Naslovnica Izdvojeno Je li Tolkienov tradicionalizam “slučajno” zaboravljen?

Je li Tolkienov tradicionalizam “slučajno” zaboravljen?

J.R.R. Tolkien je u svoja kreativna djela unio svoje srce i najdublje osjećaje s ciljem da nam pokaže što je “prava“ stvarnost. Njegov svijet Međuzemlja temelji se na monarhiji, tradiciji, opskurnim, a opet duboko smislenim ritualima koji uključuju svete i uzvišene jezike. Njegov svijet nastanjen je kraljevima i seljacima, ali i čarobnjacima i moćnim bićima. Ekonomija kraljevstava je distributivna. Muškarci Međuzemlja su visoki, jaki i zgodni, a žene lijepe s delikatnom žestinom.

„Malo je ljudi htjelo biti Tolkienov kritičar ili protivnik”, primijetio je moj prijatelj. „Mogao te je oplesti na petnaest jezika, od kojih je dvanaest sam smislio!” Iako Tolkien nikada nije bio na glasu po drskoj ratobornosti po kojoj su bili poznati Belloc i Chesterton, u njegovom karakteru bilo je toga više nego što se možda zna. Ove godine slavimo pedesetu godišnjicu smrti ovog svjetski omiljenog autora, koji je prešao Gospodinu 2. rujna 1973. godine. Svjetski poznat po svom fantastičnom epu Gospodar prstenova, Tolkien je posebno omiljen među katolicima zbog prakticiranja vjere i suptilnog načina na koji je ona prožimala njegov stvaralački rad. Međutim, unatoč toj popularnosti, velik dio njegovih misli o Crkvi i njezinoj duhovnosti malo je poznat ili se o tome ne govori.

Iako je bio više akademski nastrojen od Belloca, Chestertona ili Evelyna Waugha, Tolkien nije bio apologet poput svog prijatelja C.S. Lewisa. Stoga postoji manje materijala u kojima eksplicitno govori o Crkvi ili svom odnosu s Crkvom tijekom posljednjeg desetljeća života. Međutim, Tolkien je bio tradicionalist u mnogim značenjima te riječi i, iako nije pretjerano govorio o stanju Crkve nakon Drugoga vatikanskog sabora, svakako ga je to zabrinjavalo. Nekoliko komentara o liturgiji i teološkom ozračju 60-ih sačuvano je u Tolkienovim pismima u kojima kombinira poniznost s kritičnošću. Priznaje da se promjene, nevjera pojedinih crkvenih velikodostojnika i aktualne ideje mogu poistovjetiti s propadanjem Crkve. Vidio je da pojedine ideje mogu poslužiti kao izgovor za “sablazan” i nevjeru, ali njegova vjernost Crkvi bila je dovoljno čvrsta da ne bude promijenjena.

Počnite s poniznošću: Loši svećenici i žene u hlačama

Pišući svome sinu Michaelu, Tolkien je na blagdan Svih svetih 1963., rekao da je „u krajnjem slučaju vjera čin volje nadahnut ljubavlju. Naša ljubav može biti ohlađena i naša volja nagrizena spektaklom nedostataka, ludosti, pa čak i grijesima Crkve i njezinih propovjednika, ali ne mislim da će onaj tko je jednom imao vjeru, odbaciti je iz ovih razloga“. Tolkien piše da je „iskušenje ‘nevjere’ (što zapravo znači odbacivanje našeg Gospodina i Njegovih istina) uvijek u nama“. Kad ovo unutarnje iskušenje raste, povećava se naša spremnost da nas drugi “sablazne“. „U životu sam teško patio”, nastavlja on, „od ograničenih, umornih, pa čak i loših svećenika; ali sada znam dovoljno o sebi da budem svjestan da ne bih trebao napustiti Crkvu… zbog bilo kojeg razloga mogao sam otići da nisam vjerovao“.

U drugom pismu, napisao je da je „tijekom putovanja (hodočašća)“ upoznao „napuhane, glupe, neposlušne, umišljene, licemjerne, lijene, pripite, tvrdoglave, cinične, opake, grabežljive, vulgarne, pa čak i (nagađam) nemoralne svećenike”, ali da je dobrota njegova uzora iz djetinjstva, fra Francisa Morgana, nadjačala sve njih.

Tolkien nije bio snob. Savjetovao je sina Michaela da se često pričešćuje i da to čini u okolnostima koje vrijeđaju njegov ukus. U pismu kaže sljedeće: „Odaberi svećenika koji šmrca ili brblja ili ponosnog i prostačkog fratra; i crkvu pune uobičajene buržoaske gomile, loše odgojene djece… otvorenih vrata i prljave mladeži, žena u hlačama i često s neurednom i nepokrivenom kosom. Idite na pričest s njima (i molite se za njih)“. To, međutim, ne znači da je Tolkien smatrao da je takva aljkavost prihvatljiva.

Mislim da je ovo zrelo i promišljeno razmišljanje dobar dokaz da Tolkien nije bio tip osobe koja bi se lako dala pokolebati lošim ponašanjem klerika. Tome svjedoče i njegovi odmjereni komentari o Drugom vatikanskom saboru i stanju Crkve (što će biti tema sljedećeg članka).

Izvor