“Licemjerje je bezgranično. Već šezdeset godina živim i slušam istu staru mučnu priču. Jer stvari ne postaju bolje ili uvjerljivije ponavljanjem. Ono što je usavršeno su zablude i semantika.”
Mons. Marian Eleganti, umirovljeni pomoćni biskup biskupije Chur, u Švicarskoj, izdao je priopćenje u kojem je obrazložio svoje razloge protivljenja Sinodi o sinodalnosti.
„Crkva kroz dvije tisuće godina nije krenula krivim putem da bi u ovome stoljeću sinodalnim procesom trebala krenuti tim putem. Za takvo nešto nam ne treba Treći vatikanski sabor niti umanjeni zamjenski događaj pod nazivom Sinoda o sinodalnosti. Mislio sam, kao što naslov govori, da će tema koju ćemo obraditi biti ‘sinodalnost’ kao navodni novi modus operandi Crkve.
Umjesto toga, ovo su one iste melodije prepjevane po tko zna koji put od 70-ih: demokracija, sudjelovanje sviju u vlasti, žene na svim položajima u društvu i ženski đakonat ili svećenstvo; revizija spolnog morala u odnosu na izvanbračne spolne odnose, ponovni brak i homoseksualizam, napuštanje nauka o važnosti svećenika u liturgiji i tako dalje.
Mi sve ovo znamo. Postulati koji se uvijek iznova ponavljaju stavljaju se u nove boce na koje su nalijepljene etikete ‘slušanje, ‘uključivost’, ‘dobrodošlica’, ‘različitost’ i “jednakost”, u svojevrsnoj marketinškoj kampanji koja prodaje jednako jučer kao i danas, i to se predstavlja kao nešto pozitivno vjernicima.
To su pojmovi koji dobro zvuče i imaju pozitivnu emocionalnu konotaciju, ali su prazne formule u usporedbi s istinom. Za krađu i ljutnju također smo isključivi. Štoviše, u Isusovim je ustima ‘isključivost’ jasno izražena. Ljudi ostaju isključeni iz svadbene dvorane ili se tjeraju tamo gdje su suze i škrgut zubi.
Bog nije došao kao uključiva univerzalna ljubav, koja odobrava i blagoslivlja sve što ljudi čine, jer svi su djeca Božja. Takav Bog prestaje biti Bog istine i pravde, koja isključuje zabludu i grijeh, kao i one koji ih se ne odriču. Barem tako kaže Isus Krist. Ali ni oni se ne zaustavljaju pred Njim.
To nema nikakve veze s reformskim procesom temeljenim na Duhu Svetome. To nije ništa drugo nego unutarcrkvena politizacija pitanja koja su u suprotnosti s pravim razlučivanjem, koja su već riješena, kao što je pitanje ženskog svećeništva. Bilo bi potrebno odbaciti i prestati promicati stajališta koja su u suprotnosti s naukom i tradicijom Crkve.
Svako dijete to može vidjeti. Licemjerje je bezgranično. Već šezdeset godina živim i slušam istu staru mučnu priču. Jer stvari ne postaju bolje ili uvjerljivije ponavljanjem. Ono što je usavršeno su zablude i semantika. Biskup Bätzing je na tom području otišao osobito daleko.
Zaboravili smo da je Crkva institucija koja uči (ecclesia docens), ‘mater et magistra’, „majka i gospodarica“ istine, morala i vjere, a ne neka putnica koju duh vremena vodi za ruku. Ona je uvijek bila vođena Duhom Svetim i ne proturječi sama sebi u svome nauku, na primjer, u prosudbi homoseksualizma.
Ne treba dopuštati novotarije u doktrini i u prenošenju vjere. Takve novotarije u vjeri su hereze koje su dovele do podjela. Isto vrijedi i danas. Važni koncili osigurali su jasnoću, poput Tridentskog sabora, dok danas sinodalni procesi služe kao sredstva za prijenos štetnih tvari ili krivovjerja, a djeluju kao otrov.
Koristiti Duha Svetog za vlastite potrebe nije ništa drugo nego propaganda i (samo)iluzija, a u osnovi instrumentalizacija Boga za vlastite prohtjeve. I stoga od nadolazeće sinode ne očekujem ništa dobro“.
