Izbor pape Lava XIV potaknuo je spekulacije među nekim katolicima koji se nadaju promjenama u ograničenjima iz 2021. godine u odnosu na predkoncilske liturgijske obrede, uvedenima motu proprijem Traditionis custodes.
Nadbiskup Salvatore Cordileone iz San Francisca jedan je od onih koji gaje te nade.
Samo nekoliko dana prije nego što je Lav izabran, Cordileone je napisao esej pozivajući na “kraj liturgijskih ratova.”
U eseju je naglasio da je “sada pravo vrijeme za oživljavanje vizije pape Benedikta XVI. o liturgiji” dopuštajući slobodnu upotrebu predkoncilskog rimskog misala, čime bi se omogućilo da se “dva izraza istog latinskog obreda međusobno obogaćuju.”
Cordileone je 15. svibnja razgovarao s The Pillar o svojim nadama za liturgijsku obnovu tijekom pontifikata pape Lava XIV.
Crkva se danas suočava s mnogim izazovima – od vjerske slobode, preko imigracije, do svećeničkog zlostavljanja.
Zašto mislite da je razgovor o liturgiji važan za život Crkve upravo sada?
Liturgija oblikuje tko smo. Moramo biti u dobrom odnosu s Bogom ako želimo ispravno rješavati bilo što drugo. Moramo biti sigurni da je naša liturgija uistinu iskustvo svetoga koje može podići naše duše i umove prema Bogu. Kada smo u ispravnom odnosu s Bogom, možemo to prenijeti u svijet i ispravno se suočiti sa svim ovim mnogobrojnim pitanjima.
Kritičari starijih liturgijskih oblika ponekad tvrde da su previše zastarjeli da bi privukli mlade ljude.
No, čini se da su upravo mladi katolici oni koji u velikom broju odlaze na Izvanredni oblik. Zašto mislite da je to tako?
U svijetu vlada toliki kaos. Čini se da se sve neprestano mijenja. Mislim da mladi žele pronaći nešto što ih može usidriti, što ima trajnu vrijednost, što je uistinu lijepo i sveto, što će ih uzdignuti iz banalnosti i nereda koji trenutno vladaju svijetom.
Ali postoji i još jedan čimbenik. Pretpostavljam da je donekle sličan, ali čini se da mladi ljudi uvijek gravitiraju prema ezoteričnom. Sjećam se 1970-ih kada je među mladima rasla zainteresiranost za istočnjačke religije. Mislim da kod mladih postoji prirodna sklonost prema traženju nečeg drugačijeg, možda avanturističkijeg.
No, ovdje, u našoj katoličkoj tradiciji, postoji nešto što ih može usidriti u onome što je bezvremensko, uistinu sveto i božansko. Možda, da su toga više doživljavali iz nedjelje u nedjelju u svojim župama, ne bi bilo toliko privlačnosti prema tome, ali i dalje bi postojala.
Onima koji su kritični prema latinskoj misi rekao bih: prvo je upoznajte. Nemojte kritizirati ono što ne poznajete. Iskusite je, naučite je, pokušajte je razumjeti, tek onda ste u poziciji da je kritizirate.
Mislite li da bi u biskupijama trebalo postojati više napora da se ljudima pomogne bolje razumjeti liturgijske obrede i simboliku, općenito govoreći?
Apsolutno. To je bio problem i prije Drugog vatikanskog sabora. Čak ni mnogi svećenici nisu razumjeli mnoge geste i obrede u misi, i pretpostavljam da je zato bilo tako lako mijenjati ih.
Ali, sve ima svoju svrhu, i trebamo ljude educirati o tome kako bismo povratili više te simbolike i sakramentalne osjetljivosti.
Jeste li optimistični da će izbor pape Lava XIV dovesti do ponovnog naglaska na poštovanju i ljepoti u liturgiji?
Da, jesam. Mislim da će on posebno predvoditi primjerom. Želi biti graditelj mostova – to je bilo vrlo jasno već kad je prvi put izašao na lođu bazilike svetog Petra. Mislim da bi mogao biti netko tko će okončati liturgijske sukobe.
Budimo ujedinjeni.
To smo postigli pod papom Benediktom. Zatim se činilo da je započeo novi rat protiv tradicionalne mise, što je dovelo do podjela i mnogo gorčine. Stoga osjećam da možemo ponovno uspostaviti osjećaj zajedničkog života.
Sada, da budem iskren, imamo različite stilove bogoslužja u Katoličkoj crkvi, ali dokle god slijedimo liturgijske norme, mislim da možemo imati veći osjećaj jedinstva ako poštujemo jedni druge i način na koji slavimo bogoslužje.
Što konkretno očekujete? Mislite li da bi Sveta Stolica jednostavno poništila odredbe uvedene Traditionis custodes? Ili postoji neki drugi pristup?
Na kraju, mislim da to treba biti odluka biskupa u njegovoj biskupiji.
Ali mislim da treba postojati vizija prema kojoj je tradicionalna misa lako dostupna onima koji je žele. Nadam se da možemo doći do vremena kada oba oblika mise budu svakodnevno iskustvo običnih katolika i kada se oni osjećaju jednako ugodno u oba oblika mise.
Zatim ćemo s vremenom znati kako organski prijeći na jedan oblik mise za sve katolike, koji će vjerojatno imati malo više raznolikosti u sebi, budući da tako živimo posljednjih 60 godina. Kako možemo uključiti stvari koje su već postojale prije [Drugog vatikanskog sabora] – na primjer, aktivno sudjelovanje naroda, da ljudi mogu pjevati te dijelove mise?
Mislim da je vizija pape Benedikta bila da se s vremenom vratimo na jedan oblik. No, način za to nije natjerati neki odbor da sjedne i bira dijelove iz svakog oblika kako bi došao do objedinjene verzije. To se može dogoditi samo kada ljudi poznaju, razumiju i mole se u oba oblika.
Mislim da ćemo, ako oba oblika mise postanu iskustvo katolika koji idu na misu, moći doći do zdravog rješenja za ono što je sada ovakav podijeljeni stil bogoslužja.
Mnoge tradicionalističke zajednice rekle su da su se osjećale izdano zbog Traditionis custodes. Neki ljudi iz tih zajednica kažu da osjećaju razočaranje i nepovjerenje prema Vatikanu i crkvenim vođama.
Što bi se, ako išta, moglo učiniti da se pomogne u zacjeljivanju tih rana?
Mislim da su i neki biskupi imali određene zabrinutosti, s obzirom na ograničenja vlastite legitimne vlasti u njihovim biskupijama. Mislim da bi trebalo promicati viziju koju nam je dao Benedikt i omogućiti biskupima da u svojim biskupijama razlučuju i odlučuju za svoje zajednice.
Mislim da će s vremenom, na taj način, doći do nekog zacjeljenja. Mislim da bi, dokle god je misa lako dostupna ljudima koji joj žele pristupiti, a oni nisu izolirani kao neka vrsta „loših katolika“ ili ljudi koji nisu potpuno uz Crkvu, ili kao ljudi koji misle da su superiorniji od drugih, to pomoglo u procesu zacjeljivanja.
Također, i oni sami moraju izbjegavati takav stav. Kad me ljudi koji vole tradicionalnu misu pitaju što mogu učiniti da je promiču, kažem im: otvorite pučku kuhinju za ljude na ulici, radite u prihvatilištu za beskućnike, podržite kliniku za krizne trudnoće. Stavite svoju vjeru u djelo kako biste pokazali da ste integrirani katolici.
Bogoslužje mora biti ispravno – to je prvi korak. Ali ne smije ostati samo na tome. Vjera se mora živjeti u svakodnevnim okolnostima. Mislim da su mnogi od njih dobri u življenju vjere u svojoj osobnoj vokaciji i životu – ljudi koji su u braku, vjerni su, imaju mnogo djece i odgajaju ih u vjeri. To je prvi korak. Ali također trebaju živjeti vjeru kroz služenje siromašnima i potrebitima. To će izgraditi jedinstvo u Crkvi.
Kad je objavljen Traditionis custodes, razlog koji je naveden bio je da neke zajednice tradicionalne mise postaju previše zatvorene te da unutar njih postoji sklonost odbacivanju Drugog vatikanskog sabora.
Isto je obrazloženje dano za dodatna ograničenja koja je uvelo Dikasterij za bogoštovlje i disciplinu sakramenata.
Mislite li da su ti razlozi opravdani? Ako jesu, kako mislite da bi se trebali riješiti bez potiskivanja latinske mise?
Pretpostavljam da postoje neki ljudi takvog stava, ali iskustvo većine nas u Sjedinjenim Državama nije takvo. Većina ljudi koji pohađaju tradicionalnu misu, ako su dio zajednice u zajedništvu sa Svetom Stolicom, prihvaćaju valjanost Drugog vatikanskog sabora.
Problem je sada što ih se izolira i govori im da čak ne mogu imati svoju misu u župnoj crkvi – još jedno ograničenje koje je došlo iz dikasterija.
Župa bi trebala imati mogućnost organizirati tradicionalnu misu, kao dio rasporeda misa koji se može objaviti u župnom listiću, kako bi bila integrirana. Što više to činimo, to ćemo manje poticati osjećaj ogorčenosti i podjele.
Tradicionalna misa nije crkveni pokret poput Neokatekumenskog puta, Katoličkog obiteljskog pokreta, Marriage Encountera itd. No, ima neke karakteristike pokreta. Ovi crkveni pokreti imaju potencijal za obnovu i oživljavanje Crkve ako ostanu u zajedništvu s njom. Crkveno vodstvo mora ih pastorizirati na način koji ih održava u zajedništvu.
Pokreti imaju tendenciju da se lako udalje i vide sebe kao jedine prave katolike. Zato ih autoritet mora ispravno voditi i usmjeravati. Ovi pokreti trebaju smjernice – ne smiju biti prepušteni sami sebi, ali ih također ne treba ograničavati. Mislim da to trebamo učiniti s tradicionalnom misom. Trebamo ih dovesti u veći osjećaj zajedništva.
Možda su potrebna neka ograničenja ili smjernice kako bi se osiguralo da ne postanu paralelna Crkva. Ali rješenje nije izolirati ih.
