Aktualna ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić nedavno je otkrila kako postoje velike šanse da će nam Europska Unija financirati gradnju Pelješkog mosta. Pusić je s oduševljenjem izjavila ovu mogućnost iako iz same Europske Komisije dolaze malo drugačije informacije, prema kojima bi se trebala prvo izraditi detaljna studija izvedivosti ovog projekta jer, kako znamo, ima puno država članica Europske Unije koje traže financiranje razno-raznih projekata. Najironičnije u cijeloj ovoj priči je da se premijer Zoran Milanović, dok je još bio u oporbi, znao žestoko nabrusiti zbog Pelješkog mosta kao najgoreg slučaja razbacivanja novca bez ikakve svrhe. Sada, kada je u žurbi da dovede bilo kakvu stranu investiciju u našu zemlju, daje gradnji ovog mosta prioritet. Baš je čudno kako mu se mišljenje promijenilo. Valjda činjenica da će netko drugi financirati ovaj projekt opravdava njegov trošak, da ne znam koliki je. Najvažnije pitanje je u stvari kako će Njemački porezni obveznici gledati na dosljednost ovakve vlade koja se veseli financiranju projekta koji će upravo oni platiti? Javne investicije su ozbiljna stvar vrijedne, po definiciji, velikog novca. Samo se u Hrvatskoj, čini mi se, prilazi takvim poslovima nakaradno, uvijek s primisli „netko drugi plaća pa nije važno“. Naši političari uvijek se tako ponašaju kad je riječ o novcu domaćih poreznih obveznika, pa su sada, kako vidimo, isto počeli razmišljati i o novcima Europskih obveznika. Svaki dan smo bombardirani s vijestima o silnim milijardima iz EU fondova koje jedva čekaju da se uliju u Hrvatsku i spase naše posrnulo gospodarstvo. Problem Milanovića i njegovih ostalih ministara je da vrijeme polako prolazi, a taj silni kapital iz nekog neobjašnjivog razloga jednostavno ne dolazi. Ono što su zaboravili je da to ipak netko mora platiti.
