Val populizma koja posljednjih deset godina preoblikuje američku politiku (a zapravo i politiku mnogih zapadnih demokracija) ima mnogo uzroka, a masovna imigracija je blizu vrha tog popisa. Općenitije, postoji duboko nezadovoljstvo načinom na koji su političke i ekonomske “elite” – ili, ako vam je draže, “establishment”, “unipartija”, “profesionalno-menadžerska klasa” itd. – upravljale posljednjih nekoliko desetljeća.
Ovo nezadovoljstvo dodatno pojačava, a time i potiče populističke osjećaje, podcjenjivanje s kojim su izrazi tog nezadovoljstva dočekani od strane iste te “vladajuće klase” pod čijom je odgovornošću to nezadovoljstvo nastalo. Izrazite prigovor na status quo, i vaši će kulturni “nadređeni” udostojiti vas objašnjenjem da takvi prigovori proizlaze iz ekonomskog neznanja, rasizma, ksenofobije i općenito nekršćanskih stavova. Nažalost, ponekad su upravo predstavnici Crkve ti koji prekoravaju.
Naravno, okrivljavanje “elita”, “establishmenta” ili “vladajuće klase” gotovo uvijek je pojednostavljenje (i to s priličnim daškom marksizma). No moj cilj ovdje nije opravdavati populizam niti ga osporavati. Umjesto toga, poanta je istaknuti da su, bez obzira na to kako netko gleda na populizam kao lijek za naše probleme, osnovne bolesti koje su ga izazvale su stvarne, hitne i neće nestati.
U tom smislu, izazovi našeg hrabrog, novog, globaliziranog svijeta nisu u potpunosti različiti od kriza 19. stoljeća, koje su potaknule Lav XIII. da napiše Rerum novarum. Na neki su način izazovi današnjice – posebno posljedice i implikacije naše tehnologije – vrlo različiti od onih iz 1891. godine. No, kao i danas, kriza na koju je Lav XIII. odgovarao nije bila samo ekonomska kriza, već brzo preoblikovanje ekonomskog, političkog i društvenog života u isto vrijeme.
Leova oštra kritika ekonomskog liberalizma njegova doba bila je uparena s izravnom kritikom socijalističkih alternativa, koje su se tada promovirale kao pravedan odgovor na “radničko pitanje”, ali koje se još nisu oblikovale kao političke države. Socijalizam je bio lažan odgovor na stvarnu krizu. Bio je, kako će papa Ivan Pavao II. kasnije napisati, “lijek [socijalizam] koji bi se pokazao gorim od same bolesti.”
Koliko god je Lav razumio da socijalizam ne nudi pravedno rješenje za velika pitanja njegova vremena, bio je nepopustljiv u prepoznavanju nepravednih uvjeta koji su poticali širenje tih socijalističkih ideja.
Tu leži pouka za naše vrijeme. Mnogi katolici, ne bez razloga, brinu da bi današnji populizam mogao biti lijek koji se pokazuje gorim od same bolesti, kao što je bio socijalizam u Lavovo doba. Ako je to slučaj, trebali bi se truditi priznati i ispraviti stvarne neuspjehe upravljanja i politike koji su stvorili uvjete koji su mnoge demokracije učinili tako pogodnima za populizam. Nije dovoljno žaliti za promjenom ili se nadati povratku na prethodno stanje.
Mnogi drugi katolici, također ne bez razloga, podržavaju današnje populističke pokrete, ili barem njihove elemente. Kao i socijalisti iz Leova vremena, prepoznaju neuspjehe statusa quo i iskreno se nadaju da će legitimne pritužbe napokon pronaći rješenje nakon desetljeća zanemarivanja. No, i ovdje je potrebna razboritost. Lakše je rušiti nego graditi. I mnoge dobre stvari mogu biti oštećene ili uništene čak i u pravednom cilju.
A svi katolici trebali bi se prisjetiti mudrosti pape Lav XIII., u tom trenutku koji je ujedno bio sličan i različit našem, koji je za cijelu Crkvu skicirao put usred svega toga:
„Bez oklijevanja potvrđujemo da će svi ljudski napori biti uzaludni ako izostave Crkvu. Crkva je ta koja, na temelju autoriteta Evanđelja, inzistira na onim učenjima pomoću kojih se sukob može okončati ili barem učiniti mnogo manje gorkim; Crkva ulaže svoje napore ne samo kako bi prosvijetlila um, već i kako bi svojim propisima usmjerila život i ponašanje svih.“
Crkva uvijek inzistira, njezina misija nikada se ne može svesti na politiku ili ekonomiju. No bez nje, svi naši napori u politici, ekonomiji i kulturi bit će uzaludni.
