Dokument Mater Populi Fidelis Dikasterija za nauk vjere, osobito u brojevima 17 i 18, daje neopravdano pojednostavljen prikaz ove važne doktrine Katoličke vjere. Činjenica da je Blažena Djevica Marija surađivala u djelu Otkupljenja, barem posredno, jest učenje de fide. Sumnjati u to značilo bi navući teološku osudu.
Za jasan i sveobuhvatan pregled glavnih crta ovog učenja i njegova povijesnog razvoja upućujem čitatelja na djelo J. A. de Aldama, S.J., „De Corredemptione“, u Sacrae Theologiae Summa, sv. 3, Madrid, BAC, 1961., str. 413–443. (Engleski prijevod: o. Kenneth Baker, S.J., sv. IIIA, str. 441–466.) Dodatno i detaljnije objašnjenje može se pronaći u djelu J. Carol, O.F.M., „Our Lady’s Coredemption“, u Mariology, sv. 2, Milwaukee, Bruce, 1957., str. 377–425.
Uporaba naslova Blažene Djevice Marije kao Suotkupiteljice povijesno je potvrđena kao teološki sigurna. De Aldama napominje da „nije dopušteno sumnjati u njegovu prikladnost“. Suprotna teološka oznaka tome bila bi „pogreška u teologiji“.
Žalosna je posljedica vremena u kojima živimo to što postoje glasovi koji nastoje potkopati tradicionalna učenja Crkve iskorištavanjem nižih stupnjeva teološke sigurnosti kako bi obeshrabrili korištenje teološki valjanih i čvrstih argumenata iz Svetog pisma, Predaje i Učiteljstva. U ovom konkretnom slučaju, takva su mišljenja usmjerena protiv posredne, a štoviše i neposredne suradnje Blažene Djevice Marije u djelu našega Gospodina Isusa Krista na otkupljenju. Čak se i ovo potonje potvrđuje u učenju papinskog učiteljstva koje potječe još od Pija IX. i Lava XIII., a nalazi se i u poslijekoncilskim učenjima Ivana Pavla II.
Mater Populi Fidelis grubo pojednostavljuje teološko promišljanje koje su izložili Pape kad navodi: „neki su Pape koristili naslov ‘Suotkupiteljica’ bez mnogo pojašnjenja njegova značenja.“ Radi sažetosti, potpuni popis tih papinskih učenja o suotkupljenju može se pronaći u gore navedenim izvorima. Dovoljno je pozvati se na bulu Ineffabilis Pija IX.; enciklike Iucunda Semper i Supremi Apostolatus Lava XIII.; encikliku Miserentissimus Redemptor Pija XI.; te enciklike Mystici Corporis i Ad cæli Reginam Pija XII. i bulu Munificentissimus Deus istog Pija XII.
U nekim je krugovima nejasnoća u ovom dokumentu izazvala tužan učinak sablazni, što je zauzvrat navelo „malene“ da posumnjaju kako to učenje više nije valjano, a neke čak i da se raduju što se ta takozvana „nejasna terminologija“ odbacuje. Izraz „teško povrijeđeno“ najbolje opisuje ovo učenje koje je sastavni dio katoličke Predaje. Kako je bolno vidjeti neke dobronamjerne katolike koji se gotovo raduju što se ovo ključno i učiteljsko učenje svrstava (odbacuje?) pod „neprikladno“ – izraz koji sam po sebi nema nikakvu važnost u teološkoj tradiciji o kojoj je riječ. „Neprikladno“ u ovom kontekstu izgleda da samo znači kako taj izraz nije u skladu s dvosmislenim i nejasnim koncilijsko-sinodalnim pristupom koji je postao prevladavajući na najvišim razinama Crkve nakon Drugog vatikanskog sabora. Zanimljivo je da Juniper Carol čak navodi protestantske teologe poput Giovannija Mieggea i Pierrea Mauryja u obranu nauka o Marijinu suotkupljenju! Maury primjećuje da „Suotkupljenje nije samo jedno od temeljnih načela mariologije; u misli Papa i katoličkih teologa ono je sama sinteza marijanskog nauka.“ (Carol, str. 377)
Tvrditi, kao što čini Mater Populi Fidelis u br. 22, da „kad neki izraz zahtijeva mnoga, ponavljana objašnjenja da bi se spriječilo njegovo udaljavanje od ispravnog značenja, on ne služi vjeri Božjeg naroda i postaje neplodan“, nije potkrijepljeno proučavanjem ovoga pitanja kod priznatih teoloških autora. Kao katolici, moramo uzeti u obzir cjelinu nauka sadržanu u Učiteljstvu i Predaji. Dokumenti gore navedeni važni su podatci u toj teološkoj raspravi. Tvrdnja da taj izraz „zahtijeva mnoga, ponavljana objašnjenja“ pokazuje tek teološku lijenost. Reći jednostavno da se taj važan naslov, koji je Crkveno učiteljstvo odobrilo, treba zanemariti, dovodi u sumnju samu Predaju.
Sličan se argument može iznijeti u vezi s poslijekoncilskim liturgijskim zakonodavstvom koje baca osudu na neopozivo i trajno pravo koje je sveti Pio V. zajamčio bulom Quo Primum. Petrova vlast postoji da bi čuvala Predaju, a ne da bi uvodila novine, i da bi omogućila teolozima na sveučilištima, u skladu s njom, objašnjavanje i razjašnjavanje učenja dvotisućljetnog katoličkog iskustva koje proizlazi iz depositum fidei. Ta dijakronijska istovjetnost posve je nužna da bi Crkva ostala Crkva.
Kako je danas lako pronaći izvore autentičnog nauka putem archive.org ili čak umjetne inteligencije, i kako je žalosno vidjeti takva pojednostavljenja koja nude upravo one crkvene vlasti koje bi trebale čuvati, braniti i slaviti ta učenja eodem sensu eademque sententia!
Svaka ozbiljna teološka analiza istine o Marijinu suotkupljenju mora se suočiti s jasnim teološkim činjenicama koje se nalaze u Katoličkoj predaji, a koje proizlaze iz biblijskog temelja u protoevanđelju iz Postanka 3,15, kao i iz Učiteljstva Crkve, autoriteta svetaca te drugih znamenitosti katoličke baštine, poput crkvenog pjevanja i teološkog promišljanja.
O Marijo, nikada dovoljno! (De Maria, numquam satis.)
