Dakle, sada vidimo cijenu koju Katolička Crkva mora platiti zbog godina zbrke u pitanjima doktrine tijekom pontifikata pape Franje. Kada Dikasterij za nauk vjere objavi izjavu s namjerom da razjasni ispravan jezik koji se treba koristiti u hvali Djevice Marije, vjerni katolici — koji bi u prošlosti pažljivo poslušali takvu opomenu iz najvišeg doktrinarnog tijela Vatikana — danas taj dokument doživljavaju kao uvredu pobožnosti i izdaju trajne tradicije.
Naizgled, Mater Populi Fidelis, dokument koji je ovaj tjedan objavio Dikasterij za nauk vjere, čini se posvećen pomalo ezoteričnom pitanju koje bi moglo zanimati uglavnom teologe. Velika većina katolika nije bila ni svjesna kontroverze oko korištenja naslova „Suotkupiteljica“ za čašćenje Djevice. Taj se naslov koristio generacijama — od svetaca, teologa i papa — a da pritom nije izazivao nikakvu uznemirenost među vjernicima. No posljednjih godina mala skupina marioloških stručnjaka poticala je Crkvu da tom naslovu da službeno priznanje. I iz nekog razloga, u ovom razdoblju nesigurnosti, Dikasterij za nauk vjere je odlučio odgovoriti na te molbe — negativno.
Ispravno shvaćen, naravno, izraz „Suotkupiteljica“ odnosi se na moćnu ulogu Djevice Marije u suradnji na djelu otkupljenja, koje je djelo njezina Božanskog Sina. Ali taj bi naslov nekima mogao biti kamen spoticanja, osobito protestantima koji su sumnjičavi prema marijanskoj pobožnosti. Godine 1996., dok je služio kao prefekt tadašnje Kongregacije za nauk vjere, kardinal Joseph Ratzinger upozorio je da taj naslov „može izazvati pogrešna shvaćanja“.
Ipak, Ratzinger u više od 30 godina u Vatikanu nikada nije smatrao potrebnim objaviti dokument protiv Marije kao Suotkupiteljice. S obzirom na Ratzingerovu pažnju prema doktrinarnom ispravnosti, trebali bismo se zapitati — zašto?“
Zašto sada?
Zaista, zašto? Nije postojala nikakva hitna potreba da Vatikan intervenira i razriješi neku žestoku raspravu, niti je postojao val nemira među pobožnim katolicima koji bi zahtijevao odgovor.
Ipak, u Mater Populi Fidelis DDF je smatrao važnim objaviti da je „uvijek neprikladno“ koristiti naslov Suotkupiteljica. Dokument objašnjava: „Kada neki izraz zahtijeva mnogo ponovljenih objašnjenja da bi se spriječilo njegovo odstupanje od ispravnog značenja, on ne služi vjeri Božjeg naroda i postaje beskoristan.“
No, ako je cilj Dikasterij za nauk vjere bio ukloniti zabunu i vratiti jasnoću, bilo je i većih problema za rješavanje. Zašto, primjerice, ne odgovoriti na dubia — pitanja koja su podnijela četiri ugledna kardinala tražeći jasne odgovore na ozbiljna doktrinarna pitanja koja je otvorila Amoris Laetitia? Ili zašto ne ponuditi objašnjenje kako dokument Fiducia Supplicans može dopustiti blagoslov istospolnih parova, a da se pritom ne protumači kao odobravanje homoseksualnih zajednica? Najviše od svega, vatikanski bi doktrinarni ured mogao napokon jasno definirati što zapravo znači riječ „sinodalnost“. Umjesto toga, Dikasterij za nauk vjere je izdao izjavu koja neće nikome donijeti olakšanje, a izazvat će zbunjenost i razočaranje među katolicima tradicionalnog usmjerenja, koji su već uvjereni da ih vatikansko vodstvo promatra s neprijateljstvom.
Koliko god naslov „Suotkupiteljica“ mogao ikoga zbunjivati, nesporazumi su najčešći među protestantima koji se boje da marijanska pobožnost katolika odvraća pozornost od jedinstvene uloge Isusa Krista kao našega Spasitelja. Stoga bi se moglo zamisliti da bi ovaj tjedan objavljeni dokument mogao ukloniti neke zapreke ekumenskom napretku. No ekumenski razgovori s protestantskim zajednicama danas ne ulijevaju nadu, jer se glavne protestantske Crkve sve više udaljavaju od svojih biblijskih temelja. U međuvremenu, nemali broj evanđeoskih kršćana, poput pokojnog Charlieja Kirka, otkriva da ih Djevica Marija zapravo vodi bliže Katoličkoj Crkvi.
U isto vrijeme, pravoslavne Crkve — koje su, i vjerojatno su uvijek bile, obećavajući partneri na putu prema kršćanskom jedinstvu — oduvijek njeguju duboku pobožnost prema Djevici Mariji. Mater Populi Fidelis priznaje da su istočne Crkve potaknule razvoj pučke marijanske pobožnosti; zahtijevale priznanje Marijine uloge kao Theotokos, Bogorodice; te ugradile predivan Akatist, s desecima naslova hvale za Gospu, u bizantsku liturgiju koja se koristi i danas.
Više marijanske pobožnosti, a ne manje.
Neki medijski izvještaji o ovotjednom dokumentu Dikasterij za nauk vjere stvorili su dojam da Vatikan obeshrabruje pretjeranu pobožnost prema Djevici Mariji. To, međutim, zasigurno nije izričita svrha te izjave. U popratnom pismu kardinal Víctor Fernández, prefekt Dikasterij za nauk vjere, kaže: „Marijanska pobožnost, koju rađa Marijino majčinstvo, ovdje se predstavlja kao blago Crkve.“
Ipak, među mnogim tisućama katolika s dubokom marijanskom pobožnošću, vatikanska je izjava doživljena kao prijekor — možda dijelom i zato što su se mnogi katolici posljednjih godina navikli na takve prijekore. Tradicija marijanske pobožnosti toliko je duboko ukorijenjena u crkvenoj predaji da je teško vidjeti kako bi jedan vjerni katolik mogao pogriješiti časteći Gospu. A iako Dikasterij za nauk vjere priznaje da su brojni veliki sveci koristili upravo takve izraze koji se sada preispituju u ovom dokumentu, čini se da je dokument prebrzo prepoznao problem ondje gdje ga ti veliki duhovni umovi nisu vidjeli.
Odbacivanje naslova „Suotkupiteljica“ najupečatljiviji je dio Mater Populi Fidelis. No dokument također upozorava i na drugi široko korišten naslov — „Posrednica svih milosti“. Suprotno nekim medijskim tvrdnjama, izjava ne zabranjuje izričito korištenje tog naslova. No i ovdje Dikasterij za nauk vjere upozorava na moguće nesporazume, pozivajući se na Pavlove riječi (1 Tim 2,5–6): „Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi – čovjek Krist Isus, koji sebe dade kao otkup za sve.“
Ali „posredovanje“ može obuhvaćati različite oblike djelovanja, koje obavljaju različiti sudionici. Nijedan vjernik ne niječe da je Isus jedini Posrednik pred Bogom, izvor svake milosti. Ipak, kao što je Marija u svojoj bezgrešnoj utrobi nosila utjelovljenog Boga, tako i danas — i za sva vremena — služi kao savršeni kanal milosti koje nam je On pribavio, te stoga kao Posrednica. Taj naslov ima još bogatiju povijest i u katoličkoj teologiji i u pučkoj pobožnosti, iako je, doduše, otvoren mogućnosti pogrešnih tumačenja, teško je vidjeti da je ikoga doista naveo na zabludu.
Najljepši dio Mater Populi Fidelis nalazi se ondje gdje Dikasterij za nauk vjere objašnjava osobito značenje Marijina majčinstva i način na koji se njezino „posredovanje ostvaruje na majčinski način“. Marija, Majka Isusova, ujedno je i Majka Crkve i naša Majka. Njezina uloga, u suradnji s Isusom u njegovu djelu, uvijek je majčinska, izraz ideala ženstvenosti. U našem vremenu, kada je ženska uloga tako rijetko shvaćena i cijenjena, uzdizanje Djevice moglo bi biti dragocjen korektiv za mnoge zablude suvremenog mišljenja.
Katolička tradicija marijanske pobožnosti upravo pruža taj korektiv. Stoga se ponovno nameće pitanje: zašto je Vatikan osjetio potrebu govoriti upravo sada o tako suptilnim pitanjima marijanske pobožnosti — tražeći sitne nedostatke u pobožnoj tradiciji koja je donijela toliko duhovnog dobra, i koja bi i danas mogla donijeti još mnogo toga? U vremenu kada se civilizacija nekoć poznata kao kršćansko nalazi na rubu sloma, a napadi na ljudsko dostojanstvo i život sve se više umnažaju, zasigurno postoje mnogo hitniji problemi koji zahtijevaju pozornost naših crkvenih poglavara.
A sada Dikasterij za nauk vjere najavljuje da će, prije kraja ovog mjeseca, uslijediti još jedan dokument — ovaj put o monogamiji. Ako ste zabrinuti zbog onoga što bi taj sljedeći vatikanski dokument mogao reći, niste jedini.
Izvor
