji roditelji mogu dati djeci je dar vjere. Primjer je ono što se najviše računa.
Odgovorni smo jedni za druge. Svaki naš susret ostavlja trag na drugome, nekad površan, a nekad dubok i neizbrisiv. Jedna čovjekova riječ, ili čin, može pokrenuti lavinu mržnje ili lavinu ljubavi, jedan abortus ili jedan spašeni život može promijeniti lice zemlje, a u konačnici, kad više ne bude ni zemlje ni ljudi na zemlji, i izgled cijelog svemira. Tražit će Bog iz naših ruku duše naše djece, naših supruga, prijatelja, susjeda… Riječ Božja kaže (Ezek 33,8): „Reknem li bezbožniku; Bezbožniče, umrijet ćeš!, a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da se vrati sa svojega zlog puta, bezbožnik će propasti zbog svojega grijeha, ali ću krv njegovu tražiti iz tvoje ruke. Ali, ako bezbožnika opomeneš, a on se ne vrati sa svojega zlog puta; on će propasti zbog svojega grijeha, a ti si spasio život svoj.“ Roditelji često šute zbog nekog lažnog mira u kući, ali Isus je rekao (Lk 12,51): „Nisam došao donijeti mir na zemlju, mir po zemaljskom shvaćanju. Ne, kažem vam, ne mir, nego razdor…“ ako bi to značilo štititi Božje interese. „Tko se mene odreče pred ljudima, odreći ću se i Ja njega pred Ocem svojim nebeskim… A odreći se mene, znači napustiti Moj put i šutjeti radi kukavičluka, šutjeti radi ljudske naklonosti prema nekome od vaših, koji se Meni protivi i krši Moje zapovijedi…“[3] Bolno je i pre-bolno zamjeriti se djetetu i izgubiti njegovu ljubav, ali još bolnije je gledati dijete kako odlazi u propast, gubi samo sebe i svoju dušu. Čovjek nema problema, dok nema problema sa djecom. Zato je bolji sveti – plodonosni nemir, nego lažni mir u kojem sotona kraljuje. Vrijedi izgubiti ljubav djeteta, prijatelja, brata, sestre, unuka… da bi se spasila jedna duša. Reći; ‘Ljubim te dijete, brate, sestro, prijatelju, ali iznad tebe je Bog, i Njemu služim’. Blagoslivljat će vas poslije kad dođe pameti, i kroz svu vječnost, jer ste ga vi spasili. A spasili ste i samoga sebe, jer: „Tko spasi jednu dušu, spasio je i svoju“ kaže sveti Augustin.
__________________________________________________
[1] Katarina Sienska, Dijalog Božanske Providnosti, str. 95., 107.):
[2] Pizzioli, Mirela, Velika vrata su otvorena, str. 59.
[3] Valtorta, M., Spjev o Bogu-Čovjeku, IV/1., str. 292.; IV/2., str. 80.
