U crkvenom kalendaru katolici danas, 3. prosinca, obilježavamo blagdan svetog Franje Ksaverskoga. Rođen 1506. u plemićkoj baskijskoj obitelji, sazrijevao je u burnim prvim godinama reformacije. Franjo je studirao na Sveučilištu u Parizu i isprva je bio otporan, čak i podrugljiv prema redovničkom pozivu. Nije potrajalo. Njegov prijatelj i kolega student, također Baskijac – Ignacije Loyolski – postupno ga je uvjerio u suprotno. Kad je jednom bio uvjeren, posvetio se u potpunosti. Franjo je kasnije postao suosnivač Družbe Isusove i jedan od prvih sedmorice isusovaca. Danas je općepriznat kao najveći kršćanski misionar nakon svetog Pavla.
Povijesni zapisi to u potpunosti podupiru. Bio je čovjek nevjerojatne izdržljivosti i gorljivosti. U nešto više od desetljeća neumornog služenja, u doba kada je “društvena komunikacija” značila izravan osobni kontakt, Franjo Ksaverski krstio je između 30 000 i 100 000 duša u Indiji, jugoistočnoj Aziji i Japanu. Nije ih samo krštavao i ostavljao. Osigurao je trajnu pastoralnu skrb za zajednice koje je utemeljio, prilagođavao je evangelizaciju lokalnim potrebama i kulturi te se snažno zalagao za stvaranje obrazovanog domaćeg svećenstva.
Umro je od groznice i iscrpljenosti 1552. na otoku Sancianu (Shangchuan) uz obalu Kine, čekajući dopuštenje da uđe na kopno i ondje naviješta Evanđelje. Imao je jedva 46 godina. Otišavši iz Lisabona u misionarsku službu u travnju 1541., nikada se nije vratio u Europu. Kanoniziran je 1622., a 1927. papa Pio XI. proglasio ga je, zajedno s Terezijom iz Lisieuxa, suzaštitnikom misija.
Advent nas priprema za Isusovo rođenje i njegov drugi dolazak na kraju vremena. Svake se godine u tjednima prije Božića toga prisjećamo i to slavimo. Ako je Isus Krist ono što je tvrdio da jest – Sin Božji; Božja Riječ koja je postala tijelo radi našega spasenja – tada je njegovo rođenje presudan događaj ljudske povijesti; središnja istina stvaranja. Ništa nije važnije.
To čini Franju Ksaverskoga savršenim svecem za ovo vrijeme. On je vjerovao u Isusa Krista bez zadrške te se potpuno predao Crkvi i njezinu poslanju, ne računajući cijenu. Da posudimo iz Poslanice Jakovljeve: Franjo Ksaverski bio je izvršitelj Božje riječi, a ne samo njezin slušatelj. A mi kršćani imamo isti poziv. Malo nas će biti pozvano u inozemne misije; ali svi smo pozvani na poslanje u okolnostima u kojima živimo ovdje i sada. Poslanje je utkano u sam kršćanski identitet.
Što vodi do završne misli.
Dok sam nedavno čitao jednu knjigu o “kulturnim kršćanima” kroz stoljeća, sljedeći je odlomak snažno privukao pozornost:
Umjesto da na kulturno kršćanstvo gledamo kao na iznimku, fenomen koji može cvjetati samo u vrlo specifičnim uvjetima, možda bismo na njega trebali gledati kao na zadano stanje, prirodan rezultat paloga i grešnoga čovječanstva. . . .[i, budući da] smo i mnogi od nas također kulturni kršćani, tada pokušaj popravljanja svijeta politikom ili samo određenim politikama, primjerice o braku, nikada neće uspjeti. Radije trebamo težiti istinskom obraćenju i posvećenju.
Istina. Od apostolskog doba do danas, kršćani su se uvijek suočavali sa zadaćom da budu dobro kvasno tijesto, i tako preobraze slomljeni svijet. Nikada nije postojalo “čisto” kršćansko zlatno doba jer se svi borimo sa svojim grijesima. Ali uz Kristovu zapovijed da učinimo sve narode njegovim učenicima dolazi i napast da pronađemo zonu ugode u svakodnevnom životu; da nas poštuju vođe kulture; da se uklopimo i izbjegnemo sukobe; da sklopimo kompromis sa svijetom na načine koji polako isključuju “istinsko obraćenje i posvećenje”.
I evo primjera koji se lako previdi: knjiga koju spominjem, koju je napisao kršćanski povjesničar, za kršćansku publiku, i objavio kršćanski izdavač, u svojem datiranju događaja i trendova opetovano koristi CE (“Common Era”) i BCE (“Before the Common Era”) umjesto AD (“Anno Domini”) i BC (“Before Christ”).
Sitnica. A ipak razotkrivajuća. Standardi nekoga zanimanja, uključujući povijest, odražavaju njegova temeljna uvjerenja i pretenzije. Ako je Isus Krist doista Sin Božji, izvor ljudskog otkupljenja i vječnoga života, tada se njegovo isključivanje iz načina na koji organiziramo i bilježimo najdragocjeniji ljudski resurs – vrijeme – čini neobičnim izborom.
Što bi čovjek poput Franje Ksaverskoga mislio o tome? Što bi rekao o nama? Uzmimo to kao pitanja za razmatranje ovog Adventa, u Gospodnjoj 2025. godini.
