Pitanje je staro koliko i samo kršćanstvo.
Je li razumno vjerovati da je čovjek po imenu Isus Sin Božji, koji je, sam potpuno božanski i ne odreknuvši se svoje božanske naravi, rođen od Djevice, umro, uskrsnuo i uzašao na nebo? Je li razumno vjerovati da je jedan Bog, nedjeljiv, u tri osobe — Otac, Sin i Duh Sveti?
Ili su te istine uvreda razumu? Moramo li ostaviti po strani svoje racionalne sposobnosti da bismo ih prihvatili?
Kroz stoljeća se nižu pokušaji da se odgovori na to pitanje. Neki od njih ne dobivaju pozornost kakvu zaslužuju. Tijekom posjeta pape Benedikta XVI. Ujedinjenom Kraljevstvu u rujnu 2010., Sveti Otac ne samo da je ponudio jedan od najsvježijih i najpreciznije oblikovanih odgovora na to pitanje, nego ga je zapravo postavio naglavačke.
Njegov govor u Westminster Hallu predstavlja primjer inovativne strategije koju čak ni sv. Ivan Pavao II. nije u potpunosti upotrijebio.
Koja je to bila strategija?
Vrlo jednostavno, bila je to zamjena perspektive. Umjesto da se pita je li vjera razumna, zašto se ne bi pitalo je li Europa i njezina baština razumna bez kršćanstva? Zašto se ne bi pitalo jesu li političke institucije ukorijenjene u „zapadnoj tradiciji“, općenito govoreći, uopće shvatljive bez prepoznatljivih tragova koje su na njima ostavili kršćansko Objavljenje i vjera?
Kod Josepha Ratzingera imali smo obilje materijala s kojima se moglo raditi zahvaljujući njegovim prijašnjim intelektualnim pothvatima. Previše ih je da bi se ovdje nabrojili, ali spomenut ću njegov dijalog iz 2004. s filozofom Jürgenom Habermasom, u kojem je, između ostaloga, Ratzinger izrazio rezerve prema Habermasovu stajalištu da je međuljudska komunikacija sama po sebi dovoljan temelj za dosezanje istine razumom.
Ratzinger se složio s Habermasom da takav temelj postoji, ali je tvrdio da ljudski razum, zbog svojih urođenih ograničenja (čak i unutar međuljudske komunikacije), ne može biti krajnji temelj vlastite sigurnosti. Prema njegovoj procjeni, upravo je to ono što je kršćanstvo navelo da sebe shvati kao religiju razuma ili „logosa“ i da razvije teologiju Logosa.
To može zvučati ezoterično, ali, kako je Benedikt pokazao u Westminster Hallu, nije. Ima stvarne posljedice u političkoj sferi.
Prva je ta da granice istine koju je moguće dosegnuti ljudskom međuljudskom komunikacijom opravdavaju ograničenu vlast. One jednako tako legitimiraju suprotstavljanje vlasti, poput odbijanja sv. Tome Morea da položi Zakletvu vrhovništva.
Da citiram Whitea koji citira Benedikta: „Ako su moralna načela koja podupiru demokratski proces određena ničim čvršćim od društvenog konsenzusa, tada krhkost samog procesa postaje previše očita — u tome leži pravi izazov za demokraciju.“
Kao što sam drugdje primijetio, papa Lav XIV. počeo je ponovno naglašavati važnost ograničene vlasti u svojim javnim obraćanjima, i to na način koji podsjeća na Benedikta XVI.
Da bi iznio taj argument, Benedikt je morao preokrenuti još jedno uobičajeno pogrešno shvaćanje. Naime, prirodni zakon se prečesto promatra samo kao prijelazni korak prema božanskom Objavljenju. Prelako se odvaja od svog božanskog izvora. Drugim riječima, nije samo tako da prirodni zakon može otvoriti horizont za Objavljenje, nego i samo Objavljenje otvara horizont razumijevanja prirodnog zakona.
Imam nekoliko katoličkih intelektualnih prijatelja koji se ne osjećaju ugodno s ovim drugim stajalištem jer se boje da bi ono moglo umanjiti uvjerljivu snagu prirodnog zakona u javnom diskursu ili strahuju da bi moglo otvoriti put integralizmu — ideji da duhovno i svjetovno moraju biti potpuno integrirani u političkim strukturama.
To, međutim, uopće nije ono što je mislio Benedikt XVI. On je smatrao da ljudsko dostojanstvo, sloboda govora i druga temeljna ljudska prava, iako dostupna ljudskom razumu neovisno o Objavi, ne dolaze do punog značenja sve dok nisu prosvijetljena Objavom. Whiteovo objašnjenje Benediktova govora to dobro pokazuje:
(Benedikt) je nadalje tvrdio da katolička tradicija drži kako su „objektivne norme koje uređuju ispravno djelovanje dostupne razumu, neovisno o sadržaju Objave.“ Shodno tome, uloga Crkve nije da te norme diktira političkoj zajednici kao da ne bi mogle biti izvedene ni iz kojeg drugog izvora, nego da ih „pročisti“ i „obasja“ način na koji bi razumna rasprava trebala tragati, otkrivati i primjenjivati objektivne moralne principe. Religija pritom ima „korektivnu ulogu“ u nastojanjima razuma.
Ako pomno slušate Benedikta, možete čuti kako gradi uvjerljiv argument za neizbježnu ulogu religije u javnom diskursu. U Državnom tajništvu marljivo smo radili na tome da potkrijepimo taj argument, koji postaje još jasniji ako se Westminster govor čita zajedno s takozvanim „Regensburškim govorom“ (2006.) i „Bernardinskim govorom“ (2008.) održanim u Parizu.
Bit ću iskren i reći da sam bio razočaran kad je zamah tog argumenta znatno oslabio zbog Benediktove ostavke, ali on je imao svoje razloge.
Iako to nikada nije izravno rekao, vjerujem da je jedan od tih razloga bio što mu je niz nesretnih okolnosti otežavao da se njegov glas čuje, čak i dok je bio na Petrovoj stolici. Zato je posvetio znatno vrijeme dovršavanju svoje trilogije o Isusovu životu, dajući joj prednost pred onim što je trebalo biti njegovo posljednje encikličko pismo, jer je takav dokument bilo mnogo lakše prenijeti nasljedniku.
Jednako ću iskreno reći da ne smijemo dopustiti da taj argument umre. Unatoč njegovoj suptilnosti i sofisticiranosti, on ima ozbiljne posljedice za politički život. Ako ništa drugo, pomaže nam pronaći put između neobuzdanih težnji za potpuno sekularnim tumačenjem liberalne demokracije i naivne nostalgije za predmodernim kršćanstvom. Oboje je danas zabrinjavajuće prisutno.
Drugim riječima, ako se u potpunosti otvorimo Božjem naumu za nas, objavljenom kroz božansku Objavu, bit ćemo manje skloni iskrivljavati Evanđelje nastojeći ga prilagoditi sekularnom. Radije trebamo dopustiti da sekularno bude prosvijetljeno Evanđeljem.
Nitko to nije izrazio sažetije od Georgea Weigela:
Drugi vatikanski koncil nije pozvao Crkvu da samo „susretne moderni svijet.“ Koncil je pozvao Crkvu da preobrazi moderni svijet. Kako? Tako što će ponuditi Isusa Krista kao ikonu istinskog humanizma i sakramentalnu Crkvu kao ikonu autentične ljudske zajednice.
Ima razloga za nadu da će, uz naše molitve, papa Lav XIV. slijediti koncilski poziv da preobrazi svijet, a ne samo da ga susretne.
