Prvi intervju pape Lava XIV u velikoj je mjeri prošao bez odjeka. Od mainstream medija do katoličkih konzervativaca (pa čak i nekih tradicionalista), glavni zaključak jest da je Papi prvenstveno stalo do jedinstva Crkve i da se ne bi trebala očekivati velika iznenađenja.
To što je takva reakcija široko rasprostranjena, vrijedi zabilježiti.
Ne samo zato što su dani papinskih „bombi“ tijekom intervjua ili konferencija za novinare u avionu – zaštitni znak pape Franje – očito prošli, nego i zato što je papa Lav u razgovoru s Elise Allen iz Cruxa rekao neke stvari koje bi, da ih je izgovorio papa Franjo, vjerojatno izazvale široku kontroverzu.
A ipak, kada ih izgovori Lav – nisu. I vrijedi razmotriti zašto.
Primjerice, pogledajmo što je američki Papa rekao o crkvenom nauku o spolnosti i braku: „Mislim da moramo promijeniti stavove prije nego što uopće pomislimo na promjenu onoga što Crkva kaže o bilo kojem pitanju. Smatram vrlo malo vjerojatnim, barem u skoroj budućnosti, da će se doktrina Crkve u pogledu onoga što uči o spolnosti, onoga što uči o braku, [promijeniti].“
Kad bi Franjo rekao da su doktrinarne promjene u tim područjima malo vjerojatne na temelju nekakvog „crkvenog reda“ – a ne zbog temeljne nepromjenjivosti tog nauka – nastao bi medijski požar. Naslovi bi se uhvatili za taj citat, naglašavajući da je Franjo možda otvoren za takozvani „gay brak“, premda ne „u skoroj budućnosti“.
No osim uobičajenih glasova, poput LGBT aktivista i isusovca Jamesa Martina s jedne strane te nekih tradicionalista s druge, rijetko tko je pokušao papu Lava usmjeriti u tom smjeru.
Zašto ne?
Istina, Lav je u intervjuu rekao i više na tu temu, potvrdivši ideju da je Zapad „opsjednut“ seksualnim identitetom, da bi se osobe koje se identificiraju kao LGBTQ trebale prihvatiti kao sinovi i kćeri Božji – a ne zbog toga što se identificiraju kao homoseksualci ili lezbijke – te da se Crkva mora i dalje fokusirati na „tradicionalnu obitelj“ i brak.
Ali sličan kontekst nije spriječio medije da slavnu Franjinu rečenicu iz 2013., „Tko sam ja da sudim?“, uokvire kao veliku najavu mogućih promjena u crkvenom pristupu spolnom moralu – premda se Franjo pozvao na Katekizam odobren od svetog Ivana Pavla II. i njegovo odbacivanje nepravedne diskriminacije, te pritom potvrdio grešnost homoseksualnih čina.
Razlika u tretmanu dvojice papa još je jasnija kada pogledamo kako je Lav govorio o hipotetskom „ređenju žena“ za đakonat u istom intervjuu.
Sveti Otac je rekao da „trenutno“ nema „namjeru mijenjati nauk Crkve o toj temi“ – opet, ne naglašavajući da Crkva sakramentalno ne može zaređivati žene za đakonat jer to jednostavno nije moguće. Dodao je da bi se, prije nego što bi se takvo pitanje moglo razmatrati, Crkva trebala zapitati što đakonat uopće jest, istaknuvši i zabrinutost da „klerikaliziranje“ žena njihovim ređenjem vjerojatno nije rješenje.
Za usporedbu, kada su Franjin 2024. pitali na CBS News bi li Crkva ikada zaredila žene za đakonat, njegov je odgovor bio od jedne riječi: „Ne.“
A ipak, Franju se široko doživljavalo kao da ostavlja otvorena vrata za daljnje napore da se progura ređenje žena, dok se Lavu takva ocjena gotovo i ne pripisuje, unatoč njegovim otvorenijim komentarima.
Opet, zašto?
Dio razlike očit je: papa Lav drugačiji je čovjek od pape Franje. On je oprezni i promišljeni Amerikanac sa Srednjeg Zapada, dok je Franjo bio impulzivniji i provokativniji Argentinac. Pod Franjom je postojao dojam da je „sve moguće“, što se na Lava ne primjenjuje.
Ali razlika ide dublje od osobnosti. Oba su Pape u prvim mjesecima svoga pontifikata nastojala uspostaviti narative o tome kako shvaćaju svoju ulogu. Ti su narativi zauzvrat postali ključ interpretacije njihovih riječi.
Franjo se od početka pozicionirao kao reformator. Njegova rečenica „Tko sam ja da sudim?“ uslijedila je odmah nakon što je sudionicima Svjetskog dana mladih 2013. u Rio de Janeiru poručio da „naprave nered“. Glavna tema njegova pontifikata bila je uzdrmavanje i ponovno otvaranje razgovora koji su se činili zaključenima desetljećima. Zato se svaka nejasnoća u njegovim riječima ili izostanak jasnog potvrđivanja nauka mnogima činila kao moguće otvaranje za dramatične promjene.
Lav se, nasuprot tome, primarno usredotočio na njegovanje jedinstva Crkve. Manje ga zanima potresanje, a više smirivanje situacije. Svjestan je koliko polariziraju takozvana „vruća pitanja“ i jasno je dao do znanja da mu je glavni cilj sniziti unutarnju temperaturu Crkve. Zato, čak i kad njegove riječi zvuče dvosmisleno ili otvoreno, mnogo je teže uvjerljivo tvrditi da one signaliziraju otvorenost promjeni.
Ove su narative dodatno učvrstili znakovi i geste. Franjo je liturgijski i formalno često rušio konvencije, dok se Lav oslanja na tradiciju i kontinuitet. Glavni mediji uvelike su slijedili te signale. Dok su Franju brzo okarakterizirali kao osobu sklonu progresivnim tendencijama (unatoč mnogim aspektima u kojima to nije bio), čini se da s Lavom još ne znaju na čemu su.
Naravno, važan je i trenutak. Da je Lav svoje komentare o spolnosti i ređenju iznio u ožujku 2013., nakon „kristalno jasnog“ Benedikta XVI., vjerojatno bi izazvali kontroverzu. Ali nakon burnog pontifikata Franje? Ne baš.
Neki bi rekli da reakcije nema jer je Franjo „pomaknuo stative“ pa su mnogi sada „desenzibilizirani“ na Papu koji sugerira da bi stvari nekad smatrane čvrsto utvrđenima, poput crkvenog nauka o spolnosti i isključivo muškom svetom redu, možda ipak mogle biti promjenjive.
Ali postoji i druga mogućnost: upravo zbog nestabilnosti koju je Lav naslijedio i opće želje za normalnošću u životu Crkve, mnogi oklijevaju njegove riječi prikazati kao kontroverzne – osobito nakon što je pružio znakove pomirenja onima koje je Franjo marginalizirao, poput pristaša tradicionalne latinske mise.
Uspješno predstavljanje pape Lava kao ujedinitelja ne samo da objašnjava zašto njegove riječi nisu izazvale reakcije kakve bi izazvale da ih je izgovorio Franjo. Ono također nudi dobar uvid u to zašto je možda odgovorio na pitanja o ređenju žena i LGBTQ temama baš na način na koji jest.
Moguće je, barem hipotetski, da Lav nije rekao da je crkveni nauk o braku i/ili ređenju u biti nepromjenjiv jer on u to zapravo ne vjeruje. Ali uvjerljivije je objašnjenje da je svoje riječi birao kako bi smanjio očekivanja promjene, a da pri tome ne odbije one koji su je počeli smatrati mogućom.
Ponovno, ključ je u suzbijanju polarizacije i njegovanju jedinstva. U tom svjetlu, Lav se poslužio retoričkom strategijom kojom je naveo mnoštvo razloga zašto bi bilo loše gurati doktrinarne promjene u tim područjima, ali se zaustavio korak prije pozivanja na konačni crkveni nauk koji bi „zatvorio“ raspravu, ali ostavio neke nepovjerljivima.
Jedan pokazatelj toga jest Lavova opaska o opasnosti „klerikaliziranja žena“ putem ređenja. To je bila retorička taktika koju su protivnici ređenja žena učinkovito koristili na Sinodi o sinodalnosti. Zašto? Zato što se koristila progresivnom kritikom „klerikalizma“ da bi se retorički oslabila njihova vlastita inicijativa. Dakle, argument se susreo s promicateljima promjene na njihovom terenu i ponudio razloge za preispitivanje.
Činjenica da se Lav sada koristi istim jezikom kao protivnici ženskog ređenja na Sinodi o sinodalnosti vjerojatno upućuje na to da dijeli njihov zaključak, a ne da je otvoren promjeni u nečemu tako temeljnome.
Neki sugeriraju da rođeni Čikažanin koristi klasičnu srednjewesternsku taktiku izbjegavanja sukoba tako da ostaje otvoren, pri čemu njegovo „ne sada“ zapravo znači „ne“.
Naravno, neki će se pitati je li takav pristup doista najbolji za crkveno jedinstvo na duge staze. Jer, kako je učio Drugi vatikanski koncil, pravo jedinstvo zahtijeva ispovijedanje iste vjere, a razilaženja u razumijevanju sakramenata braka i svetog reda te spolnog morala to bi jedinstvo očito mogla ugroziti.
Dugoročna učinkovitost ovakvog pristupa pod Lavom, ako on doista jest dio njegova šireg nastojanja za jedinstvom, svakako će biti pod povećalom. Jasno je, međutim, da – sudeći po ne-reakciji Crkve i medija na komentare pape Lava, komentare koji bi pod Franjom izazvali buru – živimo u vrlo drukčijem trenutku s vrlo drukčijim Papom.
Na kraju, to pokazuje da je čak i za Pape „kako“, „kada“ i „tko“ poruke jednako važno kao i „što“.
Izvor
