Pet milijardi dolara.
Katoličke biskupije i redovničke zajednice u Sjedinjenim Državama potrošili su nešto više od toga u proteklih 20 godina kako bi podmirili financijske troškove vezano sa seksualnim zlostavljanjem. Ta brojka ne uključuje nagodbe isplaćene prije nego što je skandal izašao na naslovnice: nagodbe koje su rutinski uključivale ugovore o tajnosti podataka.
S tih pet milijardi dolara američka je Crkva mogla pokriti sve troškove školovanja 20 000 bogoslova, ili potpuno financirati 10 000 župa na godinu dana, ili osnovati nekoliko novih prvorazrednih sveučilišta ili bolnica, ili osigurati prenatalnu skrb za više od milijun majki.
I naravno, novčana cijena skandala — iako ju je lakše izračunati — blijedi u usporedbi s ljudskom cijenom: patnja koju su pretrpjele žrtve zlostavljanja, razočaranje milijuna ljudi, pad katoličkog utjecaja u javnoj sferi, gubitak vjerodostojnosti u hijerarhiji.
To je račun koji je stigao na naplatu, nakon desetljeća u kojima su crkveni poglavari javni istup i svećeničku solidarnost stavljali iznad interesa katoličke vjere i katoličkih vjernika.
Skandal sa seksualnim zlostavljanjem nije bio – nije – kriza nametnuta Katoličkoj Crkvi koju su izazvale vanjske sile. To je samoranjavanje, koje su prouzročili biskupi i župnici koji su bili obučeni da prednost daju zemaljskim potrebama Crkve, a ne nadnaravnim.
U bilo kojem drugom segmentu života, takva bi katastrofa dovela do temeljite reforme. Ne samo nametanje novih programa i postupaka, pravila i propisa (koje uglavnom nose laici), već potpuna promjena stava, potpuno novi pristup vodstvu, razdoblje čišćenja. To se još nije dogodilo.
