Gledajući način na koji ljudska rasa upravlja svojim poslovima, dovoljno je – ako bi to bilo moguće – da anđeli zaplaču. Ili se nasmiju. Tijekom većeg dijela svoje povijesti, Crkva je barem nudila određeni protuprimjer, počevši s time da je opstala 2000 godina, što se teško može reći za bilo koju sadašnju naciju, međunarodno tijelo, nevladinu organizaciju, LGBT režim ili carstvo Silicijske doline.
Dugovječnost možda nije dokaz mnogočega, ali jest dokaz života, unatoč radikalnim povijesnim promjenama.
Kakav život sada uživa Crkva? Pitanje vrijedno istraživanja, jer su i Crkva i svijet danas u nemaloj opasnosti.
Beskrajno zamorni sporovi oko Drugog vatikanskog koncila danas često zamagljuju ključan razvoj događaja. Često se podsjeća da je Koncil „otvorio“ Crkvu – bilo na dobro ili na loše – prema „svijetu“. No, je li taj svijet isti kao današnji?
Svijet tada (1962.-1965.) i sam je prolazio kroz brze promjene nakon Drugog svjetskog rata, udaljavajući se od nacionalizma, koji je djelomično bio odgovoran za rat, i krećući prema progresivnom internacionalizmu. UN je osnovan po završetku rata, a prvi koraci koji su vodili prema Europskoj uniji također su bili u tijeku.
Jacques Maritain, najutjecajniji katolički filozof prve polovice dvadesetog stoljeća, pomogao je u oblikovanju UN-a. Trojica katolika bili su istaknuti u nastanku EU-a: Robert Schuman iz Francuske (prvi predsjednik Europskog parlamenta); Konrad Adenauer iz Njemačke; i Alcide de Gasperi iz Italije. Papa Franjo proglasio je Schumana „časnim slugom Božjim“. I proces beatifikacije de Gasperija također napreduje.
Svi su to bili ugledni ljudi, ozbiljni katolici svoga vremena. Tužno je svjedočiti što su njihove dobre namjere, nakon užasa svjetskog rata, na kraju postale.
U Ujedinjenim narodima razne zapadne nacije sada ga često koriste kao instrument za nametanje woke agende. Misli li itko da bi UN mogao pomoći u nečemu poput ruskog napada na Ukrajinu ili pokolja u Gazi?
Osnivački dokumenti EU-a pozivaju se na katoličke principe poput supsidijarnosti, odnosno odgovarajuće autonomije pojedinih nacija unutar šire međunarodne unije. No ako demokratski izabrane vlade u Mađarskoj ili Slovačkoj odbiju politike EU-a o, recimo, LGBT indoktrinaciji, ili ako veća skupina – Italija, Nizozemska i druge zemlje – ne prihvaća stav EU-a o ilegalnoj imigraciji, prijeti im se uskraćivanjem sredstava i proglašava ih se nedemokratskima.
Unatoč tome, svojevrsni „populizam“ raste, od Ujedinjenog Kraljevstva do Češke i šire, donekle sličan MAGA fenomenu u Americi. Veliki postotak populističkih birača – naravno, odbačenih kao „ekstremna desnica“ – pojavio se u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji itd. U Rumunjskoj je EU poništio demokratske izbore jer je pobijedio „pogrešan“ kandidat – nacionalist čija stranka želi pregovarati s Rusijom.
Čak se i NATO, stvoren „da drži Ruse vani, Amerikance unutra i Nijemce dolje“, suočava s nužnim prilagodbama. Amerika, s nacionalnim dugom od 37 bilijuna dolara, više neće nositi teret europske obrane, koja je uživala besplatan sigurnosni kišobran još od Drugog svjetskog rata. NATO neće nestati, kako se neki Europljani boje. Gospodin Putin se za to pobrinuo. No Europa će se morati ponovno naoružati, a njezini vođe sada pokušavaju shvatiti kako – i po kojoj cijeni.
A što Crkva ima za reći o svemu ovome? Nije pretjerano reći da Rim slabo razumije trenutak u kojem se nalazimo. Svijet kojemu su otvoreni uglavnom nalikuje onom iz 1960-ih i 1970-ih.
Primjerice, papa Franjo predložio je da se dio vojnih proračuna preusmjeri na iskorjenjivanje gladi i promicanje održivog razvoja diljem svijeta. Vizija nalik na neo-Pax in terris. Plemeniti ciljevi, ali pod uvjetom da ne postoje druge, hitnije prijetnje – poput Rusije, Irana, Kine.
Također je osudio uspon „populista“, koje je opisao kao one koji nude jednostavna rješenja za složene probleme. No, stotine milijuna ljudi u Europi i Americi – ljudi koji svakodnevno žive s posljedicama nedavne američke i europske politike – jednostavno su se zasitili raspadanja svojih kultura. Unatoč svoj priči o „Crkvi koja sluša“, iskustva tih običnih ljudi jednostavno su ignorirana.
Amerika je prepoznala potrebu za radikalnom reformom vlasti. Europljani sve više uviđaju isto; a ukorijenjene stranke – kako mediji, tako i vladajuće koalicije – sada aktivno rade na tome da spriječe izbor populističkih vlada.
Svijet ubrzano dolazi do zaključka da dominantne ideje proteklih desetljeća, koje su umanjivale važnost nacionalnih identiteta i radikalno brisale kulture, više nisu održiv način života. Zapravo, događa se upravo suprotno.
Kako Crkva na to odgovara? Papa Franjo napisao je američkim biskupima kako njegovo zagovaranje otvorenijih granica „ne sprečava razvoj politike koja regulira urednu i zakonitu migraciju“. No, kada demokratski izabrana vlada razvije stvarno učinkovitu politiku u sadašnjim okolnostima, čujemo, kako je to opisao kardinal McElroy iz Washingtona, o „ratu straha i terora“. I o napadima na ljudsko dostojanstvo.
To je čista intelektualna lijenost; jezik kakav političari često koriste kako bi diskreditirali druge. Nema „rata“ u Americi, a osobito ne protiv siromašnih. Zapravo, tko doista plaća cijenu masovne ilegalne imigracije i čije je dostojanstvo ignorirano ako ne siromašni u New Yorku, Bostonu, Chicagu, Los Angelesu itd.?
Pomak postkoncilijske Crkve prema pitanjima socijalne pravde – što u biti znači prema politici – iscrpio je mnogo energije koja bi daleko bolje bila utrošena na katehizaciju i njegovanje dubljeg duhovnog života, u svijetu koji je poludio od utopijskih planova, političkih religija, tiranije zastava duginih boja i tehnoloških idola.
No postoje znakovi da se mladi – posebno mladi muškarci – sada, na iznenađenje starijih, okreću upravo toj dubljoj potrazi.
Ako sinodalnost znači otvorenu i slušajuću Crkvu, možda je došlo vrijeme za otvorenost prema ovom promijenjenom svijetu – i za slušanje onih koji u njemu pokušavaju živjeti vjerno.
