Evo nekoliko razmišljanja don Nicole Buxa, teologa i bivšeg savjetnika Kongregacije za nauk vjere, o aktualnim crkvenim i teološkim pitanjima, objavljenih u La Bussola Quotidiana.
‘‘Oni pastiri koji zagovaraju potrebu promjene nauka o homoseksualnosti i drugim moralnim pitanjima trebali bi se podsjetiti da „Crkva nema ovlasti promijeniti ‘ni jednu jotu ni jedan znak’“ Objave, čiji je Katekizam vjerni tumač. Katekizam se može „mijenjati“ ili razvijati samo u smislu dubljeg razumijevanja nauka, ali ne i njegova iskrivljavanja”.
Neki su svećenici tvrdili da se Katekizam može mijenjati. Je li teološki i doktrinarno moguće promijeniti nauk Crkve, primjerice o homoseksualnosti ili drugim moralnim pitanjima?
Crkva temelji svoj nauk na Objavi koju je učinio Bog i koja je ispunjena u Kristu, sadržanoj u Svetom pismu. Dovoljno je podsjetiti na Postanak 1,27: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“, te na Matej 19,4: „Zar niste čitali da Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih?“ Crkva nema ovlasti promijeniti „ni jednu jotu ni crticu“ (Mt 5,18) tih riječi, nego ih samo objavljivati i čuvati: to je svrha Katekizma.
Danas mnogi kulturni trendovi utječu i na crkveni jezik. Postoji li opasnost da se dopusti utjecaj ideologija stranih katoličkoj Tradiciji?
Sveti Pavao daje uvijek vrijedan kriterij: „Sve provjeravajte, što je dobro – zadržite!“ (1 Sol 5,21). To znači da svaku ponudu, ideju ili ponašanje treba ispitati i zadržati samo ono što je dobro i istinito. Za kršćane je kriterij istine sam Krist: svaka misao ili teorija „stoji ili pada“ u odnosu na Njega. Zato govorimo o antropologiji „u Kristu“, a ne samo o promjenjivim ljudskim shvaćanjima.
Prema katoličkom nauku, kako razlikovati prihvaćanje osobe od odobravanja njezina ponašanja?
Pojam osobe, razvijen na Kalcedonskom saboru da izrazi otajstvo Krista, uči nas da su ljudska bića stvorena na sliku i priliku Božju (KKC, 362). Biti muškarac ili žena je dobro, jer to hoće Bog (KKC, 369). Prihvatiti osobu znači priznati tu temeljnu istinu. Ali prihvaćanje ne može značiti odobravanje ponašanja ako ono odstupa od dobra: kao što medicina ispravlja ono što je patološko, tako i autentična pastoralna briga ima za cilj ozdravljenje, a ne potvrđivanje zablude. Rodna ideologija, kako je papa Franjo više puta istaknuo, pogreška je ljudskog uma: prihvaćanje znači pratiti osobu prema istini, a ne opravdavati laž.
Je li nauk o spolnosti spojiv s pastoralnom brigom o milosrđu na koju poziva papa Franjo?
Pravo milosrđe ne sastoji se u tome da se osobu ostavi u grijehu, nego da joj se pomogne obratiti se i ponovno otkriti istinu. Tamo gdje je rodno razmišljanje prouzročilo patnju, kao kod osobe koje žale zbog tzv. „rodne tranzicije“, vidimo rane koje je proizvela laž što je zahvatila tijelo i dušu. Tijelo nije naša svojina, nego Božji dar. Suprotstavljati se stvarnosti tijela znači protiviti se samome Stvoritelju: to je obmana koja poprima obilježja Antikrista, osobito kada i neki crkveni pastir dođe do točke da je podupire.
Što biste odgovorili onima koji optužuju katolički nauk da je „isključiv“ ili „neinkluzivan“?
Odgovorio bih da jest, u određenom smislu, jer slijedi Isusa Krista koji je rekao da je došao „donijeti razdjeljenje“ (usp. Lk 12,51). Krist ne traži suglasnost, nego istinu: Njegova „uključivost“ odnosi se na one koji prihvaćaju spasenje u istini. Nauk Crkve nije usklađivanje s modama ili silama svijeta, nego vjernost Onomu koji je rekao: „Tko nije sa mnom, protiv mene je“ (Mt 12,30). Kršćanska sloboda sastoji se u slijedu istine, čak i kad ona razdvaja.
Katekizam definira homoseksualne čine kao „u sebi neuredne“: je li to izraz koji se može prevladati ili nepromjenjiva tvrdnja?
Bog je Stvoritelj reda, a red je ispravan raspored osoba i stvari prema cilju. Izvor svakog reda je Božanska Mudrost. Moralni nered je stoga nijekanje samoga Boga. Katekizam ovdje ne koristi jezik koji bi se mogao prevladati, nego izražava ontološku istinu, ukorijenjenu u biću stvari. Kako je podsjetio Gustave Thibon, „sloboda je kći reda“. A Seneka je napisao: „Biti slobodan znači poslušati Boga.“ Gdje red nedostaje, ondje vlada laž Zloga.
Monsinjor Francesco Savino, potpredsjednik Talijanske biskupske konferencije i biskup u Kalabriji, nedavno je slavio misu za jubilejsko hodočašće nekoliko LGBT skupina i govorio o potrebi „Crkve koja se mijenja“. Dopušta li tradicija reinterpretaciju istina u skladu s vremenima?
Kako je podsjetio Ivan XXIII. na otvaranju Drugoga vatikanskog sabora, problem svijeta uvijek je isti: biti s Kristom ili protiv Njega i Njegove Crkve. Napredak nauka nije promjena u biti, nego organski razvoj, poput rasta tijela: kad odrastemo, ne dodajemo novi ud, nego sazrijevamo ono što već postoji. Nije Crkva ta koja se mora mijenjati da bi se prilagodila svijetu, nego svaki kršćanin mora se obratiti nepromjenjivoj istini koja je Krist Gospodin.
Zašto autoritet Učiteljstva obvezuje biskupe u poučavanju vjere?
Zato što se njihova vlast ostvaruje in persona Christi. Kako je podsjetio papa Lav Veliki, pred Kristom biskup mora „nestati“. Učiteljstvo nije iznad Riječi Božje, nego joj služi, naučavajući samo ono što je predano (Dei Verbum, 10; KKC, 86). Kada pastir nudi „popustljivo i prilagodljivo evanđelje“, on prestaje biti učitelj vjere i postaje odjek svijeta. Vjernost pologu vjere istinska je ljubav prema dušama.
