Uz teološku oštroumnost, Joseph Ratzinger bio je vrlo praktičan čovjek. Na pitanje jednog bavarskog novinara 1991. bira li papu Duh Sveti, tadašnji kardinal Ratzinger dao je direktan odgovor:
„Rekao bih ovako; Duh (Sveti) ne preuzima kontrolu nad našim djelovanjem, nego nam poput dobrog odgajatelja ostavlja puno prostora, slobode, i ne napušta nas. Dakle, ulogu Duha Svetoga treba shvatiti u širem smislu, a ne kao nekog tko diktira za koga se mora glasovati. Vjerojatno jedina garancija koju nudi jest da se istina ne može uništiti.“
Ako kardinali-izbornici poslušaju glas Duha Svetoga tijekom trajanja konklave, onda će odvagnuti nekoliko čimbenika kako bi suzili izbor na najboljeg kandidata, kojeg smatraju kompetentnim voditi Crkvu u doglednoj budućnosti. Iako će rijetko tko to priznati, geopolitika je jedan od važnih čimbenika.
Prije moderne konklave, političke motivacije bile su uobičajene, ako ne i nužne, kod izbora rimskog biskupa. Uostalom, više od tisuću godina pape su imale svjetovnu, a ne samo duhovnu moć. Čak je i u IV. stoljeću bilo uobičajeno da vladar određuju tko će naslijediti katedru sv. Petra.
Car Konstantin imenovao je Julija I. za rimskog biskupa 337., a Inocent I., koji je započeo pontifikat 401., vjerojatno je postao papa zbog toga što mu je prethodnik, Anastazije, bio otac (iako neki osporavaju što je sv. Jeronim mislio kad je prvog nazivao „sinom potonjeg“). Iako Crkva to nikad nije službeno priznala, katolički monarsi koristili su veto (lat. jus exclusivae) kako bi spriječili izbor određenog kandidata. Ipak, uvođenje pravila za konklavu u XIII. stoljeću (1276.) pojednostavilo je proces i ublažilo zlouporabu političke moći u izbornom procesu.
Unatoč tome, bilo bi naivno misliti da geopolitičke okolnosti nema nikakve veze s izborom Karola Wojtyłe sad već dalekog listopada 1978. Pojavljujući se prvi put na balkonu, poljski papa priznao je da su ga kardinali pozvali „iz daleke zemlje”, iako je ona „uvijek bila blizu u zajedništvu vjere i kršćanske tradicije.” Oni koji su poznavali krakovskog nadbiskupa znali su da je riječ o čovjeku nesvakidašnjeg talenta, a u to su se ubrzo uvjerili i drugi.
Bio je jak kandidat bez obzira na to što je dolazio iz komunističke Poljske. Ipak, nitko nije bolje poznavao autoritativno, sustavno potiskivanje kršćanstva u Poljskoj od Wojtyłinog glavnog zagovornika, nadbiskupa Varšave, kardinala Stefana Wyszyńskog. Wojtyłina nacionalnost nije bila glavni ili očiti razlog zbog čega je skupio gotovo 100 od 111 glasova kardinala-izbornika na konklavi 1978. Ali glasovi kardinala-izbornika predstavljali su prešutno priznanje, iako riskantno ohrabrenje kršćanima koji pate u komunističkim zemljama.
Iako je Joseph Ratzinger proveo gotovo četvrt stoljeća radeći u Rimskoj kuriji, nitko nije zaboravio odakle je došao u Rim. U trenutku izbora postao je šesti papa Nijemac; a za razliku od prethodnika – usput valja navesti kako je prvi papa Nijemac Grgur V., Ratzingerova biografija ukazivala je na pripadnost Hitlerovoj mladeži, organizaciji kojoj se morao pridružiti u dobi od četrnaest godina i nečemu na što nas je tisak neprestano podsjećao nakon njegov izbora (2005.).
Češće nego ne, mediji su nastavili smatrati njegovu nacionalnost glavnom preprekom, čak i kad je posjetio Yad Vashem 2009. i pozvao čovječanstvo na pokajanje zbog genocida (heb. Shoaha). Ipak, svaki kardinal-izbornik u Sikstinskoj kapeli za vrijeme konklave 2005., koji je glasao za papu Benedikta XVI., znao je duboko u sebi da nitko ne razumije krizu europske kulture bolje od bivšeg nadbiskupa metropolita Münchena i Freisinga. Zapravo, govori koje je Benedikt XVI. održao u Regensburgu, Parizu i Londonu pokazali su njegovo razumijevanje krize bolje nego što je itko mislio.
Bilo je samo pitanje vremena kad će kardinali-izbornici izabrati papu iz Amerike. Iako su tražili samo jednog, imali su ih pregršt na raspolaganju. Kardinali Ouellet, Maradiaga, Scherer, pa čak i američki prelati kao Dolan i O’Malley odgovarali su tad zbog iskustva. Ali opet, malo je vjerojatno da će na budućoj konklavi geopolitika biti glavni čimbenik.
Pa ipak, svaki glas dat Jorgeu Mariju Bergogliu u ožujku 2013. signalizirao je, barem, otvorenost prema drugačijem načinu razmišljanja koji se odražavao u govoru argentinskog kardinala o ‘periferijama’ tijekom općih kongregacija održanih prije početka formalnog izbornog procesa. Mislite što hoćete o našem trenutačnom papi, ali nikad ne zaboravite da dolazi iz Južne Amerike – dijela zemaljske kugle koji otprilike 40% katoličke svjetske populacije naziva domom.
Ako sumnjate u važnost uloge geopolitike tijekom izbora pape, razmislite o ovome: dok kardinali biraju tko će naslijediti siromašnog ribara iz Galileje, u istom trenutku biraju i poglavara suverene države koja aktivno sudjeluje u bilateralnim i multilateralnim međunarodnim odnosima kroz akreditaciju i prijem diplomatskih predstavnika te ratifikaciju ugovora. Ako mislite da je Sveta Stolica izgubila moć utjecaja na globalna pitanja kroz taj suvereni status, razmislite još jednom.
Većina onoga što postigne ili pokuša postići kroz svoju diplomatsku aktivnost prolazi nezapaženo. Ali, jer sam bio iza kulisa, mogu vas uvjeriti kako utjecaj Vatikana nije beznačajan u međunarodnoj diplomaciji, i sigurno ima dovoljno kardinala-izbornika koji su svjesni i cijene važnost geopolitike te će je pokušati učiniti čimbenikom u budućoj konklavi, iako nitko od njih neće to priznati i, praktički, nitko od njih neće to učiniti primarnim čimbenikom.
Nema sumnje u važnost geopolitike u izbor pape, iako primarna duhovna misija službe osigurava da to nikada neće biti glavni čimbenik. Koliko će geopolitika biti čimbenik i na koji način, odredit će samo povijesne okolnosti koje su uvjetovane i stalno se mijenjaju. Ali, kao što nas je podsjetio jedan vrlo praktičan papa, Duh Sveti može djelovati i u takvim okolnostima.
Daniel B. Gallagher
