Vaša Eminencijo, Lav XIV često se poziva na jedinstvo Crkve. Je li to hitno pitanje?
Moramo pobijediti ideološki pristup koji je promicao dvije suprotstavljene vizije Crkve, a koje se međusobno hrane. S jedne strane, postoje oni koji ukidaju i niječu Predaju u ime neograničene otvorenosti i poistovjećivanja sa svijetom i njegovim kriterijima prosuđivanja. S druge strane, postoje oni koji Predaju smatraju nečim skamenjenim i mumificiranim, odvojenim od svakog plodonosnog povijesnog procesa. Poslanje Crkve je jedinstveno i, kao takvo, mora se ostvarivati u punom duhu zajedništva. Karizme su različite, ali poslanje je jedno i pretpostavlja zajedništvo.
Papa nas poziva da naviještamo: “Krista s jasnoćom i golemom ljubavlju.” Postoji li danas “slabo” naviještanje?
Navještaj je uvijek isti i ne može biti drukčiji. Čovjek napušta Crkvu ili vjeru kada zaboravi samoga sebe, kada cenzurira vlastita temeljna pitanja. Crkva nikada nije napustila niti će ikada napustiti čovjeka. Neki kršćani, na svim razinama hijerarhije, možda su napustili ljude kada nisu bili svoji; to jest, kada su se sramili Krista, skrivajući razlog svoga kršćanskog postojanja i svodeći pastoralnu skrb na pitanje društvenog napretka.
Vaša najnovija knjiga nosi naslov Postoji li Bog? Vapaj čovjeka koji traži spasenje. Je li Zapad izgubio osjećaj za transcendentno?
Ideja da nam Bog nije potreban sada je trijumfirala na Zapadu. Ovo je doba u kojem je sam čovjek, svrgnuvši Boga, zauzeo Njegovo mjesto, stvarajući tako novi poredak stvari koji jasno niječe ono što je Bog stvorio, a što mogu prepoznati i oni koji ne vjeruju u Boga. Etsi Deus daretur (“živi kao da Bog postoji”): to je poziv koji je Benedikt XVI. uputio svima na početku svog pontifikata, i vjernicima i nevjernicima. Zapad ignorira ili se pravi da ignorira Božju prisutnost u svijetu, ‘Riječ koja je tijelom postala i nastanila se među nama.’
Zašto ste odlučili napisati knjigu koja odgovara na Cantagallijeva pitanja o Bogu?
Bog je postao stranac u našim životima, a Njegovo mjesto zauzeli su idoli svake vrste. Čini se da se moderni čovjek čak odrekao traženja smisla svoga postojanja: u životu, u smrti, u radosti, u patnji. Sve, čini se, započinje slučajem: živjeti, trajati i završiti – sve slučajem. Novi idoli sami su plod slučaja: uspjeh, bogatstvo, moć, posjedovanje stvari pa čak i ljudi. Ali Bog nije ideja, nije nejasno racionalno ili emotivno osobno uvjerenje. Bog je sigurnost: sigurnost da je Sin Čovječji doista postojao i da još uvijek prebiva među nama. Istina postoji. Utjelovljenje se dogodilo. Kao što su ga prije 2025 godina neki susreli i prepoznali, tako ga je i danas još uvijek moguće susresti, prepoznati, slijediti i za Njega umrijeti.
Papa Franjo pozvao je na temeljitu reformu Rimske kurije. Lav XIV je rekao da Kurija ostaje dok pape prolaze. Kako bismo trebali protumačiti te riječi?
Crkva je izuzetno složena institucija i svaka od njezinih sastavnica važna je za ispunjenje poslanja. U konačnici, Crkva pripada Uskrslom Kristu, a Papa je jednostavno Njegov ponizni sluga. Konkretno, radilo se i o načinu da se Kurija ohrabri kako bi zaliječila neke stvarne podjele iz prošlosti.
Sinodalnost je bila središnja tema Franjinog pontifikata. I bila je predmet jedne od Dubia. Što priželjkujete?
Vjerujem da sinodalnu dimenziju treba istražiti i razjasniti. Možda je potrebno teološki je utemeljiti u mnogo starijem i bogatijem pojmu zajedništva, također kako bi se izbjegla ideološka skretanja koja sukobljavaju dvije ekleziologije: sinodalnu i zajedničarsku. Zajedništvo je cilj; sinodalnost je sredstvo koje tek treba provjeriti. Zajedništvo je hijerarhijsko, jer je Isus tako htio svoju Crkvu; sinodalnost je, kako je podsjetio papa Leo, više stil.
Papa Franjo više je puta govorio o Misi u drevnom obredu, odnosno o uporabi Misala iz 1962. Je li potrebno razgovarati s onima koji su vezani uz taj oblik slavlja?
Svi kršteni u Crkvi imaju svoje mjesto, temeljem ispovijedanja Vjerovanja i morala koji iz njega proizlazi. Stoljećima raznolikost obrednih slavlja jedne euharistijske Žrtve nikada nije stvarala probleme vlastima, jer je jedinstvo vjere bilo jasno. Štoviše, vjerujem da je raznolikost obreda u katoličkom svijetu veliko bogatstvo. Obred, uostalom, nije sastavljen u nekoj pisarnici, već je plod teoloških i obrednih naslaga i taloženja. Pitam se je li moguće “zabraniti” obred star više od tisuću godina. Konačno, ako je liturgija također izvor teologije, kako možemo uskratiti pristup “drevnim izvorima”? To bi bilo kao da se zabrani proučavanje sv. Augustina svakome tko želi ispravno razmišljati o milosti ili Trojstvu.
Nekoliko episkopata bilo je zbunjeno zbog Fiducia Supplicans, deklaracije o blagoslovu “neregularnih” parova, uključujući homoseksualne parove. Što mislite da će se sada dogoditi?
Nadam se da se sadržaj Fiducia Supplicans može razjasniti i eventualno preraditi. Deklaracija je teološki slaba i stoga neopravdana. Ona ugrožava jedinstvo Crkve. To je dokument koji treba zaboraviti.
Kažu li vam vaše osamdesete godine da ste “most” između kontinenata?
Ne znam jesam li “most”. Trudim se biti svjedok: podsjetnik “siti i očajni” Sjeveru i glas nade Jugu, koji nije izgubio razlog da živi i umire, da se bori i ljubi, ali je sputan problemima koji se mogu riješiti, a koje, čini se, nitko nije spreman riješiti zbog podlih interesa.
Koje trenutke pamtite s osobitom radošću?
Nezasluženim darom Božje providnosti, moj je život bio ispunjen iskustvima koja su daleko nadmašila moju najluđu maštu. Kada bih morao navesti jedan od najljepših, to bi zasigurno bila milost rođenja u kršćanskoj obitelji. A zatim dar moje zvanja i svećeničkog ređenja. Tada se sve promijenilo. Započela je jedna konačna ljubavna priča koja nikada ne prestaje, a ujedno je i golema i fascinantna zadaća: biti alter Christus i ipse Christus. Izgovarajući riječi “Ovo je moje Tijelo” i “Ovo je moja Krv”, svećenik doživljava ogromnu odgovornost i milost koja uvijek očekuje obnovu.
Što Afrika može donijeti univerzalnoj Crkvi?
Afričke crkve mogu ponuditi svježinu vjere, autentičnost i oduševljenje koje se ponekad ne uspijeva očitovati na Zapadu. [Ne zaboravimo nikada visoku cijenu koju Afrikanci plaćaju u smislu nasilnog mučeništva: to će zasigurno biti plodonosno – sjeme novih kršćana.]
Intervju s kardinalom Robertom Sarahom, prefektom emeritusom Kongregacije za bogoštovlje (sada dikasterija), objavljen u novinama talijanskih biskupa Avvenire 12. rujna 2025.
