Papa Lav XIV prošlog je tjedna obavio svoj prvi službeni papinski posjet Turskoj, gdje je ohrabrio malu katoličku zajednicu da pronađe snagu u Kristu. Također je izrekao izvorno Vjerovanje koje je 325. godine proglasio Ekumenski sabor u Niceji — nastojeći ojačati jedinstvo s predstavnicima Apostolskih Aleksandrijske, Antiohijske, Armenske i Kaldejske Crkve, koje su se odvojile od Rima 451. godine, te Crkve iz Carigrada, koja se odvojila 1054., a ponovno 1484. godine.
Papa je također posjetio Plavu džamiju u Istanbulu, gdje je, na zahtjev svog vodiča, imama Askina Muse Tunce, bio pozvan da se pomoli riječima: “Ovo je Allahova kuća — nije moja kuća; nije tvoja kuća.” Na što je Lav odgovorio: “Ne, samo ću se malo razgledati.”
Za razliku od svojih prethodnika Benedikta XVI. i Franje, aktualni poglavar Crkve nije pokazao ni trunke pokroviteljstva prema religiji Kurana, bez obzira na kontroverze koje je očekivao da će uslijediti. I doista, gotovo odmah Tiskovni ured Vatikana pokušao je smiriti situaciju izjavom da je Sveti Otac ostao “u tišini, u duhu sabranosti i slušanja, s dubokim poštovanjem prema mjestu i vjeri onih koji su se ondje okupili na molitvu.”
Rimski papa jasno je dao do znanja da — bez obzira na svoj susret s turskim čelnikom Recepom Tayyipom Erdoğanom, koji je 2020. pretvorio 1.500 godina staru crkvu Aja Sofiju, koju je sagradio car Justinijan I., u džamiju — njegov posjet bio pastoralne i ekumenske naravi. Drugim riječima, nije došao kako bi udovoljio religiji koja je, od svojega nastanka prije 1.400 godina, ubijala kršćane i druge nemuslimane, osvajala i otimala njihove zemlje.
Za razliku od krugova ljevice unutar Katoličke Crkve koji su papino odbijanje da se pomoli u džamiji smatrali skandaloznim, drugi su to dočekali povoljno kao “tradicionalan posjet svetom mjestu s poštovanjem, bez zabune, pogodbâ ili kompromisa”, izjavio je potpredsjednik Instituta za slobodu vjere i sigurnost u Europi, Yahya Sergio Yahe Pallavicini. Nadalje je rekao da islamska vjerska zajednica nije sablažnjena jer
on upućuje svoje molitve u vlastitim prostorima, a poštuje drugo mjesto molitve. To nije posjet bilo kakvoj zgradi, nego mi se čak čini da ovim gestom želi naučiti sve općem, ali i posebnom poštovanju: sve na svome mjestu.
Ovog je listopada obilježena 60. godišnjica deklaracije Drugoga vatikanskog sabora o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama — Nostra Ætate. Proglasio ju je papa Pavao VI., a trebala je služiti kao nacrt za međureligijski dijalog s muslimanima i drugim nekrštenim narodima — različit od ekumenskog dijaloga, koji je usmjeren prema drugim kršćanskim crkvama i crkvenim zajednicama. “U [zadatku Crkve] da promiče jedinstvo i ljubav među ljudima, pa i među narodima,” započinje dokument, “ona u ovoj deklaraciji ponajprije razmatra ono što ljudi imaju zajedničko i što ih privlači zajedništvu.”
Iz tog razloga je u listopadu fra Paulin Batairwa Kubuya, podtajnik Dikasterija za međureligijski dijalog, rekao:
Prije šezdeset godina posađeno je sjeme, a danas ovaj prepuni trg pokazuje da je stablo dijaloga među različitim religijama izraslo, njegove su grane bujne. Ali ono se mora neprestano hraniti, jer je još dug put pred nama.
Ipak, u međureligijskom dijalogu postoji stanovita umjetnost u tvrdnji da može postojati neka vrsta suglasja s religijom koja odbija nazivati Boga “Ocem” i istodobno priznati da je Isus Krist božanski Sin Božji, a ne samo inferiorni prorok u odnosu na Muhameda, kako drže muslimani. Islamski nauk održava načelo tawhida — doslovnog i strogog jedinstva Boga, koje poriče božanstvo Isusa Krista i time kršćansko ispovijedanje punine onoga tko je Bog: Presveto Trojstvo (Otac, Sin [Isus] i Duh Sveti):
“Oni [kršćani] doista hule koji govore: ‘Allah [Bog] je Mesija, sin Marijin’, dok je Mesija rekao: ‘O sinovi Izraelovi, klanjajte se Allahu, mom Gospodaru i vašem Gospodaru; nema drugog boga osim jednoga Boga Allaha.’ Oni doista hule koji govore: ‘Allah je treći od trojice.’ A nema boga osim jednoga Boga. Ako ne prestanu govoriti to što govore, nevjernike među njima sigurno će snaći bolna kazna.” (Sura 5:72–73)
Osobno nemam ni najmanjeg problema — niti bi itko katolik trebao imati — s međureligijskim dijalozima i susretima ako su usmjereni tome da muslimane (i druge nekršćane) privuku prihvaćanju punine onoga tko je Bog, kako uči Katolička Crkva koju je On sam utemeljio (usp. Matej 16,18–19). No ono što imamo posljednjih 60 godina jest politička dinamika koja je po svojoj naravi nespojiva s evanđeoskim naukom Isusa Krista.
Iz sociopolitičke perspektive moguć je susret mišljenja s muslimanima u obrani institucije obitelji, jer su oni kolektivno protiv istospolnih zajednica i svakog drugog oblika LGBTQ+ agende. No tada to više ne bi bio “međureligijski” dijalog. Bilo bi korisno da Sveta Stolica ponovno razmotri ovaj pothvat — i to ne samo zbog nas. U suprotnom, nastavit će se, kako tvrdi dr. Imtiyaz Yusuf, znanstveni suradnik Centra za islam u suvremenom svijetu, “jednokratni susreti ili prilike za fotografiranje, ili ono što ja nazivam ‘goodie-goodie dijalog’, u kojem se samo govori o dobrome u vlastitoj religiji i dobrome u drugim religijama.”
