Cupichov autorski osvrt na Dilexi te predstavlja još jedan primjer onoga što se događa kada ideologija zamjenjuje teologiju, a povijesni revizionizam zamagljuje vjerodostojnost prema Drugom vatikanskom saboru.
Njegov argument oslanja se na lažnu ekvivalentnost: da „plemenita jednostavnost“ u liturgiji znači solidarnost s siromašnima.
Iz ove klimave pretpostavke izvodi široke zaključke o svrsi Sabora i prirodi postkoncilske liturgijske reforme. Kao rezultat ne dobivamo toliko koherentnu teološku meditaciju, koliko opravdanje za desetljećima dugu desakralizaciju katoličkog bogoslužja u ime društvene relevantnosti.
Treba reći da nitko, koliko se mogu sjetiti i s poštovanjem, neće neozbiljno tretirati vjekovito učenje Crkve o siromasima (temeljeno na riječima Gospodina u Mt 26:12 i Mt 25:40) niti neće zanemariti papinski dokument koji govori o istome. To je podrazumijevajuće. Ono što je problematično jest kako je kardinal Cupich iskoristio Dilexi te za svoju vlastitu agendu: prezir prema najviše marginaliziranim katolicima u današnjoj Crkvi — onima koji žele tradicionalno liturgijsko bogoslužje.
Također, nitko tko ima solidne temelje, recimo u Ocima Crkve, neće poricati da postoji veza između liturgijskog života Crkve i brige za siromašne. Kao što Leo XIV citira u Dilexi te od odlomka 29 nadalje, to je jasno vidljivo. Na primjer, rani Otac Justin Mučenik rekao je da „nije moguće odvojiti štovanje Boga od brige za siromašne.“
Dakle, pitanje koje bi se trebalo postaviti kard. Cupichu nije postoji li veza između bogoslužja Crkve (i njenih manjih jedinica: župa, obitelji, pojedinaca) i brige Crkve (isto tako) za „siromašne“. Kako skrbiti za siromašne je ovisno pitanje o kojem ljudi mogu imati različita rješenja. Problem je opravdavati nepromišljene pa čak i svetogrđe promjene naših višestoljetnih liturgijskih svetih obreda — koji imaju izvrstan učinak kroz stoljeća — u ime društvene relevantnosti. Modernizam u svojoj biti jest redukcija natprirodnog na prirodno, transcendentnog na imanentno, vertikalnog na horizontalno.
Pogledajmo sada i detaljnije analizirajmo tu kolumnu, s mojim naglascima i komentarima. Njegov uzvišeni položaj zahtijeva pomno čitanje i pažljivo promišljanje njegovih riječi, zar ne?
Cupich o Dilexi te: liturgija kao mjesto solidarnosti sa siromašnima
Kardinal Cupich, nadbiskup Chicaga, razmatra za Vatican News prvu apostolsku pobudnicu pape Lava XIV. U svojoj meditaciji podsjeća na riječi svetog Ivana XXIII. prije otvaranja Drugog vatikanskog sabora: Crkva mora biti Crkva svih, i „posebno Crkva siromašnih“.
Kardinal Blase Cupich, nadbiskup Chicaga
Od brojnih uvida koje sam stekao čitajući Dilexi Te (DT), posebno me se dojmila primjedba pape Lava da je „Drugi vatikanski sabor predstavljao prekretnicu u razumijevanju siromašnih u Božjem naumu spasenja“, te da je ta prekretnica oblikovala cjelokupan smjer Sabora i njegovih reformi.
[Pričekajmo malo. „Cjelokupan smjer“? Oci Sabora doista su govorili o siromašnima, ali prvenstveno u kontekstu Gaudium et Spes 1–3, 27, 63–72 i Lumen Gentium 8, gdje se siromaštvo promatra u svjetlu Utjelovljenja i Blaženstava, a ne kao hermeneutika koja organizira cijeli Sabor. To je veliki skok – od priznavanja Kristove posebne ljubavi prema siromašnima do tvrdnje, koju Cupich ubrzo (dolje) odobrava citirajući Lava XIV. (usp. br. 84) koji citira ultraliberalnog kardinala Lercara, da je „otajstvo Krista u Crkvi … na osobit način otajstvo Krista u siromašnima“ i „na neki način jedina tema Sabora u cjelini“. Lercarova tvrdnja je zvučna, ali i povijesno i teološki promašena. Središnja tema Sabora, kako su jasno rekli i Ivan XXIII. i kasnije Pavao VI., bila je obnova Crkve u razumijevanju same sebe kao sacramentum salutis – sveopćeg znaka i oruđa spasenja. Svesti to otajstvo na socioekonomsko pitanje znači zamijeniti Evanđelje manifestom teologije oslobođenja prije njezina vremena. Ivan XXIII. u Gaudet Mater Ecclesia rekao je: „Najveća briga Ekumenskog sabora jest ova: da se sveti polog kršćanskog nauka čuva i učinkovitije prenosi.“ Vratimo se Cupichu…]
Papa [Lav XIV.] primjećuje da je, iako se tema siromašnih jedva spominjala u pripremnim dokumentima, sveti papa Ivan XXIII. u radijskom govoru mjesec dana prije otvaranja Sabora skrenuo pažnju na to, rekavši: „Crkva se predstavlja onakvom kakva jest i kakva želi biti: Crkva svih, a osobito Crkva siromašnih.“
Prema papi Lavu, te su riječi potaknule teologe i stručnjake da Saboru daju novi smjer, što je kardinal Lercaro, nadbiskup Bologne, sažeo u svom izlaganju 6. prosinca 1962. [Dakle, sada smo svi, počevši od Leona XIV. pa nadalje, kod Lercara? O. Louis Bouyer, bliski prijatelj pape Pavla VI., rekao je ovo o kardinalu Lercaru, koji je službeno bio na čelu Consiliuma:
„Nažalost, s jedne strane, kobna pogreška u prosudbi dovela je do toga da je službeno vodstvo tog odbora povjereno čovjeku koji, premda velikodušan i hrabar, nije bio osobito učen: kardinalu Lercaru. On je bio potpuno nesposoban oduprijeti se spletkama ulizičkog nitkova, napuljskog lazarista Bugninija — čovjeka jednako lišenog kulture koliko i osnovne poštenosti.“]
Lercaro je izjavio: „Otajstvo Krista u Crkvi oduvijek je bilo, a i danas jest, na poseban način otajstvo Krista u siromašnima… to nije tek jedna od tema, nego na neki način jedina tema Sabora u cjelini.“ [?!?]
Lercaro je kasnije komentirao da je pripremajući svoje izlaganje počeo drukčije gledati na Sabor: „Ovo je čas siromašnih, milijuna siromašnih diljem svijeta“, napisao je. „Ovo je čas otajstva Crkve kao majke siromašnih. Ovo je čas otajstva Krista, prisutnog osobito u siromašnima.“ [Ovo – imajte na umu – nije „čas Sabora“, nego „čas Lercara“. To potvrđuje povlašteno mjesto siromašnih, ali ne svodi cijeli Sabor na tu jednu temu. Dokumenti Sabora prvenstveno se bave otajstvom Crkve, sakramentima, objavom, liturgijom i položajem kršćanina u svijetu. Cupichevo reduciranje svrhe Sabora na „solidarnost sa siromašnima“ čini logičku pogrešku i selektivno čitanje saborskog programa. Idemo dalje… Cupich sada povezuje taj „čas siromašnih“ s reformom liturgije. Uskoro će sugerirati da poziv Sabora na „plemenitu jednostavnost“ nije bio „antikvarijanstvo“ ni jednostavnost radi jednostavnosti, nego način utjelovljenja solidarnosti Crkve sa siromašnima. Vratimo se Cupichu…]
U tom kontekstu DT nudi osobito znakovitu opasku koja nam daje novo razumijevanje reforme liturgije koju su proveli oci Sabora: „Rasla je svijest o potrebi nove slike Crkve, jednostavnije i skromnije, koja obuhvaća čitav Božji narod i njegovo prisustvo u povijesti. Crkve koja više nalikuje svome Gospodinu nego svjetovnim moćnicima [iako danas više nalikuje nevladinoj organizaciji, svjetovnijoj nego ikad] i koja radi na poticanju stvarnog zauzimanja cijelog čovječanstva u rješavanju golemog problema siromaštva u svijetu.“ [Vidite kamo ide?]
Drugim riječima, „plemenita jednostavnost“ koju je Sacrosanctum Concilium zagovarala u obnovi liturgije nije bila neka vrsta antikvarijanstva ni jednostavnost radi nje same, nego izraz potrebe za novom slikom Crkve, jednostavnijom i skromnijom… [Ponavljanje fraze ne jača argument. No pogledajmo dalje…] Liturgijska reforma imala je za cilj dopustiti da Božje djelovanje za nas u liturgiji, osobito u Euharistiji, jasnije zasja. [„Dopustiti“? Što je Bog radio u Crkvi prije Sabora i njegova iznenadnog otkrića „siromašnih“?] Obnova našeg bogoslužja provedena je u duhu želje otaca Sabora da Crkvu predstave svijetu ne kao okovanu svjetovnim moćima, nego obilježenu skromnošću i jednostavnošću, kako bi mogla govoriti ljudima ovoga doba na način koji više nalikuje Gospodinu i omogućuje joj da na novi način preuzme poslanje naviještanja radosne vijesti siromašnima.
[…tekst se nastavlja opširno u tom tonu…]
Zaključno, Cupichev članak je komad retoričkog laskanja društvenim temama, zaodjenut liturgijskim jezikom. Raspada se pod analizom. Iskrivljuje saborske tekstove i nakane, poistovjećuje liturgijsku jednostavnost sa socijalno-ekonomskim simbolizmom, karikira povijesnu liturgiju kao „carsku“, i preokreće svrhu Euharistije iz bogoštovlja u društveno djelovanje. Liturgiju pretvara u sredstvo solidarnosti, umjesto da je uzvisi kao žrtveno klanjanje živome Bogu.
Rezultat? Crkva koja se hvali da je „Crkva siromašnih“, ali riskira postati siromašna otajstva.
Ako siromašni doista zaslužuju puninu vjere, naći će je ne u skraćenim skupovima društvene pravednosti, nego u svečanom sjaju mise. Cupich, čini se, ljepotu – transcendentnu s istinom – smatra nebitnom. Liturgija se tako svodi na oblik društvenog inženjeringa.
Siromašni, naprotiv, zaslužuju blistavi sjaj Krista, sakramentalno očitovan u svetom liturgijskom bogoslužju, u kojem slobodno sudjeluju i iz kojeg iznutra crpe snagu. Ono što im ne treba jest razvodnjena estetika društvene pravednosti, stvorena da umiri savjest srednje klase.
Štoviše, koji je Cupichev motiv ovdje, osim očitog? Želi li suprotstaviti jednog papu drugima? U tom slučaju vrijedi podsjetiti što su drugi pape rekli o tradiciji i svetom liturgijskom bogoslužju:
Papa Benedikt XVI. – Pismo biskupima (uz motuproprij Summorum Pontificum), 7. srpnja 2007.:
„Ono što su ranije generacije držale svetim, ostaje sveto i veliko i za nas, i ne može se odjednom u potpunosti zabraniti ili smatrati štetnim. Dužnost nam je čuvati bogatstvo koje se razvilo u vjeri i molitvi Crkve i dati mu njegovo pravo mjesto.“
Papa Benedikt XVI. – isto pismo:
„U povijesti liturgije postoji rast i napredak, ali ne i raskid.“
Papa sv. Ivan Pavao II. – enciklika Ecclesia de Eucharistia (17. travnja 2003.), §48–49:
„Poput žene koja je pomazala Isusa u Betaniji, Crkva se nije bojala ‘pretjerivanja’, posvećujući najbolje od svojih dobara izražavanju divljenja i klanjanja pred neusporedivim darom Euharistije… S tim pojačanim osjećajem otajstva razumijemo kako je vjera Crkve u otajstvo Euharistije našla povijesni izraz ne samo u nutarnjem raspoloženju pobožnosti, nego i u vanjskim oblicima koji žele evocirati i naglasiti veličanstvenost događaja koji se slavi.“
„Plemenita jednostavnost“ u praksi je najčešće rodila crkve koje nalikuju zračnim lukama, s umjetnošću i misnim ruhoom koji podsjećaju na ostatke rasprodaje iz zatvorenog dućana.
O glazbi…
Papa Pio X. – Tra le sollecitudini (22. studenoga 1903.):
„Što se više neka crkvena skladba po svom pokretu, nadahnuću i duhu približava gregorijanskom obliku, to je svetija i liturgičnija; a što je više od njega udaljena, to je manje dostojna hrama.“
