Pape se obično susreću sa svim vrstama ljudi tijekom svojih redovitih dužnosti, a razlike u tome kako pojedinci i organizacije nastoje iskoristiti te susrete mogu biti prilično upečatljive. Na primjer, kada se p. James Martin, SJ prošlog tjedna susreo s papom Lavom, p. Martin je posebno istaknuo Papinu želju da “prihvati sve ljude, uključujući LGBTQ osobe”. No, sam Vatikan o tom susretu nije rekao ništa, a nedugo zatim uslijedilo je vrlo nepoštovanje LGBTQ hodočašće u vatikansku baziliku.
Postoji zanimljiv kontrast između događanja nakon Martinove audijencije i onoga što je uslijedilo nakon Papinih odvojenih audijencija s predsjednicima Catholic Leadership Institute i Legatusa 8. rujna. Te dvije čvrsto katoličke organizacije očito nisu osjetile potrebu da “interpretiraju” svoj prijem kod Pape. U tim slučajevima, ne samo da je Vatikan, kao i obično, šutio, nego su šutjeli i oni koji su bili primljeni u audijenciju. Uostalom, koja je svrha javno iznositi bilo kakvu podršku ili upozorenja koja bi se mogla čuti od Pape na privatnoj audijenciji? Koristiti tu prigodu kao pozitivnu promociju vlastitog cilja ne bi trebalo biti ono što čine dobri katolici.
Kad si u Rimu
Dok sam radio na svojoj doktorskoj disertaciji na poslijediplomskom studiju, moja tema (dominikanska reforma i obrana papinstva u razdoblju prije protestantske revolucije) zahtijevala je istraživanje u nekoliko talijanskih knjižnica, među kojima je najvažnija bila Vatikanska knjižnica. Odlučio sam za to iskoristiti ljeto odmah nakon svog vjenčanja, što je značilo da smo supruga i ja mogli zajedno otići u Rim. Dok smo bili u Rimu, prisustvovali smo papinskoj audijenciji kod Pavla VI., sjedeći u dijelu rezerviranom za sposi novelli (mladence). To smo dogovorili odlaskom u poseban ured gdje smo, kao mladenci, svaki dobili i mali dar. Pomalo duhovito, supruge su dobile duhovni predmet—vjersku medalju ili krunicu, ne sjećam se točno nakon 53 godine—ali muževi su dobili… pričekajte… lance za ključeve automobila! (Ah, stara dobra vremena…)
No, da ne skrećem. Ono što je važnije jest da sam tijekom te jedine papinske audijencije kojoj sam ikada prisustvovao čuo papu svetog Pavla VI. kako žali što nije mogao služiti dobru Crkve onako kako je želio; umjesto toga, sve što je mogao učiniti za Crkvu bilo je trpjeti. Od tada se svakodnevno molim za Svetog Oca… i također sam od tada uvjeren da je molitva primjereniji odgovor na papinsku audijenciju, bilo javnu bilo privatnu, nego bilo kakvo sebično “tumačenje” nakon audijencije.
Mislim da ne mogu dovoljno naglasiti ovu misao, jer ima mnogo iznenađujućih posljedica. U određenom smislu, barem, mi katolici najčešće dobijemo onakvog papu kakvog zaslužujemo, premda to ne mislim prvenstveno u smislu svetosti, jer želja za svetošću može zahvatiti bilo koga od nas u bilo kojem trenutku. Ali duhovno mlitava Crkva najčešće će se odlikovati duhovno mlitavim biskupima, što će rezultirati duhovno mlitavim kardinalima, a što će dovesti ili do duhovno mlitavog pape, ili pak do duhovno snažnog pape čiji će pontifikat biti ozbiljno oslabljen i često sputan.
Čak je i veliki papa sveti Ivan Pavao II. u kasnijim godinama pontifikata žalio što nije provodio veću disciplinu. Jasno je da je on više vodio nadahnućem nego kažnjavanjem. To nadahnuće bilo je golemo, ali možda će vas iznenaditi da je njegov mnogo tiši nasljednik, Benedikt XVI., uklonio više loših biskupa s dužnosti nego Ivan Pavao II.—i to u kraćem pontifikatu.
Tajanstvenosti na djelu
Moglo bi se reći da je papa sveti Ivan Pavao II. imao jednu vrstu utjecaja na Crkvu, dok je papa Benedikt XVI. imao sasvim drugu, iako su oba bila izvanredno pozitivna. Vratimo li se samo malo unatrag, možemo se zapitati bi li papa sveti Ivan XXIII. imao ikakav značajan utjecaj na Crkvu da nije sazvao Drugi vatikanski sabor, čiji je utjecaj bio golem, ali ne uvijek dobro usmjeren ili kontroliran. Možemo se također zapitati bi li papa sveti Pavao VI. imao ikakav povijesno prepoznatljiv utjecaj na Crkvu sam po sebi, da nije izdao beskrajno zahtjevnu encikliku Humanae vitae—pa čak je i taj utjecaj dolazio samo polako, uz nevoljko prihvaćanje, kako su to tako često pokazivale medijski popraćene ispade onih u Crkvi koji se poistovjećuju s LGBTQ. Doista, nikada ne smijemo zaboraviti da je problem homoseksualnosti neizbježno bio predviđen u toj enciklici:
Ali doživjeti dar bračne ljubavi uz poštovanje zakona začeća znači priznati da čovjek nije gospodar izvora života, nego služitelj nauma koji je uspostavio Stvoritelj. Kao što čovjek nema neograničenu vlast nad svojim tijelom općenito, tako isto, i to s još posebnijim razlogom, nema takvu vlast ni nad svojim spolnim sposobnostima, jer su one svojom samom naravi usmjerene prema rađanju života, čiji je Bog izvor.
Upravo je, zapravo, prihvaćanje kontraceptivnog seksa u našoj kulturi ono što je učinilo tako teškim suprotstavljanje homoseksualnosti, pa čak i homoseksualnom “braku”. Naša kultura još uvijek zadržava natruhe shvaćanja o “sjedinjujućoj” svrsi braka, ali gotovo nimalo o njegovoj “prokreativnoj” svrsi—a potrebno je vrlo malo više od toga da se brak pretvori u sebičnost. To pak čini čitavu osnovu društva nepopravljivo sebičnom. Rezultat je raspad i društva i obiteljskog života o kojem zdravo društvo neizbježno mora ovisiti.
U nekom trenutku, dakle, moramo prestati razmišljati o tome kako možemo manipulirati crkvenim događanjima, audijencijama i porukama da bismo služili vlastitim posebnim interesima. Umjesto toga, moramo početi razmišljati što bi se moglo dogoditi kad bismo se doista obratili Crkvi. A pod obraćenjem mislim na to da ne želimo ništa za sebe i svoje obitelji više od zajedništva s Isusom Kristom.
