Praktičan državnik i pažljiv promatrač ljudske prirode, John Adams (drugi Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država (1797. – 1801.) gledao je s dubokom sumnjom na apstraktne formule za savršenstvo društva. Toliko je čvrsto zastupao taj stav da je ideologiju – pretpostavku da se ciljevi ljudskog postojanja, pa čak i spasenje, mogu postići na zemaljskoj razini pridržavanjem skupa sekularnih uvjerenja – nazvao „znanošću idiota“.
Dvije stoljeća kasnije, pitanje uloge ideologije u našem privatnom i javnom životu ostaje duboko relevantno. Je li ideologija, ta definirajuća filozofska značajka modernog doba, konačno došla svom kraju? Je li vrijeme da pokopamo ovog neuspjelog boga apstraktnog intelekta, i ako jest, što ga je zamijenilo?
Oslobođena od ljudske prirode i savjeta tradicije, ideologija stvara neovisnu stvarnost čija je legitimnost podložna samo vlastitim prosudbama i percepcijama. Kroz veći dio povijesti pružala je samopravedna opravdanja za razdor i revoluciju, prečesto odvodeći svoje protivnike na giljotine i u plinske komore.
Ubojiti režimi 20. stoljeća nisu bili prvi primjeri smrtonosnih posljedica ideologije u potrazi za uzvišenim idealima. Krv je tekla ulicama Pariza 1789. godine, dok su jakobinci proglašavali: „Budi mi brat ili ću te ubiti!“ – sve u ime slobode, jednakosti i bratstva. U svijetu oblikovanom ideologijom, polja smrti i vješala uvijek su skrivena neposredno iza zavodljivih krajolika idilične mašte.
Iscrpljeni desetljećima gulaga i logora smrti, poslijeratni zapadni intelektualci tražili su alternativu izvan ideoloških okova modernosti. Prigrlili su sekularni postmodernizam, koji je postao sinonim za radikalni subjektivizam ili – kako su neki promatrači primijetili – oblik “tekuće modernosti” u kojem je stvarnost postala predmet sumnje. Daleko od toga da napadaju bilo koju pojedinačnu istinu, sekularni postmodernizam poveo je rat protiv same ideje istine i inaugurirao eru kojom dominira društvena teologija gole moći.
Odbacujući okvire jučerašnjih intelektualnih dogmi, postmodernisti su podigli novi paradigm tolerancije koji je – paradoksalno – nije priznao nikakav konačni smisao niti dopuštao neslaganje. Tolerancija i autentičnost postali su mjerilo vrline, dok su pristaše pjevale aleluje na oltaru osobnog oslobođenja. Bog je mrtav – ili su barem tako tvrdili ovi novi ideolozi. Postmoderni čovjek trijumfirao je tamo gdje je Adam podbacio, slaveći novu ljudsku prirodu u kojoj je čovjek bez gospodara, prepušten sam sebi i jureći prema vlastitom kraju.
Ono što je uslijedilo bio je svijet dosade i široko rasprostranjenog nemira. Ubrzo smo naučili da lijek postmodernizma može biti gori od bolesti same ideologije. Kao izolirana filozofija bez temelja ili etičkog cilja, obećanje postmodernizma ostaje sumorno. No, postmoderna mašta mogla bi sadržavati sjeme nade i priliku za ponovno uokvirivanje jezika društvene i političke misli.
Prepušten anarhičnom subjektivizmu, postmodernizam može biti tek filozofija očaja – “posljednja ideologija” koja proglašava kraj stvarnosti i ističe nemogućnost svemira kojeg je odredio Bog. No, maštoviti postmodernizam – utemeljen na biblijskom pogledu na ljudsku prirodu i oblikovan poštovanjem dostojanstva koje dugujemo jedni drugima kao djeca Božja – pruža nadu i osobnu alternativu.
Zahtijeva da sva prava imaju prethodne, odgovarajuće dužnosti utemeljene na prirodnom zakonu. To nisu izmišljena prava idealista, već čvrsto utemeljena prava i dužnosti koje su nam prenesene kroz generacije judeokršćanskog otkrivenja. Pruža realističnu perspektivu, omogućujući nam da obuzdamo tehnologiju i nadarimo je etičkom dimenzijom, umjesto da budemo njeni robovi. Poštuje vjersku slobodu i osuđuje „meke progone“ koje trpe tradicionalno vjernici u obliku društvene izolacije.
Prigrljuje dobrovoljne društvene organizacije koje čine okosnicu naših zajednica. Te međuprostorne institucije omogućuju pojedincima da se uključe u zajednički pothvat za opće dobro i tvore ključnu branu protiv opasnosti koje donosi centralizirana, ogromna država. Promiče filozofiju supsidijarnosti, koja savjetuje da se društveni i politički problemi trebaju rješavati lokalno kad god je to moguće, prepoznajući pritom da bismo prvo trebali težiti pozitivnim promjenama u sebi i svojim zajednicama prije nego što postanemo samozvani nositelji nacionalne i globalne transformacije.
Prepoznaje ljude kao ljude, stvorene na sliku Božju i dostojne poštovanja.
Sam postmodernizam ne čini ništa od toga. Ipak, kad ga oživi kršćanska mašta, on ima značajan transformativni potencijal. Kršćanski postmodernizam omogućuje nam sudjelovanje u egzistencijalnoj stvarnosti kao autentična bića unutar božanske ekonomije. To je bijeg od dosade i ništavila bezbožnog kulturnog bespuća.
Prije jednog stoljeća papa Lav XIII. ušao je u dijalog s modernošću. Slijedeći primjer svog prethodnika, svetog Lava Velikog, u suočavanju s Atilom Hunom, nosio je mač vjere u obrani civilizacije. Nije odbacio moderni svijet, već je nastojao iskoristiti njegove vrline dok je izazivao njegove prekomjernosti.
Sada se čini da papa Lav XIV., imenom i djelovanjem, s jednakim žarom želi angažirati s postmodernizmom. I možda je upravo taj dijalog između kršćanstva i postmodernog svijeta ključ za obnovu naše slomljene kulture. Predugo su katolici prepuštali postmodernizam radikalima koji su neumorno radili na normalizaciji nenormalnog i uzdizanju moći nad istinom. Ali rani znakovi pape prema maštovitom postmodernizmu pokazuju da ima mnogo razloga za nadu nakon generacija očaja.
