Crkva je oduvijek naučavala da Evanđelje ima i društvene implikacije te oblikuje način na koji kršćani žive u svijetu. Međutim, katolički socijalni nauk razvio se tek onda kada je tkivo kršćanstva — nasljeđe kršćanske kulture — već bilo znatno oslabjelo.
Političke revolucije srušile su dugotrajne monarhije povezane s Crkvom, a Industrijska revolucija potisnula je obiteljske obrasce ukorijenjene u zemlji i oblikovane vjerskim običajima. Ukratko, katolički socijalni nauk nastojao je primijeniti crkveni nauk na dramatično promijenjene okolnosti, u vrijeme kada je društvo prihvaćalo sekularizaciju i nove gospodarske stvarnosti.
Svakako, i danas se suočavamo s brzim društvenim promjenama, a Crkva na njih nastavlja odgovarati, kao što vidimo u nedavnoj enciklici pape Lava XIV. o umjetnoj inteligenciji, Magnifica Humanitas. Papa Lav smješta svoju poruku u kontinuitet pristupa svojega prethodnika i imenjaka, pape Lava XIII., koji se bavio dubokim promjenama izazvanima industrijalizacijom:
„Dok je Lav XIII. u svoje vrijeme govorio o ‘novim stvarima’ (rerum novarum), danas se ne možemo ograničiti samo na ponavljanje njegovih pronicljivih učenja. Umjesto toga, moramo moliti Boga za mudrost kako bismo protumačili velike trendove našega vremena, osobito tehnološki napredak” (br. 4).
Kada je papa Lav XIII. napisao encikliku Rerum novarum, učinio je to kako bi se suočio s pretvaranjem radnika u puke objekte, iskorištavane isključivo radi ostvarivanja dobiti. Njihov je rad ponovno sagledao u svjetlu blagostanja obitelji i potrebe da radnici nedjeljom mogu štovati Boga te za svoj rad primati plaću dostatnu za život. Ponudio je model kojega se Crkva i danas drži: primjenjivati naravna načela razuma i pravednosti, prosvijetljena Evanđeljem, kako bi se oblikovao kršćanski odgovor na probleme vremena.
Želio bih izložiti temeljna načela katoličkoga socijalnog nauka i smjestiti ih u kontekst Sjedinjenih Američkih Država, kao uvod u promišljanje uoči predstojećih izbora.
Društvo postoji radi određenoga cilja. Njegova je svrha ostvarivanje općega dobra, koje Crkva definira kao „sveukupnost onih društvenih uvjeta koji skupinama i njihovim pojedinim članovima omogućuju potpunije i lakše ostvarenje vlastitoga ispunjenja” (Gaudium et spes, 26).
Ljudi su razumna i društvena bića te ne mogu sami ostvariti vlastito dobro. Surađujemo jedni s drugima i oslanjamo se jedni na druge, kako bismo zadovoljili svoje materijalne potrebe, ali i one više, poput obrazovanja i duhovnoga života. Premda sekularizam nastoji razdvojiti materijalna i duhovna dobra, ljudsko ispunjenje, koje odražava jedinstvo našega tijela i duše, zahtijeva cjelovit procvat ljudske osobe. Stoga društvo postoji kako bi stvaralo uvjete za ostvarivanje obiju vrsta dobara.
U Americi smo navikli slušati kako je najvažniji prioritet naše zemlje, a samim time i pri izboru njezinih čelnika, gospodarstvo. Krilatica „Gospodarstvo je važno, glupane!” svela je tu pretpostavku na zvučnu poruku. U vrijeme krize priuštivosti razumljivo je da gospodarska pitanja privlače ozbiljnu pozornost. No naš je pogled na opće dobro ograničen kada previše naglašavamo jedno pitanje na štetu drugih. Štoviše, davanje prednosti gospodarskoj aktivnosti iznad svega ostaloga pretvara ljudsku osobu u sredstvo za postizanje materijalnoga cilja.
Zato Katekizam Katoličke Crkve naučava:
„Teorija koja dobit smatra isključivim mjerilom i krajnjim ciljem gospodarske djelatnosti moralno je neprihvatljiva. Neuredna želja za novcem ne može ne proizvesti izopačene posljedice. Ona je jedan od uzroka brojnih sukoba koji narušavaju društveni poredak. Sustav koji ‘temeljna prava pojedinaca i skupina podređuje kolektivnoj organizaciji proizvodnje’ protivan je ljudskomu dostojanstvu” (br. 2424, prema Gaudium et spes, 65).
Opće dobro ne znači samo postizanje najveće moguće gospodarske proizvodnje, kakvo se može ostvariti u neobuzdanom kapitalizmu. Ono se ne može ostvariti ni podređivanjem dostojanstva ljudske osobe kolektivu, kao što se događa u komunizmu.
Zato Crkva u svojem socijalnom nauku naglašava drugo načelo o kojemu nema pregovora: dostojanstvo ljudske osobe. Bez toga temeljnog načela društvo potkopava samo sebe jer postoji upravo radi procvata ljudskih osoba. Crkva odbacuje utilitarističke prijedloge prema kojima bi živote nekih ljudi trebalo žrtvovati radi prividne koristi cjeline. Takav je način razmišljanja stvorio kulturu smrti koja ljude smatra potrošnima ako njihovi životi predstavljaju neugodnost ili teret, osobito nerođene, starije i osobe s invaliditetom.
Sveti papa Ivan Pavao II. ističe da opće dobro nije moguće ostvariti ako se istodobno potkopava to temeljno pravo:
„Nemoguće je promicati opće dobro ako se ne priznaje i ne brani pravo na život, na kojemu se temelje sva druga neotuđiva prava pojedinaca i iz kojega ona proizlaze” (Evangelium vitae, 101).
Kako bi društvo moglo tvrditi da vodi svoje članove prema ispunjenju ako im ne može osigurati ni sam život? Dostojanstvo osobe neotuđivo je zato što se temelji na tome „tko” osoba jest, a ne na tome „što” osoba čini. Vanjska dobra trebaju služiti osobi, a ne obratno.
Sljedeće mjesto na ljestvici prioriteta zauzima obitelj kao temelj društva. Papa Lav XIII. potvrdio je da „obitelj nužno mora imati prava i dužnosti koje prethode pravima i dužnostima zajednice te su neposrednije utemeljene u naravi” (Rerum novarum, 13).
Poput ljudske osobe, ni obitelj ne dobiva svoj položaj na temelju priznanja koje joj dodjeljuje država. Naprotiv, budući da je obitelj jedna od pretpostavki samoga postojanja društva, potrebno je priznati joj vlastita prava i pružiti joj potporu.
To poštovanje prema obitelji odražava još jedno važno načelo, koje se naziva supsidijarnost. Papa Pio XI. definirao ga je u enciklici Quadragesimo anno:
„Kao što je teško pogrešno oduzimati pojedincima ono što mogu ostvariti vlastitom inicijativom i marljivošću te to povjeravati zajednici, tako je i nepravda, a istodobno teško zlo i narušavanje ispravnoga poretka, povjeravati većoj i višoj zajednici ono što mogu učiniti manje i podređene organizacije. Svaka društvena djelatnost po svojoj naravi treba pružati pomoć članovima društvenoga tijela, a nikada ih uništavati i apsorbirati” (br. 203).
U dobu sveprisutne države, u kojemu su upravljanje, komunikacija i gospodarstvo postali centralizirani, Crkva prepoznaje važnost očuvanja lokalnih ustanova koje ljudima omogućuju izravno sudjelovanje u oblikovanju života vlastite zajednice.
Supsidijarnost se ne smije tumačiti libertarijanski, kao da svakoga treba jednostavno prepustiti samomu sebi. Solidarnost je njezina važna dopuna jer priznaje da smo, kao društvena bića, a još više kao kršćani, odgovorni jedni za druge. Ne možemo jednostavno sjediti prekriženih ruku i prepustiti velikim ustanovama i sustavima da se s problemima suočavaju na apstraktan način.
Papa Benedikt XVI. ističe: „U stvarnosti, same ustanove nisu dovoljne jer je cjelovit ljudski razvoj ponajprije poziv, pa stoga uključuje slobodno prihvaćanje odgovornosti u solidarnosti sa strane svih” (Caritas in veritate, 11).
Nastojanje društva da ostvari opće dobro znači zajednički rad na tome da svi imaju pristup dobrima i uslugama poput zdravstvene skrbi, obrazovanja i hitne pomoći.
Ako je društvo pravilno uređeno tako da služi istinskomu ispunjenju ljudske osobe, poštuje obitelj i lokalnu zajednicu te pomaže onima koji su u potrebi, iz toga će proizići plod mira. Mir obično shvaćamo kao odsutnost sukoba, no sveti Augustin prikladnije ga opisuje kao spokoj poretka.
Isto vrijedi i na međunarodnoj razini, na kojoj bi se trebala primjenjivati ista opća načela ljudskih prava, pravednosti i uzajamne suradnje radi općega dobra. Svi su ljudi povezani zajedničkom naravi: stvorio ih je Bog i usmjereni su prema istomu cilju — sreći u njemu.
Kao što su unutar pojedinoga društva ponekad nužne prisilne intervencije kako bi se spriječilo nanošenje štete drugima, tako i na međunarodnoj razini rat može postati nužan oblik samoobrane kada su iscrpljene sve druge mogućnosti. Države, međutim, imaju odgovornost promicati mir u cijelome svijetu.
Kao što je papa Lav XIV. nedavno istaknuo, tehnološki napredak u području automatizacije zahtijeva dodatnu pozornost kako se ne bi dopustilo da sudbina ljudskoga života bude prepuštena bezličnim algoritmima (Magnifica Humanitas, br. 197–200).
Katolički socijalni nauk oslanja se na vječne istine o ljudskoj osobi, obitelji i društvu te ih primjenjuje na promjenjive okolnosti vremena. Iako iznosi načela do kojih svatko može doći razumom, njihovo konačno svjetlo ipak pronalazi u samome Bogu.
Ljudsku osobu, međuljudske odnose ni gospodarstvo ne možemo istinski razumjeti bez Boga. Svijet može utvrditi kako najbolje povećati učinkovitost i proizvodnju, ali ne može znati čemu rad služi ni kako se uklapa u cilj ljudskoga života ako ne uzme u obzir njegovo istinsko izvorište i konačnu svrhu.
Uvjerenje da ovaj svijet prolazi pomaže nam da se njime što bolje služimo kao sredstvom ljubavi prema drugima i zajedničkoga rada na izgradnji civilizacije ljubavi.
