Kardinal Gerhard Müller odlučno je branio marijanski naslov „Suotkupiteljica”, tvrdeći da nije riječ o pretjerivanju u pobožnosti, nego o istini ukorijenjenoj u Božjoj objavi.
U izlaganju održanom na međunarodnoj marijanskoj konferenciji De Maria numquam satis („O Mariji se nikada ne može dovoljno govoriti”), koja se 7. i 8. listopada održavala na Patrističkom institutu Augustinianum, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere izjavio je: „Kada se […] Mariju u katoličkoj pobožnosti i teologiji naziva ‘Suotkupiteljicom’, to nije ni pogrešno pripisivanje ni pretjerivanje iz oduševljenja, nego istina koja je objektivno sadržana u Objavi.”
Njemački kardinal nastavio je: „Taj se naslov ne smije prešutno potisnuti zbog toga što ga protestanti odbacuju. Oni, na temelju svojega nauka o opravdanju, otkupljenje shvaćaju kao nešto što isključuje čovjekovu slobodnu suradnju te tako umanjuju njegov opseg. Naprotiv”, rekao je, „taj naslov zahtijeva objašnjenje u cjelokupnom kontekstu božansko-ljudskoga djela otkupljenja koje su ostvarili Krist, Sin Božji, i Marija.”
Kardinal Müller nije oduvijek bio odlučan zagovornik naslova „Suotkupiteljica”. U razgovoru s ovom novinarkom nakon konferencije objasnio je:
„Prije sam smatrao da nije prikladno proglasiti taj naslov dogmom jer ga je potrebno temeljito i ispravno objasniti. No, nakon što je Dikasterij za nauk vjere objavio dokument Mater Populi Fidelis, u kojemu se navodi da treba izbjegavati uporabu toga naslova, ali bez definiranja njegova pravog značenja i objašnjenja njegova ispravnog tumačenja, proučio sam to pitanje i došao do ovih promišljanja.”
Središnja se kardinalova teza temelji na pretpostavci da nas Bog „ne isključuje iz djela otkupljenja, nego nas uključuje”. Čovjekova suradnja s Bogom, rekao je, „predstavlja najveće dostojanstvo koje Bog može podariti čovjeku”.
Pozivajući se na svetoga Tomu Akvinskoga (Summa Theologiae, I, q. 23, a. 8, ad 2), Müller je istaknuo da Anđeoski naučitelj „razlikuje razinu na kojoj Bog po svojoj naravi djeluje sam od načina na koji na razini stvorenoga čovjeku daje milost suradnje, tako da i ljudi mogu biti suuzroci otkupljenja i opravdanja grešnika, djelujući kao sekundarni uzroci i posrednici Prvoga uzroka”. Suradnja stvorenja u Božjem planu spasenja, rekao je, „vrhunac je našega ljudskog dostojanstva”.
Zbog toga je, ustvrdio je, mariologija „vrhunac katoličke antropologije i mjerilo katoličke pravovjernosti”. Kardinal je naglasio da Marijina slobodna suradnja u djelu otkupljenja nije tek formalnost: „Da je uskratila svoj Fiat [neka mi bude], svi bismo zauvijek ostali izgubljeni”, rekao je.
Müllerova obrana marijanskoga naslova — zajedno s obranom kardinala Raymonda Burkea u uvodnom izlaganju na konferenciji — prvi je slučaj da su dvojica prelata tako visokoga ranga javno branila taj naslov na skupu visokoga profila otkako je Dikasterij za nauk vjere prije gotovo godinu dana objavio dokument Mater Populi Fidelis.
Doktrinarna bilješka, objavljena 4. studenoga 2025. i popraćena znatnom raspravom, u br. 22 navodi da je „uvijek neprikladno upotrebljavati naslov ‘Suotkupiteljica’ za definiranje Marijine suradnje” jer taj naslov „riskira zamagliti Kristovo jedinstveno spasenjsko posredništvo te stoga može izazvati zbrku i narušiti sklad kršćanskih vjerskih istina”.
Tri tjedna nakon objave dokumenta kardinal Víctor Manuel Fernández, prefekt Dikasterija, pojasnio je da tvrdnja kako je „uvijek neprikladno” upotrebljavati taj naslov „ne znači prosuđivati” ranije izjave svetaca, crkvenih naučitelja i papa. Ona, objasnio je, znači da se „odsad” taj naslov neće upotrebljavati „ni u liturgiji, odnosno u liturgijskim tekstovima, ni u službenim dokumentima Svete Stolice”.
Nadalje je naglasio da se ograničenje odnosi isključivo na službeni jezik Crkve te da se od vjernika koji razumiju ispravno značenje toga naslova ne traži da ga se odreknu u privatnoj pobožnosti ili informiranoj raspravi.
Organizatori marijanske konferencije održane 7. i 8. listopada izjavili su da je kardinal Fernández bio pozvan, ali nije mogao sudjelovati. Skupu je uputio svoje „najtoplije i najiskrenije želje za uspjeh”.
Kardinal Claudio Gugerotti, prefekt Dikasterija za istočne Crkve, također je uputio „najbolje želje za potpuni uspjeh konferencije, kako bi ona bila plodonosna prigoda za proučavanje, dublje promišljanje i obnovljeno razmatranje otajstva Presvete Djevice Marije te kako bi promišljanje o njezinu jedinstvenom poslanju u otajstvu Krista i Crkve sudionicima potaknulo još dublju ljubav prema njoj koja nas, kao Majka utjelovljene Riječi i Majka Crkve, uvijek vodi svojemu Sinu”.
Kardinal George Koovakad, prefekt Dikasterija za međureligijski dijalog, na skupu je bio zastupljen predstavnikom svojega dikasterija.
U nastavku slijedi prijevod izlaganja kardinala Müllera, naslovljenog „Suradnja Blažene Djevice Marije u otkupljenju”, objavljen uz njegovo ljubazno dopuštenje.
Suradnja Blažene Djevice Marije u otkupljenju
Kardinal Gerhard Müller, Rim
- Temeljna razlika između katoličkoga i protestantskoga poimanja Božje milosti i ljudske suradnje
Jedan od najvećih teologa 19. stoljeća i vodeća osoba katoličke tübinške škole bio je Johann Adam Möhler (1796. – 1838.). U svojem glavnom djelu Symbolik (1832.) brojne je doktrinarne razlike između katolika i protestanata sveo na pitanje kršćanske antropologije. Pritom se poziva na nauk o naravnoj i nadnaravnoj slici Božjoj; na istočni grijeh, koji ili potpuno kvari čovjekovu narav ili je samo ranjava; te na opravdanje grešnika milošću Krista, Otkupitelja (Symbolik, Uvod, § 18).
Jedinstvo zapadnoga kršćanstva razbijeno je zbog pitanja subjektivnoga opravdanja grešnika i njegova odnosa prema objektivnom djelu otkupljenja koje je ostvario Isus Krist. Ključno je pitanje sljedeće: nije li Adamov grijeh, osim gubitka nadnaravne milosti za cijeli ljudski rod, uzrokovao i potpunu iskvarenost ljudske naravi, stvorene na sliku i priliku Božju?
Na prvi dio pitanja katolici i protestanti odgovaraju jednako: da. U Adamu smo izgubili nadnaravnu milost koja nas je iznutra činila sličnima Bogu u duhu i volji, a možemo je ponovno zadobiti jedino Kristovom milošću, jedinoga Spasitelja svijeta.
Na drugi dio pitanja protestanti, u skladu sa svojim vjeroispovjednim tekstovima, odgovaraju da u ljudskoj naravi nije ostalo ništa dobro i Bogu ugodno. U svojoj potpuno iskvarenoj naravi grešnik ne bi bio sposoban ni obdržavati zapovijedi naravnoga moralnog zakona (Rim 2,15), ni razumom barem prepoznati Božje postojanje, zahvaljivati mu i ljubiti ga (Rim 1,20). Zbog Adamova grijeha naša bi volja bila potpuno zla i mrzila bi Boga.
Prema protestantskom nauku, čak ni otkupiteljska milost nije sposobna obnoviti, izliječiti i uzdići naravnu sliku Božju u stvorenju, premda se u čovjeku, na temelju božansko-ljudskoga jedinstva u Kristu, ostvaruje bračna povezanost naravi i milosti. Prema protestantskim tvrdnjama, opravdan sam vjerom isključivo tako što se pouzdajem u Krista. Krist me, slikovito rečeno, ne izvlači iz lavlje jazbine u kojoj mi grijeh, đavao i smrt prijete smrtnom opasnošću, nego jednostavno tjera lavove koji me napadaju, jednoga po jednoga.
Dokle god živim na zemlji, neprestano se borim protiv vlastite naravi koja se protivi Bogu, a sigurnost stječem samo tako da se u činu vjere neprestano pouzdajem isključivo u Krista, kako bi me držao podalje od grijeha, đavla i smrti (simul iustus et peccator — istodobno pravednik i grešnik).
Katolik, nasuprot tomu, vjeruje da milost otkupljenja i opravdanja ne ostvaruje samo nadnaravno pobožanstvenjenje nego i obnavlja čovjekovu narav, zajedno s njezinim duhovnim i moralnim sposobnostima, vraćajući joj izvornu dobrotu. Time čovjek ponovno postaje sposoban ljubiti Boga iznad svega, a bližnjega kao samoga sebe.
Sklonost grijehu, koja se protivi Bogu i dobru — odnosno požuda — više sama po sebi nije grijeh, nego samo preostala slabost naravi koja je potpuno izliječena. Opravdani čovjek uopće ne griješi kada čini dobro (DH 1481). Krštenik griješi, kako potvrđuje katolička vjera, samo ako slobodno pristane na napast. Sama napast ni na koji način nije grijeh u čovjeku koji je opravdan i preporođen u Kristu.
Sklonost grijehu ostavljena nam je kako bismo se protiv nje borili uz pomoć milosti i kako bismo molitvom, postom, duhovnim vježbama i djelima ljubavi rasli u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, izgrađivali Kraljevstvo Božje te, zahvaljujući zaslugama stečenima činjenjem dobra i u skladu s Božjom sveopćom spasiteljskom voljom, bili nagrađeni vječnim životom.
Upravo se ovdje odlučuje o istini katoličke vjere i očituje njezina posebnost — istini i posebnosti koje moramo prepoznati, braniti i naviještati.
Između Boga i čovjeka ne postoji odnos suparništva. Irenej Lionski već je u svoje vrijeme, kao i za sva vremena, to isticao protiv gnostika: Bog ništa ne dobiva niti gubi kada osobnim stvorenjima omogućuje da sudjeluju u njegovu beskonačnom Biću, njegovu Duhu i njegovoj neiscrpnoj dobroti.
Božja milost ne postaje veća što manje mislimo o čovjeku. Njegovo nas Veličanstvo ne satire u prah. Naprotiv, Sin koji je istobitan s Ocem preuzima našu ljudsku malenost i postaje poput nas ljudi, sve do smrti na križu, kako bi nas u svojoj osobi uzdigao u slavu Boga Oca.
2. Katoličko poimanje suradnje s milošću
Bog nas ne isključuje iz djela otkupljenja, nego nas uključuje, omogućujući nam da sudjelujemo i surađujemo u djelu otkupljenja te u usavršavanju čovječanstva u zajedništvu Oca, Sina i Duha Svetoga.
Čovjekova suradnja s Bogom stoga predstavlja najveće dostojanstvo koje Bog može podariti čovjeku, jer se narav, koju je Bog stvorio i blagoslovio, ostvaruje u duhovnim činima spoznaje Boga, a usavršava u moralnom djelovanju kroz slobodno uzročništvo.
Sveti Toma Akvinski sažima to shvaćanje. On razlikuje razinu na kojoj Bog po svojoj naravi djeluje sam od načina na koji na razini stvorenoga čovjeku podjeljuje milost suradnje, tako da i ljudi mogu biti suuzroci otkupljenja i opravdanja grešnika, djelujući kao sekundarni uzroci i posrednici Prvoga uzroka.
Pozivajući se na 1 Kor 3,9 — „Božji smo suradnici” — Anđeoski naučitelj potvrđuje:
„To nije zbog nedostatka božanske moći, nego zato što se služi posrednim uzrocima kako bi se u stvarima sačuvala ljepota poretka te kako bi i stvorenjima podijelio dostojanstvo uzročništva — Neque hoc est propter defectum divinae virtutis: sed quia utitur causis mediis, ut ordinis pulchritudo servetur in rebus, et ut etiam creaturis dignitatem causalitatis communicet” (Summa Theologiae, I, q. 23, a. 8, ad 2).
Moramo razumjeti da je suradnja stvorenja u Božjem planu spasenja vrhunac našega ljudskog dostojanstva. Upravo se u tome nalazi temeljna razlika između katoličke vjere i protestantizma.
- Mariologija kao mjerilo katoličke pravovjernosti
Upravo je zbog toga mariologija vrhunac katoličke antropologije i mjerilo katoličke pravovjernosti, jer cjelokupno djelo otkupljenja ovisi o tome što je Bog Mariji podario dignitas causalitatis — dostojanstvo uzročništva — u ostvarivanju svoje sveopće spasiteljske volje.
Čin utjelovljenja isključivo je Božje djelo, jer je vječni Sin Očev od Marije uzeo ljudsku narav i učinio je postojećom u svojoj božanskoj osobi. Ipak, ljudska narav Majke Bogočovjeka nije filozofska apstrakcija, puki organ biološkoga rađanja niti pasivno sredstvo, nego duhovna narav slobodne osobe.
Zato njezin Fiat nije tek poslušno izvršavanje zapovijedi nadređenoga, kao što je slučaj u vojsci. Naprotiv, Bog očituje veličinu svoje milosti ljubavlju koja ne nadvladava čovjekovu slobodu, nego ostvaruje spasenje oslanjajući se na slobodni pristanak stvorenja.
Bog je ostvarenje svoje spasiteljske volje u utjelovljenju, križu i uskrsnuću svojega Sina uvjetovao slobodnim pristankom jedne žene, povjerivši njezinu djevičanskom i majčinskom srcu spasenje čitavoga čovječanstva.
Da je uskratila svoj Fiat, svi bismo zauvijek ostali izgubljeni. No Bog nije riskirao, nego je Mariju izabrao od vječnosti kako bi postala Majkom njegova Sina. Zato je već od prvoga trenutka svojega začeća bila očuvana od istočnoga grijeha u pogledu otkupljenja svijeta po svojemu Sinu.
Zbog toga njezin slobodni „da” nije bio proizvoljan izbor između dviju jednakovrijednih mogućnosti, nego ispunjenje njezine najčišće ljubavi, koja je sjedinjuje s Duhom Svetim u zaručničkom savezu, kao njegovu zaručnicu.
Na anđelovu navještaju da će postati majkom Sina Božjega, koji će biti začet u njezinoj utrobi, nošen pod njezinim srcem i rođen iz nje, odgovorila je snagom prethodeće milosti i slobode od Adamove krivnje:
„Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” (Lk 1,38).
Marija izjavljuje da je, u slobodi koju je omogućila milost, spremna staviti se u službu Božje sveopće spasiteljske volje i tako surađivati u njezinu povijesnom ostvarivanju, sve do Kristova križa i uskrsnuća.
Isti Duh Sveti koji je u njezinu tijelu i volji ostvario utjelovljenje Riječi svojim eshatološkim izlijevanjem na Isusove učenike čini Mariju Djevicom koja prima svaku milost i Majkom vjernika.
Zato je Marija na jedinstven način iznutra i bitno povezana s Kristovim spasiteljskim djelom. Očuvana od istočnoga grijeha u pogledu zasluga Posrednika između Boga i ljudi, koji je iz njezine utrobe i njezinim slobodnim pristankom preuzeo našu ljudsku narav, Marija u svojoj osobi i kao pralik čitavoga otkupljenog čovječanstva predstavlja novo jedinstvo milosti i naravi.
Milost ne ostaje strana ljudskoj naravi, nego je pobožanstvenjuje te nam pokazuje dobrotu i slavu Novoga čovjeka u Kristu.
Krist je, u svojoj ljudskoj naravi rođenoj od Marije — koja je ipak hipostatski sjedinjena s njegovom božanskom naravi i zbog čega je Marija Majka Božja — Otkupitelj i Posrednik između Boga i ljudi.
Stoga je i Marija, svojim bitnim sudjelovanjem u utjelovljenju, neraskidivo i duboko povezana s djelom otkupljenja.
Ako je Marija svojim riječima Fiat mihi secundum verbum tuum — „Neka mi bude po tvojoj riječi” — na bitan način surađivala u utjelovljenju, to uključuje i njezinu suradnju u otkupljenju u ime cijeloga čovječanstva, po križu njezina Sina, uz koji je stajala i gdje joj je dušu probio mač.
Naime, tijelo koje je visjelo na križu i po kojemu se Krist prinio Ocu za spasenje svijeta isto je ono tijelo koje je od nje rođeno za spasenje svijeta.
- Tipologija Eve i Marije
Mesijansko spasenje započinje Kristom te Marijinom vjerom i spremnošću da dopusti kako bi se Bog utjelovio u njezinoj utrobi.
To nas prirodno potiče da, u skladu s Pavlovom tipologijom Adama i Krista, suprotstavimo Evinu neposluhu — odnosno svjesnom nedostatku vjere — Marijinu poslušnost i vjeru (Lk 1,38; Post 3; Rim 5,19).
Eva je svojim neposluhom i nevjerom postala uzrokom smrti, dok je Marija postala uzrokom života. Marija je u istinskom smislu „majka živih” (Post 3,20), jer kao što je smrt došla po obama spolovima, tako je i život morao doći po Kristu, muškarcu, i po Mariji, ženi.
Marija stoji na početku povijesti vjere novoga čovječanstva, odnosno Crkve novoga saveza, ponovno rođene u vjeri. Svojom je vjerom, kao djevica, pralik Crkve koja prima spasenje od Boga, a istodobno i tipološki sažetak same biti Crkve. Crkva svojim naviještanjem i spasiteljskim služenjem, snagom vjere i krštenja, neprestano rađa nove članove Kristova tijela, a to je Crkva.
Promatra li se nauk o otkupljenju u svjetlu utjelovljenja, Marija se pojavljuje kao Kristova družica i pomoćnica (socia Christi), a prema Crkvi i ljudima kao ona koja za njih zagovara i pomaže im (adiuvatrix).
Marijina suradnja, međutim, ne znači da ona podupire Kristovo djelo kao začetnika novoga čovječanstva. Naprotiv, ona se pridružuje Crkvi koja prima spasenje te svojom primljenom milošću i vlastitim primjerom surađuje kako bi se Crkva i njezini pojedini članovi vjerom i ljubavlju sjedinili sa svojim Glavom, Kristom. To se događa u skladu s odnosom zaručnika i zaručnice, kojim se izražava osobni odnos Krista i Crkve te Crkve i Krista (usp. Ef 5,23).
Teološka kategorija Evina neposluha, koji se uobičajeno suprotstavlja Marijinoj poslušnosti i vjeri, potvrđena već kod Justina Mučenika i Tertulijana, uvjerljivo je izražena u djelu Ireneja Lionskoga:
„Gospodin je, dakle, očito dolazio k onome što mu pripada i uzdržavao to stvaranje koje on sam podržava, ponavljajući čin neposluha koji se dogodio u vezi sa stablom poslušnošću koju je pokazao viseći na stablu. Tako su poništene i posljedice prijevare kojom je djevica Eva, već zaručena muškarcu, bila nesretno zavedena. To je radosno naviješteno istinom koju je anđeo izrekao Djevici Mariji, također zaručenoj muškarcu.
Kao što je prva bila zavedena anđelovom riječju te se, prekršivši Božju riječ, udaljila od Boga, tako je druga po anđelovu navještaju primila radosnu vijest da će, poslušna Božjoj riječi, nositi Boga (portaret).
I ako je prva bila neposlušna Bogu, druga je bila potaknuta na poslušnost Bogu, kako bi Djevica Marija postala zagovornicom (advocata) djevice Eve.
I kao što je ljudski rod pao u ropstvo smrti po jednoj djevici, tako je po Djevici oslobođen; djevičanski je neposluh uravnotežen djevičanskom poslušnošću. Na isti način grijeh prvoga stvorenog čovjeka (protoplasti) biva ispravljen ispravkom Prvorođenca, a dolazak zmije pobijeđen bezazlenošću golubice, čime su raskinute okove kojima smo bili čvrsto vezani uz smrt” (Adversus haereses, knjiga V, poglavlje 19).
Stoga ostaje istinita tvrdnja da je „Marija svojom poslušnošću postala uzrokom spasenja za sebe i za čitav ljudski rod”.
Na temelju povijesne činjenice svoje poslušnosti Božjoj riječi — Božjoj riječi koja je od nje uzela tijelo radi spasenja cijeloga čovječanstva — Marija je također uzor i mjerilo čovjeka koji je potpuno sjedinjen s Bogom. Ona je puna milosti, vjernica u najizvrsnijem smislu te riječi i stoga potpuno otkupljena.
- Razvoj marijanskih dogmi
Ovdje se također vidi da su dva temeljna pojma, „milost” i „vjera”, međusobno povezana poput dvaju žarišta i predstavljaju načelo razvoja povijesti marijanskih dogmi.
Vjerske tvrdnje o Mariji, koje su se poslije postupno oblikovale u svijesti vjere Crkve, ne izražavaju tek izdvojeno zanimanje za Marijinu osobu. Naprotiv, tijekom povijesti vjere obilježja kršćanske slike čovjeka postala su vidljiva u zrcalu temeljnih marijanskih tvrdnji.
Kada se, dakle, Mariju u katoličkoj pobožnosti i teologiji naziva „Suotkupiteljicom”, to nije ni pogrešno pripisivanje ni pretjerivanje iz oduševljenja, nego istina koja je objektivno sadržana u Objavi.
Taj se naslov ne smije prešutno potisnuti zato što ga protestanti odbacuju. Na temelju svojega nauka o opravdanju oni otkupljenje shvaćaju kao nešto što isključuje čovjekovu slobodnu suradnju te tako umanjuju njegov opseg. Naprotiv, naslov „Suotkupiteljica” zahtijeva objašnjenje u cjelokupnom kontekstu božansko-ljudskoga djela otkupljenja koje su ostvarili Krist, Sin Božji, i Marija.
Kristološki naslovi analogno se primjenjuju i na nas. Krist je istobitni Sin Božji, ali smo i mi, po milosti posinjenja, sinovi Božji. Takvo nazivanje nas sinovima ni na koji način ne dovodi u pitanje jedinstvenost Kristova božanskog sinovstva u Presvetom Trojstvu i utjelovljenju, nego upravo izražava njegov sveopći učinak.
Toma Akvinski navodi još jedan primjer: Kristov soteriološki naslov jedinoga Posrednika između Boga i ljudi (1 Tim 2,5) pripada njemu na jedinstven način. Ipak, i svećenici — biskupi i prezbiteri — mogu se nazivati posrednicima između Boga i ljudi jer su služitelji Velikoga svećenika i Posrednika novoga saveza te kao Kristovi predstavnici ljudima podjeljuju spasonosne sakramente.
Međutim, oni službu svećenika i posrednika ne obavljaju na „prvotan i savršen” način, nego samo „službeno i pripremno” (Summa Theologiae, III, q. 26, a. 1).
Svaki je krštenik pozvan i obvezan surađivati u Marijinu duhu kako bi svi ljudi postali dionici Kristova otkupljenja.
Stoga nitko tko poznaje pravila katoličke teologije ne može pronaći razlog za sablazan u analognoj uporabi kristoloških i soterioloških naslova.
Ni ekumenski dijalog ne znači lažni irenizam koji bi ugrožavao čistoću katoličkoga nauka, nego dublje razumijevanje izvornoga značenja i njegova ispravnoga pojmovnog i jezičnog oblikovanja.
Čak i kada je riječ o hijerarhiji istina, o kojoj govori Dekret Drugoga vatikanskog koncila o ekumenizmu, nije riječ o mehaničkoj podjeli na važnije i manje važne nauke, nego o njihovoj analognoj povezanosti s temeljem kršćanske vjere: Božjom voljom da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine po jedinom Posredniku između Boga i ljudi, čovjeku Kristu Isusu, Sinu Marijinu, koja je po utjelovljenju i svojem Fiat postala Majkom Božjom.
Načelo numquam satis de Maria — „o Mariji se nikada ne može dovoljno govoriti” — nema nikakve veze s mariološkim maksimalizmom koji bi se diplomatski i pedagoški morao uravnotežiti mariološkim minimalizmom.
To načelo ne potvrđuje ništa drugo doli temeljnu istinu katoličke vjere nasuprot gnosticizmu. Prema katoličkoj vjeri, čovjek postaje veći u mišljenju i djelovanju što se više dopušta nositi milošću i voditi prema Božjim visinama.
U Mariji, Majci Sina Božjega, Kristove Crkve i svih vjernika, na tipološki i uzoran način prepoznajemo ono što vrijedi za sve ljude:
„Slava je Božja živi čovjek, a život je čovjekov gledanje Boga” (gloria Dei est vivens homo, vita autem hominis visio Dei).
— Irenej Lionski, Adversus haereses, IV, 20, 7.
- Objavljena istina sadržana u naslovu „Marija Suotkupiteljica”
Ne može se prihvatiti ni prigovor da se taj naslov pojavio tek u kasnom srednjem vijeku. Naime, ne smije se poistovjećivati činjenicu da je neka vjerska istina sadržana u Objavi s njezinim pojmovnim oblikovanjem.
Kršćanstvo je od samoga početka vjerovalo u utjelovljenje Sina Božjega, dok je crkvenom učiteljstvu tek mnogo kasnije pošlo za rukom izraziti to otajstvo formulom jedinstva božanske i ljudske naravi u osobi Sina Božjega, odnosno hipostatskim sjedinjenjem.
Isto tako, Marijino trajno djevičanstvo i njezino božansko majčinstvo, oboje jasno posvjedočeni u Bibliji, imaju svoj apsolutni početak u Božjem izboru, svoj temelj u njezinu začeću bez ljage istočnoga grijeha, a svoje ispunjenje u uznesenju njezina tijela i duše na nebo.
Kao što su sva otajstva kršćanske vjere duboko međusobno povezana unutar analogia fidei — analogije vjere — i uzajamno se tumače, tako ni dogmatski nauk o Mariji nije subjektivna zbirka nepovezanih elemenata.
Naprotiv, on prikazuje njezino podrijetlo unutar jedinstvenoga otajstva Božjega darivanja samoga sebe u Kristu, svojemu Sinu, kao istini i životu svakoga čovjeka koji zajedno s Majkom vjernika izgovara:
„Evo službenice Gospodnje.”
U svojem djelu Expositio in Salutationem Angelicam (Tumačenje Zdravomarije) Anđeoski naučitelj pita zašto je Marija blagoslovljena među ženama te odgovara:
„Marija je rodila Izvor blagoslova i otvorila vrata neba. Doista je prikladno da se zove Marija, što se prevodi kao ‘Zvijezda mora’, jer kao što zvijezda mora mornare usmjerava prema luci, tako Marija kršćane vodi prema slavi.”
